Postoje knjige za koje, nakon što ih pročitam, poželim im da postanu dio kolektivnog pamćenja, one knjige što ostaju kao nekovrsno svjedočanstvo, čak i onda kad više ili manje koketiraju i s fikcijom. Lanjskog je proljeća u nas objavljena važna, velika knjiga Ivice Đikića “Beara”, dokumentarni roman u kojem kroz romanesknu formu sažima faktografiju, tumači kako je organizirano ubijanje i prikrivanje najvećeg masovnog zločina u Europi nakon Drugog svjetskog rata, onog nad muslimanima u Srebrenici.
Ovih je dana na pulskom Sajmu knjiga gost bio Varužan Vosganjan, autor također jedne značajem silno bitne, njezinim otiskom goleme knjige, “Knjige šapata” (Sandorf, prijevod Ana Brnardić Oproiu i Adrian Oproiu). U njoj rumunjski pisac armenskog podrijetla, pjesnik, a ekonomist, u više rumunjskih vlada ministar financija i gospodarstva, priča priču o pogromu svog, armenskog naroda. O genocidu 1915. O pokoljima Armenaca koji su mu prethodili. I onome što je nakon 1915. slijedilo. Vosganjan se kao dijete igrao pod stolom u njihovu rumunjskom dvorištu slušajući kako armenski starci šapćući pričaju o visoravnima Anatolije.
“Potjerajte to dijete”, uvijek bi se netko našao viknuti.
“Pusti ga”, rekao bi tada djed. “Uvijek ostane netko tko će pripovijedati. Tko zna, možda će baš on biti pripovjedač.” I tako je i bilo. Nasreću.
Šapat se nastavlja širiti svijetom… U travnju 2015., kad se obilježavalo stoljeće od genocida nad Armencima, upravo je “Knjiga šapata”, tog 21. 4. 2015., isti dan čitana na 22 jezika u oko 200 gradova na svim kontinentima, u Melbourneu, Teheranu, Jeruzalemu, Buenos Airesu, Los Angelesu, Edinburghu …
U “Knjizi šapata”, pričajući sudbine mnogih, govorite i o vlastitim djedovima. Majčinom ocu, Setraku Melikjanu pred očima su poubijali obitelj, zapovjednik janjičara poštedio ga je riječima: “Ti ćeš živjeti! Dovoljno si velik da razumiješ. Reci svim svojima tko sam ja i što sam ti učinio, tebi i tvojoj obitelji.” Nakon svega što je tada i kasnije prošao, bio je, pišete, mudar čovjek koji nikome zla nije želio, a onima koji su njemu zlo učinili oprostio je. Gdje je Setrak Melikjan našao tu snagu? Je li oprost čin samoodržanja?
- Alternative koje ima čovjek kad prođe takvu traumu jesu zaborav, osveta i oprost. Literatura nije tu da daje zaključke, zaključci ubijaju umjetnost. Ako napišeš zaključak, znači da čitatelja ne trebaš jer imaš svoju istinu i ne trebaš komunikaciju. U tom slučaju bolje je da pišeš pamflete ili politička priopćenja. Zato nisam pisao zaključke, već sam svojim likovima dao kapacitet da se s prošlošću nose tako da je pokušavaju zaboraviti ili da se osvećuju ili da praštaju. Rekao bih da je Setrak Melikjan više onaj koji se odlučio na zaborav negoli na oprost.
Mislio je da stvari treba ostaviti iza sebe, u prošlosti. Moj stav o tome, koji u knjigu nisam stavio, jest da zaborav znači indiferentnost. Zaborav je iluzija. Osveta je najgora alternativa, to da misliš da moraš pustiti krv neprijatelja da bi izliječio svoje patnje. Ne postoji aritmetika krvi. Ne znam koliko krvi tvojeg neprijatelja može biti kompenzacija za krv tvojih. Nema šanse da ćeš nanoseći drugome bol izliječiti svoju bol.
A oprost? Je li to čin samoodržanja, najdublje ljudske potrebe za opstankom?
