Zrinka Paladino napisala je tekst o Židovima u Zagrebu. Uz dozvolu autorice prenosimo njen tekst naziva "Dug":
Vlasti se mijenjaju, principi vladanja u pravilu ostaju slični ili isti.
Svi smo kovačima vlastite sreće, a sreća je teško dokučiva kategorija i mnogima je, srećom, nepoveziva s podilaženjima, titranjima i komformizmom. Sreća se često krije u malim detaljima i sitnim koracima, pa ako konstruktivne kritike tu i tamo rezultiraju i ponekim malim društvenim pomakom na bolje – neka ih! Sve su kritike dobrodošle – i one upućene vladajućima i one kojima se uzvraća po onima koji ih kritiziraju!
Nadam se kako ovaj krajnje osoban osvrt neće biti krivo shvaćen, a kako nije kritički vjerojatno ga neće pratiti ni žučni komentari. Kritike, jasno, teško padaju svima, pa tako i meni, no zanimljivo je kako i one najdobronamjernije iznesene posebno bolno pogađaju baš one kojih se političko djelovanje temeljilo i temelji na kritiziranju vladajućih struktura. Posebno mi je zanimljivo pratiti ponašanja onih kojima su moje stručne kritike odgovarale dok su "gađale" njihove prethodnike i političke protivnike, no od kada su se vlasti dočepali i sami, njihovi stavovi su se izmijenili. Vjerojatno su živjeli u uvjerenju kako njihovo djelovanje nikada neće biti analizirano, valorizirano te naposljetku i kritizirano.
Međutim, nisu svi zainteresirani za ljuljuškanje u političkim jaslama pa se usuđuju i kritizirati. Neki stručnjaci, na primjer, ostaju i opstaju u svojim sferama i iz njih se ne daju ni pod cijenu neugodnih izolacija, netrpeljivosti vladajućih ili neukusnih komentara onih kojima trenutne političke opcije osiguravaju egzistencije ili donose financijske i druge koristi. Osobno smatram kako je jako važno braniti neovisnost stručnosti koja ne smije biti politički bojana, a inteligentni ljudi takvo promišljanje razumiju i uvažavaju.
Što je, dakle, po mom osobnom i stručnom poimanju, uz primarne infrastrukturne i druge ključne projekte u jednom narušenom i koječime ugroženom gradu poput našeg Zagreba, također trebalo biti prioritetom? Moj odgovor je – plaćanje dugova.
Djecu moramo učiti da žive i djeluju pošteno i da nikome ne ostaju dužna, a s druge strane mi Zagrepčani već generacijama nosimo golemi teret nepodmirenog duga prema jednom dijelu naših sugrađana – Židovima.
Osvrt vezan uz temu židovske sinagoge u Zagrebu odavno želim ispisati i onda me jedno recentno putovanje u Poljsku i posjet sklopu logora Auschwitz podsjetilo na tu moju staru nakanu. Među stravičnim dokazima ljudske surovosti i monstruoznosti prema zatvorenicima tih logora prije njihova masovnog istrijebljenja u središnjem administrativnom logoru – Auschwitz I. – izložene su i zemljopisne karte s prikazima smjernica pogubnih deportiranja iz svih gradova, pa tako i iz Zagreba. Pljusne čovjeka suočavanje s takvim surovim istinama! Napose kada se podsjetimo kako je većina tih, po različitim logorima deportiranih zagrebačkih Židova, kao uostalom i svih drugih pogromljenih europskih nesretnika te vjeroispovjesti, bila intelektualnim te kulturološkim okosnicama i zamašnjacima gradova iz kojih su odvođeni na puteve smrti. Zagreb koji poznajemo i čijim se najvrjednijim nasljeđenim segmentima i u današnjim nesretnim i nespretnm vremenima dičimo, onaj je koji su krajem 19. te prvom polovinom 20. stoljeća gradili i brojni istaknuti židovski graditelji i arhitekti. Puno je i o tome vrijednoga za pamćenje napisala povjesničarka umjetnosti Snješka Knežević, mnogo toga je istražio i dragi mi prerano preminuli kolega Aleksander Laslo, s kojim sam do njegove smrti uživala ugodno lamentirati o struci i o koječemu drugom. Njihov povijesno-kultuni vodič/knjiga "Židovski Zagreb" predstavlja nezaobilaznu literaturu mojoj današnjoj temi, a krasnu knjigu svojih tekstova posvećenu sinagogama u Hrvatskoj ispisao je i arhitekt Zlatko Karač. Zahvaljujući njima, te još nekim istaknutim kolegicama i kolegama, puno se istražilo i podosta se zna o toj temi, pa meni ovdje nije namjerom glumiti da znam koliko i oni. Zahvaljujući njima, srećom, većini Zagrepčana barem imena Lea Hönigsberga & Julija Deutscha, Zlatka Neumanna ili Vladimira Šterka, ako navodimo samo neka od najistaknutijih – nisu nepoznanicom.
