Izdavač UPI2M tiskao je knjigu “Misli o arhitekturi” Borisa Magaša, čiji je urednik Alen Žunić, arhitekt koji je magistrirao teoriju i filozofiju arhitekture u Americi, na Harvardu i MIT-u, te doktorirao na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu.
Magaš je, među ostalim, autor kompleksa Haludovo na Krku, Solarisa kod Šibenika, vrtića Vjeverica na zagrebačkom Mihaljevcu i Poljuda u Splitu, te sa Šmidihenom i Horvatom i koautor Muzeja revolucije u Sarajevu, no također je bio jak u teoriji, a teoriju čitamo u novoj knjizi u kojoj su sabrani njegovi tekstovi i promišljanja. Većinom je riječ o arhitekturi, dok su na kraju knjige njegova sjećanja na školovanje u Prvoj muškoj gimnaziji.
Magaš je, može se pročitati u knjizi, u Prvoj muškoj gimnaziji pokazivao smisao za vizualno, pa je bio i službeni crtač slikaru Željku Hegedušiću, što je, kako je kasnije rekao, odredilo njegov kasniji odabir profesije. Karijeru je započeo kod Vladimira Turine, autora Dinamova stadiona. Kako objašnjava Žunić: “Bio je Turinin asistent, no početak njihove suradnje zapravo je bio Centar za zaštitu majke i djeteta u današnjoj Klaićevoj, a Maksimir dolazi pred kraj zajedničkog rada. Magašev doprinos na tom projektu je očigledan: izvorna Turinina arhitektura zapadne tribine robusna je, snažna, a kod kasnije istočne tribine, gdje se uključio Magaš, vidimo minimalizam i lakoću.
Haludovo
Pokušaj osporavanja
Turinine lekcije s Maksimira u funkcionalno besprijekornoj tehnologiji stadiona direktno su se odrazile i na Magaševo osmišljavanje Poljuda, ali opet s “lakšim” pristupom oblikovanju. Vidljiva je i parafraza rimskog amfiteatra, izrazito smjela lebdeća konstrukcija i orijentacija vizura na Kozjak i Marjan - ono što je kod zagrebačkog stadiona bilo zaleđe maksimirske šume i Medvednice”. Kada je građen Poljud, sedamdesetih, bio je u apsolutnom fokusu svjetske stručne javnosti, više je puta pokazan u inozemstvu.
Magaš na Poljudu 1978.
Kako kaže Žunić, “kasnije su taj stadion u nekim zemljama svijeta i kopirali, točnije plagirali bez Magaševa znanja. Tehnološki je bio impresivan, s prozirnim pokrovom nad tribinama i rekordnim rasponom ove vrste nadstrešnice. Danas se smatra antologijskim djelom naše kasne moderne. Vrijednost mu je potvrđena i zapaženim mjestom na izložbi jugoslavenske arhitekture u MoMa-i, gdje je uz izvorne nacrte izložena i maketa stadiona”. U knjizi se, uz mnoge fotografije mogu pronaći i skice koje prate, korak po korak, nastanak Poljuda, a čuvaju se u Magaševu arhivu. Žunić tumači kako su te skice dokaz isključiva Magaševa autorstva na stadionu te podsjeća i na činjenicu da je Magševo autorstvo jedan građevinar svojedobno htio osporiti. Čuvaju se u Hrvatskom muzeju arhitekture, kao dio ostavštine arhitekta.
Poljudska ljepotica
Magaš je bio i profesor na Arhitektonskom fakultetu te je predavao kolegije Teorija arhitekture i Zgrade za turizam i slobodno vrijeme. Vezom arhitekture i turizma bavio se i u praksi. Žunić navodi: “Magaš je kod nas radio prve hotele svjetskog dometa otvorene zapadu, budući da je hotel na Krku početkom 70-ih bio u potpunom korištenju Boba Guccionea, osnivača magazina Penthouse, koji je svoj kapitalistički biznis prebacio u tada socijalističku Jugoslaviju”. Sam Magaš je kasnije imao i ideju obnove Haludova, prateći najnovije arhitektonske standarde, no nije se dogodila i taj kompleks propada. O važnosti Magaševa kompleksa Solaris Žunić kaže: “Solaris je njegova prva posve samostalna autorska realizacija i zapravo mu je otvorila put u hotelskoj arhitekturi i jedan je od vrhunaca naše kasne moderne. Magaš ga smatra dijelom svoje ‘mondrianovske faze’ bijelih kvadrata i čistih lebdećih volumena. Iako je dijelom uspješno obnovljen i u funkciji je, problem je danas bizarna ‘disneyfikacija’ koja se dogodila na nekim segmentima kompleksa”.