- Oprost je najodgovorniji odgovor, ponajbolji. Ako oprostiš, ne trebaš objašnjavati laži. Moj djed Setrak Melikjan nije ništa objašnjavao, rekao je tek da je sve na svijetu laž. Svatko ima svoj način gledanja i to znači da u svijetu nema istine. Gotovo su mu svu obitelj pobili. Nosio je veliku patnju u duši, nije ju mogao podijeliti, verbalizirati, već je mislio da je najbolji način da je izliječi da šuti i oprosti. Ali, oprost znači i odgovornost. Jer, ako oprostite drugome, morate objasniti zašto. Imate odgovornost oprostiti kad ste sigurni da se stvar neće ponoviti. Za oprost trebate partnera. Ako se odlučite za zaborav kao strategiju, tu vam partner ne treba. Zaborav je monolog. Oprost je dijalog. Moj djed Garabet Vosganjan je mislio da je oprost najbitniji. Moja dva djeda odlučila su se, zapravo, za dvije, različite strategije. Setrak Melikjan je pristao uz zaborav, s čudnom životnom radošću. Garabet Vosganjan je mislio da je oprost glavna ekspresija digniteta. Njih dvojica su poput dva lica antičkog teatra, grčke tragedije.
Mislim da je moj Setrak imao masku radosti, a moj Garabet je nosio masku tuge.
Glavni lik knjige je, na neki način, Varužan Vosganjan, taj dječak kojim ste bili. Ipak, “Knjiga šapata” nije biografija. Sjećanja u romanu nisu vaša, priča je građena od sjećanja onih koji su vama pripovijedali. Knjiga je to koju je na momente teško čitati. Vaša poetičnost donosi veliki užitak, njezin sadržaj pak destilirana je patnja. Jasno je da je to ostavština, onako kako ste je vi oralno primili od svojih. Kako vam je bilo zapisati je?
- Najteže je bilo pisati bez strasti, bez mržnje. Djedovi mi nikad nisu pričali što su prošli. Govorile su žene, moje bake i majka, pričale o tome što se dogodilo. I to je zanimljiv podatak, da su muškarci u mojoj obitelji odbijali odškrinuti tu kutiju boli. Možda su nas djecu tako pokušali štititi od trauma. Naravno da u tome nisu uspjeli.
Najteže je bilo opisivati osobne stvari, govoriti o tome kako je ubijena obitelj mog djeda, kako su armenski ljudi deportirani u pustinje Sirije, kako je više od milijun Armenaca umrlo za tih vremena, ubijeno izgladnjivanjem, tifusom i drugim bolestima. Svemu unatoč, nisu me odgajali u mržnji prema turskom narodu. Govorili su da Turci nisu odgovorni, da je odgovornost na vlastima, podvlačili su razliku između vodstva Otomanskog Carstva i običnih ljudi. I moje postojanje mi je zahvaliti Turcima.
Jer, djed Setrak je, kad mu je bilo 16 godina, u Anatoliji dobio tifus. Turska ga je obitelj izliječila, obukla, nahranila, spasila mu život.
U “Knjizi šapata” nema niti jedne rečenice koja bi govorila o odgovornosti turskog naroda, arapskog naroda, Kurda.
Arthur Rimbaud je govorio da, ako nemate kapacitet prevladati svoju patnju, ako nemate kapacitet drugima dati da kažu svoje argumente, dati čitatelju da bude sudac i tužitelj, a vi kao pisac ostati tek svjedok, nećete uspjeti u stvaranju umjetnosti.
Službena Ankara je pokušala zaustaviti objavljivanje “Knjige šapata”. Kako je izgledao taj pritisak?
- Njihov tadašnji ministar vanjskih poslova slao je prosvjedne note. U to doba sam bio ministar financija, turski je veleposlanik u Bukureštu tražio od rumunjskog premijera da me natjera da dadem ostavku ako odem na predstavljanje svoje knjige u Pariz 2013.