Osobno, kao katolkinja, znam osnovno o židovskoj vjeri i običajima, no istraživanjima sam se i radom osvjedočila koliko im zahvalnosti dugujemo. Većina onog nasljeđenog čime se dičimo njihovih je mozgova i ruku djelo i to nikada ne smijemo zaboraviti, a činjenica da im Zagreb nikada nije vratio sinagogu na njezinu izvornom mjestu poražavajuća je po svih nas. Poveće, skladno i od ulice ograđeno ostvarenje Franje Kleina u nekadašnjoj Ulici Marije Valerije/današnjoj Praškoj ulici, posvećeno davne 1867. godine, lako bi se prema nacrtima i foto-arhivi rekonstruiralo, te premda kao konzervator u većini situacija zazirem od ideja faksimilnih rekonstrukcija, ovdje dvojila ne bih. Zagrebačkim Židovima treba vratiti ono što im je pripadalo i što su podarili Zagrebu pa tako i nama danas, a sinagoga je najvažnije od toga.
Puno je puta dokazano kako s lokacijama koje su preživjele katastrofalne ugroze i kataklizme ne bude daljnje sreće pa je tako i nakon rušenja zagrebačke sinagoge 1942. godine, četrdesetak godina poslije nesretno opožareno skončala i paviljonska robna kuća 1960. otvorena na njezinu mjestu, koje je do danas ostalo u nesuvisloj namjeni parkirnog prostora. I ovdje ne mogu ne ispisati jednu stručnu digresiju.
Pri jednom od davnijih posjeta Amsterdamu, ostvarenje sjajnog arhitektonskog biroa MVRDV – ono uspjele ostakljene interpolacije u središtu grada – posebno me se dojmilo. Ni jedna, pa ni najpažljivije riješena, neostilska interpolacija u današnjem vremenu ne bi predstavljala arhitektonski doseg, no ova se – pročelja riješenih u kombinaciji obične i nove, isključivo za tu namjenu projektirane i proizvedene nosive staklene opeke koja u donjim dijelovima pročelja i u cijelosti dominira – ne zaboravlja. Osobno mi je, osim vizualnom upečatljivošću, priuštila i osjećaj neizmjerna zadovoljstva jer sam trenutno zaključila kako sam napokon pronašla materijal za kojim sam dugo tragala. Sigurna sam kako bi se zagrebačka sinagoga mogla nanovo izgraditi prema izvornom Kleinovu oblikovanju, ali i u dijelom drugačijem, suvremenom materijalu poput stakla. Jer pritom je najvažnija činjenica uvažavanja povijesne važnosti, ali i simboličnog ukazivanja na "staklenu" osjetljivost i značenje čitave te povijesno bremenite situacije. Krhkost života i postojanja ono je čega nas većina nije svjesna. Svi smo danas tu gdje jesmo i kako god bili vrijedni, talentirani ili uspješni, sutra nas možda više neće biti ondje gdje se smatramo pripadnima. Povijest nas opetovano uči da nemila vremena često rađaju i ne-ljude/monstrume koji se nerijetko okomljuju i na one najsposobnije i najimućnije, a povijest zagrebačkih Židova dokaz je te tvrdnje. Tijekom Drugog svjetskog rata najveći dio od 1910. godine doseglih 1% građanstva Zagreba, od kojih je znatan broj liječnika, inženjera, pravnika i drugih istaknutih struka predstavljao intelektualnu elitu našeg glavnog grada, gotovo je zatrt – pobijen, protjeran, pokraden… I od zastrašujućeg ustaškog rušenja 1942. godine do danas ostavljen bez svog hrama u centru grada.
