POZNATI UMJETNIK IZLAŽE U MSU

ZOLTAN NOVAK 'U jednom trenutku svijet mi se učinio kao velika orgija. To sam i naslikao'

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 06.02.2019. u 07:55

Tomislav Krišto / CROPIX

Slikar najpoznatiji po motivu šetača na izložbi “Svijet bez mjere” bavi se nekim novim temama

Zoltan Novak na izložbi “Svijet bez mjere” u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, pokazat će trideset novih slika, među kojima su “Kuda idu divlje svinje”, “Susjedi”, “Nepomirljivi”, “Zločinačka organizacija”, “Vijesti”, “Diavolo in me”, “Čopor”, “Stanica”, “Borba”, “Ludi Štefek”, “Surogat”, “Poluljubavnici”, “Mahnitost”. Naslovi, vjerujem, dovoljno govore.

Ovaj je umjetnik stasao u vremenu nesklonom slikarstvu, počeo je prikazujući odnos čovjeka i grada na slikama, kroz siluetu noćnog šetača s cigaretom koji sve to promatra, svojevrsni umjetnikov alter ego.

Kasnije je često prikazivao osjećaj, primjerice nelagode skupine stisnute u liftu, ljude udubljene u televizijske ekrane koji ne primjećuju nasilje koje se događa vani, njima pred nosom, roditelje koje kreću u obračun s lokalnim dilerima u parkovima i slično. Novi je ciklus vidljiv pomak u njegovim radovima.

 

Posjetili smo ga u njegovu ateljeu na Jarunu u kojemu dovršava posljednje slike pred izložbu. Na ciklusu je, kaže, počeo raditi nakon izložbe u Umjetničkom paviljonu koja je bila prije četiri godine. Trebalo mu je, prvo neko vrijeme da napuni baterije, oko godinu dana, kaže. Izložba se otvara 9. veljače.

Pauzirali ste od slikanja?

Ne bih rekao da sam pauzirao, jer sam stalno nešto prčkao, bio sam u stalnom treningu. Slikarstvo je specifičan zanat, ako nekoliko dana ne radite, izgubit ćete fizički kontakt sa slikom. A ako, primjerice nisam mjesec ili dva u ateljeu, točno mi toliko treba da dođem na stari ritam. Radim dugo na pojedinom ciklusu, ne hrlim, treba mi da promislim o svemu, da stvari dođu na svoje. Kako na hrvatskom tržištu umjetnina nemamo producenata, ugovora, posredničkih galerija, slobodan sam da radim nekim svojim unutrašnjim ritmom.

No, to je dvosjekli mač?

Da, iako meni više odgovara ovakav, samostalan način stvaranja, za hrvatsku bi umjetnost bilo bolje da imamo prozapadni sustav djelovanja, galerije koje promoviraju umjetnike.

Profesor ste na Akademiji likovnih umjetnosti, koliko stignete stvarati?

Prvo, slikarstvo ne shvaćam radom. Moj posao je na Akademiji, ja sam profesor. Slikarstvo je za mene čak i neki vid hobija, uspoređujem to s čovjekom koji poslije posla trči doma da bi radio maketu željeznice. Radim kad hoću, kad osjećam potrebu, a to je vrlo često. Taj osjećaj stvaralačke moći povezan je s elementarnim i jednom kad ga čovjek osjeti, postaje neka vrsta opsesije. Što godine dulje idu, pojavljuje se sve češće, valjda zbog iracionalnog straha od kraja. Jednom, kada se pojavi ideja koju želim realizirati, ne mogu više pričekati niti do sutra ujutro da je realiziram. Taj osjećaj da stvarate nešto ni iz čega važniji je od osjećaja uspjeha, od bilo čega.

U vašem novom ciklusu na slikama je puno likova?

Nastavak je to mojeg procesa otprije. Znam reći da ne slikam više u prvom licu već u trećem. Bavim se, na novim slikama, atmosferom mase, ljudima i odnosima među ljudima. Kako se ponašaju unutar svijeta bez mjere. Ne grupiraju se radi cilja nego po inerciji. Također, to je i saga o pojedincu koji grozničavo pokušava pronaći svoj egzistencijalni smisao unutar razjedinjenog svijeta bez uporišta i pokušava se na neki način distancirati od grupe. Tema je odredila kako slikam okolnosti u kojima su ljudi, pomalo nestvarne, koje izmiču kontroli.

Ta psihologija masa nije previše obećavajuća, na slikama ima prijetnji, nasilja, tučnjave... Često su ti nasilni likovi u jednakim, tamnim odijelima?