Dječji vrtići
Boris Magaš radio je vrtiće na Mihaljevcu, u Trnskom, Knežiji, Studentskom gradu u Zagrebu. Što mu je bilo posebno važno u ovoj temi? “Navedeni vrtići većinom su projektirani kao tipski, no Mihaljevac je unikatan, apsolutno je remek-djelo. Primjenom položenih trokuta i kristaličnom formom vrtić je doveden do razine vrhunske kompozicije.” Magaš je, ipak, imao i jedan neostvareni san, a to je bilo projektiranje nebodera. “To je jedna od rijetkih tipologija koju nije uspio realizirati, a kako je rekao, imao je vizije gdje i kako bi njegov neboder trebao izgledati u Zagrebu. Mučila ga je uniformiranost tadašnjih nebodera, htio je naglašeniju raznolikost po vertikali, jer kako je sam istaknuo, nije isto projektirati stan na prvom i pedesetom katu - mijenjaju se prostor, vizure…” piše Žunić, koji je Magašem napravio i veliki intervju, neposredno prije njegove smrti. “Dosta smo razgovarali o situaciji u suvremenoj hrvatskoj i međunarodnoj arhitekturi. Za domaću scenu je jasno istaknuo kako vidi tek nekoliko solidnih projekata, ali bez posebnih akcenata, a za svjetsku se ponajviše bojao da nove kompjuterske tehnologije odvode arhitekturu u parametrički manirizam gdje se gubi uloga arhitekta. Ali, to je više oprezna kritičnost, kakvu je redovito bio sklon usmjeriti i prema sebi, a manje pesimizam”, navodi Žunić.
Dubrovnik 1957. Boris Magaš (lijevo) i Andre Mohorovčić (u sredini)
Bio je često i kritičar, primjerice za crkvu svetog Blaža Viktora Kovačića tvrdio je da prenosi duh justinijanskoga, bizantinskog vremena, dok Iblerov drveni neboder naziva “drvoderom” koji je uništio okolni ambijent u Zagrebu. Često je plivao protiv struje, riječ je, naime, o ostvarenjima o kojima se većina struke mahom pozitivno izjasnila? “Iskreno je rekao da samo ime autora ne mora biti garancija dobre arhitekture, a Kovačića je izrazito snažno kritizirao jer je smatrao da nije razumio što bi to bilo obilježje nacionalnoga identiteta, posebno na crkvi sv. Blaža, koja je navodno upravo to trebala pokazivati. Osobni ‘nekonformni’ stav, koji je Magaš imao hrabrosti zauzeti kao snažan autoritet, jedna je od ključnih osobina koje cijenim u njegovu djelovanju. To je nešto što danas u našoj struci rijetko možete vidjeti”, kaže Žunić.
Nama u Trnskom
S druge strane, neke je projekte svojih kolega i hvalio, među kojima je i Nama u Trnskom Aleksandra Dragomanića. “Čini se da je za introvertiranog i decentnog Dragomanovića imao neizmjerno poštovanje. Kada pogledate Muzej revolucije u Sarajevu ili hotel Solaris, po formi i ideji apstraktnoga lebdećega bijelog volumena, nalikuju Trnskom.”
Neka Magaševa sjećanja na Prvu mušku realnu gimnaziju:
“Bili smo naraštaj koji je dane mladosti doživljavao spojene sa zvukovima sirena i tutnjavom protuavionskih topova, koji je u svojim školskim klupama slušao i vjeronauk i marksizam, učio i njemački i talijanski, i engleski i ruski, svake nedjelje bio na misi u Crkvi svete Katarine i prisustvovao školskim proslavama u čast Oktobarske revolucije, obavljao mimohod pred krstionicom kneza Višeslava i vježbao na prvomajskim paradama. Na Rooseveltovu su se trgu kontinuirano kretale skupine dolazećih i odlazećih đaka. Gimnazije su bile diferencirane po spolovima, što je unosilo poseban ugođaj u odnos među školama, pa je neposredni kontakt s Osmom ženskom gimnazijom otvarao vrata svoj romantici mladenačkog života...”
“Veza s Osmom ženskom gimnazijom odvijala se preko ‘kulturne ekipe’ u kojoj je bitnu ulogu igrao Vlado Štefančić, a mi smo se trudili da nam recitali i nastupi budu što kvalitetniji...”
“Profesor kemije Radoničić bio nam je drag u svome ljudskom tretiranju pojedinaca dopustivši, na primjer, da B., koji je noću sviranjem na vjenčanjima zarađivao za život, malo odspava za vrijeme sata. Jednom je za vrijeme odmora nastala ‘bitka’ ostacima od jabuka, pa su zidovi na početku njegova sata izgledali katastrofalno. Naredio je da se odmah ode na susjedno gradilište i donese vapno te premažu fleke na zidovima. Kada se vapno posušilo, razred je izgledao još katastrofalnije. Profesor Vugrin skupljao je dobrovoljne priloge za akvarij, profesoru Tecilaziću prenosili smo cijelu školsku biblioteku prilikom selidbe između Medulićeve i Rooseveltova trga...”