Ja nisam niti bolji niti lošiji umjetnik. Ja sam naprosto drukčiji, rekao nam je slikar Boris Demur umjesto uvoda, objašnjavajući koncept svoje nove izložbe u Umjetničkom paviljonu “Spiralno putovanje”. Razgovarali smo u njegovom stanu, ateljeu u Preradovićevoj ulici, u kojem su čak i stropovi oblijeplijeni njegovim čuvenim spiralama - radovima s motivom koji mu je postao zaštitnim znakom.
Sve što ima reći o umjetnosti, ali i životu i svijetu koji ga okružuje, Demur zadnjih trideset godina izražava kroz svoje “spiralno slikarstvo”.
“Moja spiralna umjetnost je istinita, kao što su istiniti spiralni otisci papilara na jagodicama mojih prstiju... analogni su. A moj spiralni umjetnički kredo je: Pravo svakoga da bude što želi i misli što hoće...”, zapisao je na komadu papira.
Paviljon kao atelje
Prije otvorenja izložbe, koje će biti na Dan Umjetničkog paviljona 15. prosinca, Demur će tjedan dana, od 29. studenog do 6. prosinca, slikati u izložbenom prostoru. Umjetnički paviljon bit će njegov atelje, otvoren i za publiku. Prva faza Demurova projekta u Umjetničkom paviljonu, čiju koncepciju potpisuje Radovan Vuković, prati realizaciju velikih spiralnih kompozicija (5x9m i 6x10m) koje će izvesti kao spiralni slikarski performans na podu interijera Paviljona slikanjem metlom i rukama na crnom keperu bijelim betonskim akrilom. Slijedi izložba naslikanih radova, uz projekciju video i foto zapisa slikarskog performansa. Na otvaranju izložbe Demur će izvesti “spiralni kiparski performans” pješčanim prahom na podu središnjeg prostora Paviljona.
“Izložit ću samo šest slika. Kak veli Zdenko Rus: divovskih. To je spiralno akcijsko slikarstvo, ono se nastavlja na ono što je zovem moja umjetnička familija - na Pollockovo akcijsko slikarstvo, samo što Pollock ima rasap, a ja formu spirale. To je ta ista metoda drippinga koju je počeo još Monet, ali ne na ‘Lopočima’ nego na ‘Žalosnim vrbama’. Čisti action painting. Cijela je avangarda proučavala te njegove slike.” Nešto slično, kako objašnjava, već je radio 2006. na izložbi “Intime” s Kožarićem, Lauerom, Vlastom Delimar i Vlastom Žanić, u podrumima Klovićevih dvora,
“Ovo što radim je nastavak na Oskara Hermana koji je rekao Igoru Zidiću 70-ih: ‘Najradije bih slikao metlama.’ Kad su mi pripremali retrospektivu u Modernoj galeriji rekao sam Rusu: Herman je to meni ostavio u amanet - ja ću spiralno slikati metlama!’ Tako da ću ponovo slikati metlama, sve se ponavlja, kao u analitičkom slikarstvu.”
Pahuljice padaju
A punih trideset godina Demur slika spirale, od 1983. Sve je počelo potkraj 1982. u kafiću u SC-u, kada je gledajući kroz stakleni zid kako pada prvi snijeg zapisao na komadiću papira dvije kratke rečenice: “Ponekad neke pahuljice padaju u spiralama. Ponekad neke pahuljice dolaze u spiralama.” U ljeto iduće godine “u stanju buđenja izmađu sna i jave pojavila mu se bijela spirala, izvan vremena”, prisjeća se. Od tog trenutka pa sve do danas Demuru sve postaje spiralno - njegovo slikarstvo, performansi, akcije, projekti, tekstovi-radovi. Njegova “Bijela spirala na crnom platnu I i II” prve su slikane spirale i postat će njegova ustaljena slikarska metoda.
Znao je ponekad u spiralu inkorporirati i geometrijski lik ili je povezati s idejama new agea. Od sredine 90-ih njegove su spirale rezultat aktivnosti prolijevanja boje, nerijetko s tragovima ruku i nogu. Nikada nije htio slikati pejzaže i portrete, ili kako ih zove, buržujske slike. Čak niti u vojsci gdje se to od njega kao akademskog slikara očekivalo. “Ja sam konceptualni umjetnik i ja vam to ne radim”, rekao je i postao službeni fotograf. “Odmah sam se ogradio da ne moram raditi vojne portrete ili druga Tita”.
Kada je svojedobno upitan da objasni poruku svog rada “Nisam lud da slikam buržujske slike”, crne slike s crvenim tekstom iz 1976., Demur je odgovorio kako je spomenuti tekst značio da ne želi biti državni ili dvorski umjetnik, da ne želi biti podoban režimski umjetnik, da ne želi biti komercijalni ili karijeristički umjetnik, da ne pristaje na liniju manjeg otpora i time na potkupljivost svojih stavova radi umjetničkog karijerizma.
Najbolji teoretičar
Kratko se 90-ih ipak vratio figuraciji, prvi put nakon studentskih dana, no i to je bio njegov slikarski eksperiment. “Interesiralo me preispitati kistom kako su razmišljali stari majstori poput Caravaggia, Halsa”. U svom stanu ima jedan cijeli zid s radovima iz tog ciklusa.
Demur je čovjek koji živi za umjetnost i koji se nikada od umjetnosti ne odmara. “Ako se i odmaram od slikarstva, onda se bavim teorijom, kao što se neki umjetnici na primjer bave keramikom.” Za njega kažu da je najbolji teoretičar svoje umjetnosti i njegovi su teoretski zapisi neodvojivi od njegove umjetnosti. Ljubav prema teoriji usadio mu je još na Akademiji Raoul Goldoni. “On nam je na trećoj godini Akademije rekao: Morate znati šta radite, a da bi to znali napišite koju rečenicu, da osvijestite fenomen, problem u slikarstvu kojim se bavite. Međutim, ja sam skriboman oduvijek. Sa 14 godina pisao sam slobodni stih. Za vrijeme odmora, na školskim hodnicima, čitao sam svoju poeziju. Tada sam postao svijestan da sam slikar i da volim pisati. Imao sam crvenu dugu kosu, a na satovima likovnog okrenuo bi kistove naopako i slikao. Zvali su me Van Gogh.”