Često su ta grupiranja povezana s ispraznim i intelektualno jalovim komunikacijama i tiču se elementarnih nagona, od nasilja do konzumiranje hrane, elementarnih ljudskih strasti. Do ovog sam ciklusa jednostavno došao promatranjem situacije oko sebe.

Naslovna slika ima više od šest metara, na njoj je stotinjak likova, koliko radite na pojedinom djelu?

Sjetio sam se nekih slika koje sam svojedobno promatrao, a nisam im tada davao preveliku pažnju, djelima Hieronymusa Boscha, Petera Bruegela, Paola Ucella, svih njihovih velikih kompozicija. No, najviše mi se urezao, po pitanju crteža Otto Reisinger. Sjetio sam se tog osjećaja zadovoljstva kojeg bi mi pružali njegovi crteži kada bi izlazili u novinama. Radim istodobno na više slika, neke započnem pa im se poslije par mjeseci vratim, teško je reći koliko radim na pojedinoj. No, najviše vremena potrošim na izradu šablona za slike.

Ispisujete ponekad i riječi na slikama. To je, također, novost u ovom ciklusu?

Počelo je slučajno, na podu sam vidio ispisane neke riječi i učinilo mi se zgodnom kompozicijom. Ispisujem vrlo različite stvari. Primjerice, susreo sam susjedu koja je to jutro zaboravila kupiti kruh, i u tom trenutku joj je to bila najvažnija stvar na svijetu. Nakon susreta u kojem mi se požalila oko toga, preko jedne slike ispisujem: Zaboravila je kupiti kruh. Osmislio sam svoju vlastitu fiktivnu novinsku agenciju koja se zove Zoltan.hr. Meni je taj događaj jednako bitan kao primjerice vijest da je prije stotinu i nešto godina umro jedan poljski rodoljub, koji je sasvim slučajno otac Josepha Conrada koji je meni jako bitan. Slikam i koloplet emocija za koji je dovoljno pročitati vijesti. Meni, gledajući kroz slikarsku kompoziciju, vijesti danas nalikuju videoigrici, jer nam iznova daju mogućnost problema koji moramo riješiti.

I ranije se ljudima činilo, kada su čitali vijesti, da žive u ekscesivno vrijeme. Ili je danas, po vašem mišljenju, intenzivnije nego ranije?

Vjerujem ono drugo. Svijet je izmjeren sa svih strana. Svaka je rečenica izmjerena i označena političkom korektnošću, no mi od toga nemamo ništa. Kakofonija stvara još veći kaos, stvaramo svijet koji ne možemo ni dosegnuti ni osjetiti. Pretjerana količina informacija dovela je do toga da se ljudi osjećaju nesigurnima. I sve se na kraju svodi na zakon i kaznu, bez odgovornosti pojedinca.

Erotski motivi nisu tipični za vaše stvaralaštvo, ovdje ih gledamo na slici koja se zove “Borba”. Mnoštvo isprepletenih likova voajerski promatra i jedan čovjek koji stoji iza zida?

Želio sam nesputano dotaknuti sve elemente života koji mi pružaju mogućnost zanimljivog slikarskog rješenja. U tri slike koje se na neki način podudaraju dotaknuo sam elementarne ljudske nagone, tučnjavu, pretjerano hranjenje, pa tako i temu orgije. U jednom trenutku svijet mi se učinio kao velika orgija. To što je prikazano vjerojatno nekom nije erotika nego nasilje, drugom nije. Na sve tri spomenute slike je čovjek koji promatra te prizore, imam svojeg špijuna na slikama.

Neke slike imaju i uporište u stvarnom životu, primjerice, naslikali ste čovjeka koji, kako kažete, stoji na platou zgrade ateljea u kojemu stvarate i petnaest minuta nepomično gleda u nebo...

Sve slike imaju, posredno ili neposredno, uporište u stvarnosti. Slika “Uzroci i posljedice” ima i političke elemente, tema su “mali” ljude vezani odnosima za koje nisu svjesni da utječu na njih. Slika “Diavolo in me” prikazuje najbitnijeg u čitavoj priči, promatrača koji u kafiću gleda ljude oko sebe, naslikao sam i dvoje ljudi koji vode ljubav dok je oko njih hrpa publike; ako nije viđeno, nije niti proživljeno, bavim se i temama surogat majki, izbjeglištva... A u posebnom će prostoru biti izložene slike pojedinaca koji su “izvučeni” sa slike, koji se opiru pripadanju masi, odlučili su sačuvati svoje vlastito dostojanstvo, ali su i na neki način osuđeni na geto.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo