Central and Eastern European Art Since 1950” - Umjetnost srednje i istočne Europe od pedesetih godina do danas - knjiga je koju je upravo izdala znamenita britanska nakladnička kuća Thames&Hudson, a u kojoj je zastupljen i prilično velik broj hrvatskih umjetnika. Autori su Maja i Reuben Fowkes, povjesničari umjetnosti i kritičari, čija su specijalizacija umjetnost istočne Europe, suvremena umjetnost i ekologija. Trenutačno žive u Londonu, neko su vrijeme živjeli u Budimpešti. Reuben je Britanac, a Maja Fowkes rodom je iz Slavonskog Broda, studirala je u Zagrebu, nakon čega odlazi živjeti u London. Ljeti dolaze na Murter, u Jezera, pa je dio knjige nastao i na tom otoku.
Zemlje kojima se u knjizi bave su Poljska, Čehoslovačka, Mađarska i bivša Jugoslavija te djeloice bivša Istočna Njemačka, Rumunjska, baltičke zemlje. Od domaćih autora, očekivani su u knjizi Mladen Stilinović, Sanja Iveković, David Maljković; jedno je opsežno istraživanje, naime, pokazalo da je ovo troje autora i najzastupljenije na međunarodnoj sceni. Očekivani su i protagonisti grupe EXAT 51 ili Gorgone.
Međutim, iznenađenja su eksperimentalni radovi, luminokinetički objekti Antuna Motike, pulskog umjetnika kojega se do nedavnih otkrića smatralo isključivo slikarom cvijeća i mrtvih priroda, ili kontekstualizacija Antimuzeja Vladimira Dodiga Trokuta. Sve to pokazuje dobro poznavanje lokalne scene, čemu zasigurno pridonosi i školovanje Maje Fowkes u Zagrebu. Sa šireg područja Jugoslavije, slabo je u knjizi zastupljen rad Marine Abramović, iako je stasala na ovim područjima. Nju se smatra, naime, umjetnicom ipak dobrim dijelom formiranom na Zapadu.
Izazovan način rada
Iako je primjetan porast međunarodnog interesa za umjetnost naših krajeva, ovo je prva knjiga objavljena kod izdavača koji ima tako širok doseg kao Thames&Hudson, a čija je tema umjetnost srednje i istočne Europe.
S autorima smo razgovarali preko Skypea, u pozadini polica njihova stana brojne su knjige iz područja povijesti umjetnosti. Je li teško raditi sve zajedno kao bračni par, pitamo na početku razgovora? “Izazovno je”, odgovaraju uglas. Maja Fowkes podsjeća na to da je kolektivni rad tipičan za prostore istočne Europe. Na knjizi rade, govori Reuben Fowkes, već dugi niz godina: “Još od početka dvijetisućitih u Budimpešti istražujemo umjetnost istočne Europe”. “Tek se u posljednjem desetljeću u široj zajednici kontekstualizira umjetnost iz ovih krajeva, izložbama u njujorškoj MoMA-i ili londonskom Tateu, a i kolekcionari pokazuju sve veći interes za umjetnike iz Istočne Europe” kaže Maja Fowkes. Nastavlja i da se u ovom razdoblju u kojem živimo, “razdoblju pandemije ili postpandemije, iznova može preispitivati što znači biti dio neke zajednice”.
U istraživanju su se, među ostalim, naslanjali i na rad poznatog povjesničara iz Poljske Piotra Piotrowskog, s kojim su surađivali sve do njegove prerane smrti. Mnoštvo je lokalnih kustosa koje su kontaktirali u pojedinim zemljama. Od domaćih kustosa, kontaktirali su, među ostalim, Branku Benčić, novu izglednu ravnateljicu riječkog MMSU-a, Jasnu Jakšić, kustosicu iz MSU-a, samostalnu kustosicu Branku Stipančić i njih još nekolicinu. Je li teško dogovoriti suradnju s izdavačem kao što je Thames&Hudson? “Nije. Kako se posljednjih godina mijenja dominantan pogled na kanon povijesti umjetnosti sa Zapada, tako postoji sve veći interes za ove teme.” Je li taj pogled danas na neki način i pomodan, pitam ih. “On je potreban”, odgovaraju.
Rekli su da su u knjizi prikazali sličnosti i razlike zemalja ovog dijela Europe. Koje su sličnosti, a koje razlike? “Razlike su velike. Od socijalizma s ljudskim licem u Češkoj do umjetnosti pod rigidnijim nadzorom u doba Ceauşescua u Rumunjskoj. Sličnosti istražujemo od neposrednog razdoblja nakon Drugog svjetskog rata, kada je dominirao socrealizam, pravac koji se programatski nametao diljem istočne Europe, a koji u bivšoj Jugoslaviji nestaje brzo, raskidom Tita i Staljina.”