Ovdje moram spomenuti i "Sjene" – seriju performansa Antonia Grgića iz koje je 2017. godine nastao i prijedlog za zagrebački spomenik Holokaustu u formi sjene srušene sinagoge u Praškoj ulici u Zagrebu. Na tlu Praške ulice Grgić je improvizirao projekciju sjene nekadašnjeg židovskog hrama kao da on i danas stoji na svom mjestu, čime je predstavio jedan od nadrealnijih i moćnijih prijedloga prostornih intervencija u nas. I sam pogled na taj prijedlog, koji zahvaljujući ljubaznosti autora i danas prilažem u galeriji fotografija, izazvao mi je tugu, ali i jezu, te ponovno podsjećanje na naš veliki dug.
Sinagogu treba vratiti zagrebačkim Židovima i Židovi će se, zasigurno, u većem broju vratiti Zagrebu. Treba napokon raspisati međunarodni javni natječaj, treba osigurati uvjete gradnje te odobriti i isfinancirati izgradnju te važne građevine čiji prostor već osam desetljeća čeka na njezin povratak. Prema tvrdnjama Aleksandra Lasla za vrijeme moga rada u Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode, golemi hramski luster dugo je vremena visio u iličkom Oktogonu, no u jednom je trenutku sklonjen. Valjalo bi, ako nije vraćen, doznati gdje, a sigurno bi se u gradu pronašlo još vrijednih dijelova interijera srušenoga hrama.
Ne znam zašto se nijedna vlast ne laća tog opsegom nevelikog, no značenjem i simbolikom neizmjerno važnog projekta? Što jednom glavnom gradu može predstavljati problem u osiguravanju ponovne izgradnje jedne važne građevine, uklanjanje koje nas je opravdano okaljalo u očima Svijeta i svih normalnih ljudi bez obzira na njihove vjeroispovjesti? Bili vjernici ili ne, odreda nam je jasno da tu situaciju treba riješiti osiguranjem zadovoljštine, jer još poneki mandat i eto nas i pri stotoj godišnjici te sramotne 1942. godine. Vrijedilo bi se potruditi dokazati da razumijemo i tuđu bol, a ne isključivo osobnu, da nam je žao i da se sramimo nekih postupaka naših predaka… Da smo drugačiji i da znamo bolje.
Možda potom i Zagrebu krene nabolje jer trenutno su i nogari njegove građevinske stabilnosti krhki poput stakla. Valja ga ojačati/armirati/povezati i ne samo građevinskim materijalima. Ljubav i solidarnost ponekad čine čuda, samo im treba načiniti prostora. A prostora u Praškoj ima dovoljno, nedostaje, izgleda, jedino ljubavi i pažnje.
Možda se i na ovaj osobni osvrt izreagira, svejedno iz kojih pobuda. Iz tog su razloga sve akcije, pa i ova, dobrodošle jer zazivaju reakcije. Bez akcija i reakcija ništa se neće (napokon) pokrenuti s brojnih naših mrtvih (pa i srušenih) točaka.
Dugove treba vraćati. Bez toga nema sreće. Ni blagoslova.