Pravo na ružnoću, pravo na nakaznost, na žgoljav stas, na veliku glavu i na izbuljene oči, pravo na to da nikom i nikad ne budeš lijep jedno je od podcjenjenijih ljudskih prava.
S njime je započeo dvadeseti vijek, era antisemitizma, najprije u vladavini zlokobnog bečkog gradonačelnika Karla Luegera od čijeg vremena započinje tradicija antisemitskih novinskih karikatura, a zatim u vremenu nacionalsocijalizma, kada se likovna prispodoba nakaznog Židova zavukla duboko u podsvijest europske kulture, sve do današnjih dana kada se, istina je, ružnoća više ne vezuje za Židove - jer to je još uvijek politički nekorektno - ali bi se i dalje trebalo biti lijep kao Apolon i kao Hitlerov vojnik.
Kao duhovit odgovor na rasistički stereotip ružnog Židova rađala se estetika brojnih židovskih, uglavnom istočnoeuropskih, crtača, ilustratora i slikara, pripovjedača, dramatičara i pisaca, koji umjesto da se brane uzaludnošću ljepote prihvaćaju da se prikazuju ružnim. To je njihov socijalni, antropološki, politički komentar, ali i način da aktualnu stvarnost povežu s mitološkim i bajkovitim slikama iz narodne predaje. Golem se, strašan i velik, načinjen od blata, ponovo našao među svojima, da ih spašava od neprijatelja.
Pjesnik smrti
Zlatko Bourek izniknuo je iz te židovske tradicije i tog dvadesetog vijeka. Stvarao je nakazne lutke i likove iz stvarnog i iz mitološkog svijeta, veselio se njihovoj ružnoći, kao što su se i oni, tako naslikani i oživljeni, veselili njemu. I s vremenom je, kako često biva, počeo sličiti tim svojim nakazama. To bi, međutim, u njegovom slučaju zavrijedilo ozbiljnu raspravu ili esej, možda i kratki roman na židovsku temu, koji bi on, makar i s onoga svijeta, sjajno ilustrirao. Naime, što: Zlatko Bourek sličio je svojim nakazama, a istovremeno je, sve do duboke starosti, bio veoma lijep muškarac. I ne samo to, nego je i njegov unutrašnji svijet, svijet od kojeg je stvarao umjetnost, bio lijep. Ružnoću je stvarao od čiste ljepote, i to ne kao nešto što će toj ljepoti proturječiti.
Bio je kostimograf, scenograf, autor crtanih filmova, redatelj i lutkar. Bio je valjda i najbolji graditelj lutki u svekolikoj, naravno nenapisanoj i neegzistentnoj, formalnoj i neformalnoj, povijesti hrvatskog lutkograditeljstva. Također je bio i ilustrator knjiga: njegovo je, sjetimo ga se još jednom, ono likovno remek-djelo od “Smrti u Veneciji”, izdanje Beogradske knjige iz 1978, prijevod Anice Savić Rebac. Niz ilustracija, crno-bijelih crteža i slika iz te knjige čine jednu malu studiju o Thomasu Mannu, Aschenbachu i njegovoj posljednjoj ljubavi, te o odnosu između mladosti i starosti, ljepote i ružnoće.
Sve je to Bourek bio i sve to je on radio, ali je, zapravo, bio kipar. I, naravno, bio je slikar. Pa iako su ga cijenili, a možda čak i voljeli, iako su mu priređivali velike izložbe, više su u njemu željeli vidjeti zanatliju i majstora u podcijenjenim sferama primijenjene umjetnosti, nego ozbiljnog umjetnika. I uvijek se nekako odvajalo ono što je radio za film, kazalište i lutke, od onoga što je u njegovom slučaju bila, kao, ozbiljna umjetnost. Iako je sve to, zapravo, bilo isto. I sve je to bilo jednako ozbiljno i jednako duhovito i smiješno, u isto vrijeme.