Pokušali su zaustaviti objavljivanje knjige i u nekim drugim državama. Moj turski izdavač, nesuđeni, jer knjiga je prevedena na turski, ali nije nikad izdana, morao je napustiti zemlju. Ne znam je li razlog što je morao otići samo “Knjiga šapata”, moguće je da je njegov odlazak iz Turske kompleksniji od toga.
Je li kolektivna amnezija moguća? Postoji li takvo što poput kolektivne amnezije? Govorim sad, naravno, u kontekstu turskog naroda.
- Nema tu amnezije. Možda je prije posrijedi nedostatak informacija. Kao dijete, a i za doba mladosti, bio sam uvjeren da svi znaju o genocidu nad Armencima. Tek nakon izdavanja “Knjige šapata” spoznao sam da je taj genocid nepoznat većem dijelu svijeta. U Turskoj je pak taj genocid vrlo dobro poznat. No Turska ga niječe. Turci su ga svjesni, jer ne možete zanijekati eliminaciju praktički cijelog jednog naroda. Ne mogu oni zanijekati zločin. No tvrde da je to bio masakr, a ne genocid. Velika je razlika između masakra i genocida. Masakr podrazumijeva zločin nad ljudima, i njime se bave interni zakoni. Genocid je, nakon Drugog svjetskog rata, definirao Raphael Lemkin. To je zločin nad ljudima, ali u isto vrijeme i zločin nad civilizacijom. Turci nisi samo poubijali armenski narod, oni su uništili civilizaciju koja je više od dva milenija egzistirala tamo. Istočni dio Anatolije je kolijevka armenske civilizacije. Razlika između holokausta i genocida nad Armencima jest da su Židovi dolaskom u Europu tamo naišli na Nijemce koji su ih brutalno, grozomorno poubijali, a u Anatoliji su Turci ti koji su došli u Anatoliju i tamo naišli na starosjedioce, Armence i nad njima izvršili genocid. Kad bi Turci pristali priznati genocid, morali bi dati Armencima pravo da tamo obnove svoju kulturu, ponovo izgrade crkve, potraže grobove predaka… Za turske vlasti nijekanje genocida nad Armencima je dio politike nacionalne sigurnosti. Turska nikad neće postati demokracija dok ne prizna genocid nad Armencima.
Zašto šapat?
- To što sam odlučio nazvati je “Knjigom šapata” je poput certifikata, jamstvo da je pisana iskrenošću i tolerancijom. Odete li svećeniku i priznate grijehe, ne plačete. Ne vičete. Šapućete. Šapat je ekspresija iskrenosti. Ako želite nekome iskazati svoje osjećaje za njega, toleranciju, velikodušnost, obično to ne činite ni suzama niti glasnim tonom, već - šapatom. Šapat je ekspresija otvorenosti, tolerancije, razumijevanja da morate imati partnera kojem to možete dati.
Koliko je velika armenijska dijaspora danas po svijetu?
- Ne zna se točno. Neki podaci kažu da nas je između deset i dvanaest milijuna. Najviše je Armenaca u Rusiji, oko 2 milijuna, u SAD-u više od milijun, u Francuskoj oko 500.000, u Argentini 100.000. Postoje i velike zajednice u Ukrajini, Moldaviji, baltičkim zemljama, to su oni koji su tamo došli za vrijeme Sovjetskog Saveza ili neposredno po njegovu raspadu i koji su ostali tamo. Nažalost, naša je dijaspora jako pogođena s ratovima i promjenama na Bliskom istoku. U Iranu je bila dosta jaka armenska zajednica, više od 200.000 ljudi. U zadnjem desetljeću se prepolovila, tamo je danas možda i manje od 100.000 ljudi, 60.000 do 70.000. Formalno oni jesu zaštićeni zakonom, ali zbog klime u društvu veći dio je emigrirao.
Imali smo vrlo jaku zajednicu Armenaca u Libanonu. No, nakon tamošnjeg građanskog rata i oni su masovno iseljavali. Zajednica u sirijskom Alepu, pa u Raki, gotovo je uništena ratom i ISIL-om koji je tamo imao svoje uporište.
Varužan Vosganjan