Kipar Kuzma Kovačić, autor brojnih spomenika i sakralnih kiparskih djela, u Nadbiskupskom pastoralnom institutu na Kaptolu izlaže djela na izložbi “Veni creator spiritus”. Autor je Vratnice Hrvatske katedrale, spomenika papi Ivanu Pavlu II, Posljednje večere, Reljefa vječne Proslave, spomenika bl. Alojziju Stepincu. Njegovi su spomenici i spomenik Franji Tuđmanu u Škabrnji, Oltar hrvatske domovine... Bez obzira sviđao se nekome ili ne njegov svjetonazor, smatra se da su njegova djela vrh domaće sakralne umjetnosti. U vremenu kada su interijeri crkve, njihov izgled, uglavnom na meti javnosti.
Izložba u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu, prema mišljenju dijela struke, prikaz je najviše razine domaće sakralne umjetnosti. Što je tajna kvalitetne sakralne umjetnosti?
- Ako je ova moja izložba inspirativna, onda sam uspio pokazati ono što sam rekao u prigodi njena otvaranja - da nadahnuće u umjetnosti postoji. Danas, kad se u suvremenoj umjetnosti olako preskače tu veliku istinu koju su svojim djelima i riječima kroz povijest svjedočili mnogi umjetnici, važno je ponovo se na nju pozvati. Mislim, naravno, na ono istinsko nadahnuće koje nam dolazi od Duha Svetoga. Umjetnik to nadahnuće daruje drugima u svojim djelima. To je tajna sakralne umjetnosti odnosno svake istinske umjetnosti.
Svako toliko čuju se kritike da su neka uređenja interijera crkava na rubu kiča. Kako gledate na to?
- Pitanje je što se podrazumijeva pod kičem kad govorimo o gradnji i uređenju crkvenih prostora, često se radi o površnim sudovima. Dakako, česti su i nesporazumi koji proizlaze iz nepoznavanja i nerazumijevanja liturgijskih razloga i propisa sa strane samih sudionika, umjetnika. Poteškoće, razumije se, mogu nastati i zbog nespremnosti naručitelja na umjetničkom području, a mnogo puta, pogotovo u nedavnoj komunističkoj prošlosti, i zbog teških okolnosti u kojima je Crkva djelovala - ograničenja, zabrane... K tomu, nekoć su se crkve gradile s jasnim konceptom od samog početka.
Smatra se da je vaš spomenik Tuđmanu u Škabrnji jedan od najboljih. Kako ste pristupili tom radu?
- Raduje me ta potvrda moga iskrenog nastojanja da se spomenikom dostojno zahvalimo dr. Franji Tuđmanu za ostvarenje naše slobode, za njegovu veliku ljubav prema hrvatskom narodu i domovini. To je bio moj pristup i vjerujem da sam time uspio izraziti osjećaje naših ljudi. Htio sam spomenikom oživjeti njegovu osobu portretirajući njegov fizički i duhovni lik te sam ga oblikovao kao čovjeka nade i buduće naše velike radosti. Time je ovo ujedno spomenik njegovu djelu.
Smatrate li da se pretjeruje s mnogim spomenicima Tuđmanu?
- Ti spomenici izraz su zahvalnosti, mnogo puta izraz pučke zahvalnosti, i prvenstveno tako na to valja gledati. Da se u ovih petnaestak godina od njegova preminuća učinilo što smo bili dužni učiniti, da smo npr. njegovim imenom nazvali zračnu luku u Zagrebu ili pak da je njegovim imenom nazvan koji od središnjih zagrebačkih trgova i podignut mu tamo dostojan spomenik, bilo bi potrebno manje pothvata koji su za neke toliko neopravdano upitni.
Kiparstvo je naglašeno umjetnost javne komunikacije, a time često i pod kritikom javnosti. Kako se nosite s time?
- Veoma se dobro s time nosim, pače, radujem se, jer to znači da je kiparstvo živo i da tu svoju funkciju nije izgubilo niti je izgubiti može.
Javili ste se na prvi natječaj za spomenik u Kninu, koji je poništen. Kako ste ga zamislili i kako komentirate propozicije?
- Natječaj je zaključen, po sudu žirija nije uspio, tako da ne želim govoriti o rješenju koje sam ponudio. Druga je stvar je li odluka žirija opravdana, mislim da nije. Što se tiče propozicija, bile su više nego neprimjerene. Rok je bio nedostojno prekratak i za kipare dodatno “skraćen” brojnim birokratskim zahtjevima. Lokacija nije bila dobro izabrana. Znači, čitav natječaj nije bio dobro pripremljen. U drugom krugu natječaja, kojemu je rok još kraći, nisam mogao sudjelovati.
Jeste li zadovoljni brigom o Oltaru domovine?
- Kao autor i dugogodišnji branitelj Oltara hrvatske domovine (evo, već 15 godina!), ne da nisam zadovoljan, nego ne mogu razumjeti ni prihvatiti užasan odnos hrvatskih državnih vlasti prema tomu simbolu hrvatske državnosti. Pravo imaju hrvatski branitelji što ustrajno prosvjeduju! Trebalo bi, znači, spomenik vratiti u funkciju koju je imao do tragične 2000. godine. Vjerujem da će se to uskoro i dogoditi.