Zlatko Bourek bio je pjesnik smrti. Pjesnik je bio, premda stihove nije pisao, zato što je naracija njegovih radova - a redovito su bili vrlo narativni - bila pjesnička. A smrt je bila na svakom njegovom licu, u svakoj slici. I to je, možda, ključ Bourekove ružnoće: ružno je svako lice na kojem se zrcali smrt. A samo se glupa čeljad ne osjeća smrtnom…
Međaš protiv uroka i poplave
Bio je dijete ravnice, rodom Požežanin, ali se formirao u Osijeku, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Susret sa smrću odgodio je za punih sedamdeset i pet godina, tako što je 1943. otišao u partizane. Pripadao je cijeloj jednoj židovskoj generaciji u Hrvatskoj koja je svoj život dugovala tome što je otišla u partizane. Kiparstvo i slikarstvo studirao je na Akademiji za primijenjenu umjetnost, u klasi Koste Angelija Radovanija.
Ako šetate ili trčite po nasipu uz rijeku Savu u Zagrebu, obiđite ovih dana njegovu malu kiparsku šalu, skulpturu “Međaš protiv uroka i poplave”. Eno je na sjevernoj obali, dvjestotinjak koraka od Hendrixova mosta.
Erotika i rodna Slavonija bile su nadahnuće za slikarski i kiparski opus
Ove slike nastale su u traženju teme - Slavonija. Drava, Dunav, Vuka, Bosut i Orljava presušuju i plave Slavoniju. Čamci (čiklovi) spašavaju utopljenike, izbjeglice, ljubavnike/Kopnom i zrakom/Jučer i danas/Poplave, crna kob, uvijek s druge strane. Mostovi jučer rušeni danas ponovo sagrađeni idu putem, ka stolu obilja...” ovako je Zlatko Bourek opisao svoj rad uz izložbu “Slike” u Gliptoteci HAZU, kako se pokazalo, posljednju izložbu za umjetnikova života. Nije bilo predgovora već samo ovaj Bourekov opis slika. Stvarao je gotovo do samog kraja života pa su se mogle na toj izložbi pogledati i nove slike. Izložba je, inače, bila produžena radi velikog interesa: Bourek je bio umjetnik koji je dopirao do publike.
Zlatko Bourek generacija je koja je diplomirala sredinom pedesetih godina 20. stoljeća na tadašnjoj Akademiji primijenjenih umjetnosti, instituciji koja je trajala samo nekoliko godina, no na kojoj su se školovalo znatan broj umjetnika koji su kasnije obilježili likovnu scenu. Bavio se, u likovnom kontekstu, i skulpturama za koje se školovao, no mnogo češće je slikao. Rođen je u Požegi, u dječačkim je godinama jedva preživio progon svoje obitelji, Židova, skrivao se u šumama. Znao je prikazivati na slikama i ta sjećanja, rukopisno pod utjecajem Otta Dixa ili Georgea Grosza: groteskna lica, jake boje, sve su to bile odlike njemačkog, protestnog ekspresionizma.
Kada smo razgovarali prigodom njegove retrospektive u Modernoj galeriji 2015., upravo mi je ove umjetnike istaknuo kao neke od uzora. No to je dio njegova opusa, češće se okretao vedrijim temama. Uz erotiku koja je obilježila njegov slikarski i kiparski opus, često smo na njegovim djelima mogli prepoznati vezu s rodnom Slavonijom. Znao je bilježiti slavonsku svakodnevicu, susjede, zabavu, prizore koje je pronalazio oko sebe, i kroz slike pružao emocije, simpatije, suosjećanje, veselje, puno smisla za humor i sl. Bourek je svoje prve crteže objavljivao u Vjesniku u srijedu 1953. godine, kasnije surađuje s Republikom i Kerempuhom, tu već u ranim godinama dolazi do izražaja njegov smisao za humor, i dosjetku. (Patricia Kiš)
Tvorac Baltazargrada u filmovima je koristio kolaž, crtanje, slikanje i lutke
Još prije no što je 1955. diplomirao kiparstvo i slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji za primijenjenu umjetnost, Zlatko Bourek već je surađivao s kolegama iz Zagreb filma koji su otvarali nove svjetove i uskoro etablirali najpoznatiji brand jugoslavenske kinematografije, Zagrebačku školu crtanog filma. Za njega je to bilo normalno, radio je nekoliko stvari odjednom, ali ništa od toga nije bilo površno ili rutinski. Isprva je bio scenograf (osobito mu treba izdvojiti modernistički “Inspektor se vratio kući” Vatroslava Mimice iz 1959., dobitnik prve nagrade na tada već vrlo prestižnom festivalu kratkog filma u Oberhausenu, na kojem je radio i poznati slikar Zvonimir Lončarić), da bi se od šezdesetih prebacio u redatelje.