I nakon raskida sa socrealizmom, s obzirom na specifičan kontekst, postoji niz poveznica. Tu se, svakako, ubrajaju i neophodna snalažljivost, onakva kakva nije bila toliko potrebna na Zapadu, otvorenost prema neinstitucionalnim formama, sklonost kolektivnom radu i snalažljivost u pronalaženja rješenja te jednaka spretnost u pronalaženju prostora za realizaciju ideja. Povremene zabrane izložbi, od strane vlada pojedinih zemalja, naime, vodile su jednoj paralelnoj povijesti umjetnosti, organizacijama izložbi u privatnim ili marginalnim prostorima, sve izvan pogleda autoriteta.
Poznato je i kako su u bivšoj Jugoslaviji vladajuće strukture imale više tolerancije prema suvremenoj umjetnosti, svojedobno je to kontekstualizirala i izložba “Hladni moderni rat” u Muzeju Victoria&Albert u Londonu, gdje su autori izložbe, među ostalim, tvrdili: “Nametanje socrealizma u Istočnom bloku srušilo je nade o slobodi moderne umjetnosti i dizajna. Jedino je u socijalističkoj Jugoslaviji, gdje je moskovski utjecaj odbačen, modernizam cvao.”
Maja Fowkes, nadalje, tvrdi: “Umjetnost je u ovoj zemlji bila i povezana s međunarodnom scenom, od Gorgone i Novih tendencija, preko Sanje Iveković pa nadalje, sve do danas”.
Zbivanja stavljaju i u širi kontekst. U isto doba, primjerice, kada na ovim područjima djeluje Gorgona, a bilo je to šezdesetih godina, saznajemo u knjizi, u Poljskoj je prvo vlada donijela zakon da se može izlagati deset do petnaest posto apstraktne umjetnosti po izložbi, naposljetku su pristali na više, no pod uvjetom da je ta apstrakcija apolitična. U Mađarskoj je, pak, u istom razdoblju postojala jasna distinkcija: podržavana, tolerirana i zabranjena umjetnost.
Knjiga, dakle, počinje razdobljem socrealizma. Ipak, kako tumače u knjizi, “na jugoslavenskoj umjetničkoj sceni rani pokušaji autoriteta da nametnu sovjetski socrealizam umjetnici su dočekali su s rezervom”. U tom je razdoblju prisutno i naslijeđe “prijeratne, socijalno angažirane grupe Zemlja, koje se osjeća u djelima onih umjetnika koji su lijevo nastrojeni. Slikar Krsto Hegedušić, kipari Antun Augustinčić, Frano Kršinić, Vanja Radauš, imali su dominantne pozicije na zagrebačkoj Likovnoj akademiji, dok je Ivan Tabaković profesor na akademiji u Beogradu”. Mnogi su umjetnici radovima dokumentirali nastojanje zemlje da se ponovno izgradi, što se može vidjeti na slikama Otona Glihe, Mile Kumbatović i Ede Murtića, čije su teme u tom razdoblju obnova luka, prijenos građevnog materijala, entuzijazam radničkih akcija i slično.
Eksperimentalni atelje
Nadalje, kako tumače, “ubrzana industrijalizacija u Jugoslaviji pedesetih godina razlikovala se od staljinističkog modela koji je bio nametnut u ostatku istočne Europe. Ona je sljedila program samostalnog upravljanja radnika, klase i ekonomske suradnje sa Zapadom, čemu su odgovarali univerzalnost i internacionalizam, kako bi se prikazalo socijalističko društvo u usponu.” To je razdoblje kada na scenu stupa EXAT 51, eksperimentalni atelje.
Umjetnici, među kojima su bili Picelj i Srnec, “zagovarali su apstrakciju, sintezu primijenjene i vizualne umjetnosti i kolektivno viđenje umjetnosti koja je neophodna za promjenu društva”. Ističu kao važan primjer i edukativnu izložbu koju organiziraju Ivan Picelj i Vjenceslav Richter, “koja je obišla petnaest gradova bivše Jugoslavije i bila izuzetno posjećena”. Pišu i o slikama Ede Murtića, nastalim nakon puta u Ameriku, o gromačama Otona Glihe, “autentičan izraz koji je na granici figuracije i apstrakcije, s reduciranim, no prepoznatljivim motivima, favorizirala je država, počevši s nacionalnom prezentacijom na Venecijanskom bijenalu 1956. godine pa nadalje”. Iz tog doba zastupljene su i skulpture Dušana Džamonje, Vojina Bakića, Ivana Kožarića.