Za razliku od kolega Nedjeljka Dragića, Zlatka Grgića i Borivoja Dovnikovića, koji su predstavljali idealan obrazac autora animiranih filmova, jer su im ostvarenja nicala iz njihovih vlastitih crteža, Bourek je bio nešto drugo: animacija mu je bila namjerno gruba, koristio je tehniku kolaža i nastojao objediniti sve svoje vještine u tim kratkim formama, od crtanja, slikanja i kreiranja lutaka. Crno-bijeli “I videl sam daljine meglene i kalne” (1964.), zasigurno najbolji komadić filma zasnovan na Krležinim “Baladama Petrice Kerepmuha”, potpomognut ekspresivnom scenografijom njegova čestog suradnika Pavla Štaltera i glazbom Tomice Simovića, bio je impresivna evokacija epohe, zasnovan na groteski koju je tako često rabio u svojim slikama. Za njega je posve zasluženo dobio nagradu grada Zagreba i primljen je u Cannes u program kratkog filma.
Efektan je bio i “Bećarac” (1966.), sav zasnovan na slavonskim folk motivima i tehnici kolaža, u kojem je sjajno koristio boju i impresionirao vizualnim prosedeom: iako se nije klonio pretrpanosti, kod njega je to funkcioniralo i doimalo se iznimno suvislo. U svijetu je odlično prošao i “Kapetan Arbanas Marko” (1967.), u kojem se vješto poigravao monumentalnošću i za njega dobio priznanja u Oberhausenu, Atlanti i Mamaji, međutim, i naredne generacije će ga pamtiti kao člana ekipe koja je stvorila najuspješniji serijal Zagrebačke škole crtanog filma, “Profesora Baltazara”. Sam lik koncipirao je Zlatko Grgić, no Bourek je zajedno sa Štalterom smislio Baltazargrad, imaginarno naselje kakvog se ne bi postidio ni veliki japanski majstor Hayao Miyazaki.
Ipak, njegov najomiljeniji crtić svakako je “Mačka” (1971.), nastala po šansoni Ibrice Jusića na tekst Zvonimira Goloba (u talijanskoj verziji pjevao je Franco Potenza), u kojoj opet koristi kolaž, impresionira upotrebom boje i naglašavanjem erotike. Teško je i pobrojati festivale, domaće i strane, na kojima taj film nije dobio neko priznanje, a i danas se obavezno prikazuje na svim ozbiljnijim retrospektivama Zagrebačke škole crtanog filma.
Bio je svestran, zabavljao bi društvo anegdotama koje bi pričao i preko pola sata, bavio se kratkim igranim i lutka filmom, ali kad je kinematografija u pitanju, pamtit ćemo ga prvenstveno po animiranom opusu. Uostalom, njegovo zadnje važno ostvarenje je “Wiener Blut” (2015.), koji je potpisao s Pavlom Štalterom, u kojem se spajaju Auschwitz i bečki valceri, kosturi i prostitutke bez nogu, a nešto od sveg tog apsurda proživio je i umjetnik sam. (Nenad Polimac)