Krajem pedesetih situacija se mijenja na likovnom području: “Ideologija napretka i propisanog optimizma susreće se sa skepsom umjetnika. Počinju prikazivati nemire izazvane nesigurnom budućnošću zbog eskalacije prijetnje hladnog rata.” Jedan od najradikalnijih iskaza pravca enformela, tumače, odvija se u Zagrebu, a najradikalniji je umjetnik u tom kontekstu Ivo Gattin, koji koristi kao materijal na slikama cement, pijesak i vosak, a znao je, podsjetimo, i paliti slike.
Konvencionalni socrealizam
Pišu i o nastupu Vjenceslava Richtera i skupine hrvatskih umjetnika u Bruxellesu. “Zemlje Istočnog bloka dobile su priliku reklamirati superiornost i uspjeh socijalističkog sustava na EXPO-u u Bruxellesu 1958. godine, prvom međunarodnom okupljanju nakon Drugog svjetskog rata. SSSR je zapanjio svijet replikom Sputnika kojim je pretekao Amerikance u svemiru, godinu prije. No, umjetnost koju su pokazali bila je konvencionalni socrealizam. Titova Jugoslavija je poslala modernistički Richterov paviljon.” Ne zaboravljaju, naravno, ni Nove tendencije i Julija Knifera koji “meandrom istražuje dinamiku kontrasta između crnog i bijelog, odnos horizontalnog i vertikalnog”.
Pišu i o grupi Gorgona, čiji je ideolog Josip Vaništa: “Zauzimali su kritički stav prema slikarstvu, istražuju realnost iza estetike, kroz ironične geste i subverzivne projekte. Održavaju međunarodne veze s Yvesom Kleinom, Victorom Vasarelyjem, Pierom Manzonijem”.
Iako je pop-art prisutan rubno, 60-ih se i 70-ih godina u radovima mnogih umjetnika pojavljuje kritika konzumerizma. U ovom poglavlju je u knjizi Tomislav Gotovac, kako gol do pasa 1962. godine na Medvednici na snijegu čita magazin Elle. Kritika konzumerizma prisutna je i u Borisa Bućana, koji naglašava riječ art u logotipima poznatih brendova. Osim što je u knjizi, podsjetimo, njegov je rad bio pokazan i u galeriji Tate Modern u Londonu, na izložbi o pop-artu. Sanja Iveković, pak, u seriji “Dupli život” paralelno pokazuje svoju svakodnevicu i život žene nametnut u medijima. Međunarodno jedan od najpoznatijih radova je onaj u kojemu poljska umjetnica Natalia LL lascivno jede banane, kobasice, sladoled, kao kritiku posvemašnje seksualizacije medija u sektoru reklama.
Osamdesete su zastupljene radovima Vladimira Dodiga Trokuta, Mladena Stilinovića, Vlaste Delimar, Tomislava Gotovca, Slavena Tolja, Sandra Đukića. Fotografijom je zastupljen i projekt “Weekend Art” Aleksandra Battiste Ilića, Ivane Keser i Tomislava Gotovca: odlaze na Medvednicu svaki vikend i snimaju fotografije koje nalikuju modnom snimanju, naizgled nesvjesni tadašnjeg političkog konteksta. Sve se odvija deset godina, od 1995. do 2005.
Čini se da je manje klasičnih medija u knjizi? “Naša je odluka bila okrenuti se više eksperimentalnoj umjetnosti, koja je tada i bila dominantna, no kontekstualiziramo i povratak klasičnim medijima koji se pojavio devedesetih” govore naši sugovornici. U tom se desetljeću, a knjiga je podijeljena po desetljećima, javlja i pitanje zajedničkog identiteta istočnoeuropskih zemalja.
Jedan od najpoznatijih radova jest onaj poljske umjetnice Katarzyne Kozyre (a njezin smo rad, podsjetimo, imali prilike svojedobno gledati u Zagrebu): dok odlazi na kemoterapiju, za fotografije pozira jednako kako je Manetu pozirala Olimpija za istoimenu sliku.
Suvremenih je autora manje. Od domaćih, tu je rad Davida Maljkovića sniman na Petrovoj gori. “Nismo željeli nova čitanja, to je za neku drugu knjigu, već ono što je ustanovljeno, etablirano. Na mladim je autorima da se dokažu”, zaključuju naši sugovornici.