StoryEditor
PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

DNEVNIK SAMOIZOLIRANOG INTELEKTUALCA Pekićevo 'Besnilo' nudi gotov scenarij za holivudski hit-film o epidemiji

Borislav Pekić

Potraga za “epidemijskom” literaturom jučer me odvela u Podgoricu, gdje živi Ognjen Spahić, pisac “Hansenove djece”, a u Podgorici je rođen i Borislav Pekić (1930. – 1992.), srpski romanopisac, dramatičar, scenarist, disident i robijaš, koji je početkom 70-ih godina prošloga stoljeća pobjegao iz komunističke diktature u London, ali nije izbačen iz tadašnjeg jugoslavenskog književnog života.

Opus mu je velik, poživio nije dugo, fotografije govore da bijaše posve krhke građe, pregorio je, nema sumnje, od prevelika posla. Pravi pisac, ukratko.

Godine 1983. Slavko Goldstein objavljuje u Sveučilišnoj nakladi Liber u Zagrebu, uglednoj kući, Pekićev roman “Besnilo”. Prvu je kritiku, panegirik, objavio u Vjesniku Josip Pavičić, a poslije su se zaredale laude u cijelom tadašnjem, što se kaže, boljem jugoslavenskom tisku.

Roman je i danas dojmljiv, jedino možda odviše zatrpan detaljima, predugim opisima, no i oni će se mnogome čitatelju svidjeti. Distopijsko mjesto radnje jest ponajveći svjetski aerodrom, londonski Heatrow, koji pogađa jeziva epidemija bjesnila, prouzročena mutiranim virusom.

Prva žrtva je redovnica iz Nigerije. Leteći iz Rima lakomisleno je gurnula ruku u suputnikov ruksak, gdje ju je ogrebala inače dražesna kujica. Virus počinje divljati već u avionu. Od infekcije do smrti prođe svega nekoliko sati. Zaražen čovjek osjeća glavobolju, steže ga grlo, preplavljuje panika, ne može piti, potom se razjari, padne u komu, izvire mu iz usta pjena.

Desetci tisuća ljudi nađu se u karanteni, među njima i visoka sovjetska delegacija, teroristi koji je nastoje smaknuti, jedan nervozan bankovni službenik Nijemac, čudan starac, djevojčica. Pekić radnju plete natenane.

Razvija se putem unutarnjih monologa različitih likova, koji povremeno prerastaju u dijaloge. Nad tekstom bdije i sveznajući pripovjedač, ali vješto sklonjen u sjenu. Napetost se postiže postupnim širenjem perspektive. Ispočetka čitatelj ne može ni naslutiti razvoj radnje, koja se dakle slaže u kodu trilera. Roman je komercijalan, žanrovski podložen, no i stilski ambiciozan. Pekić je bio računao i na anglosaksonsko tržište, međutim, ono je ostalo nijemo, premda je roman zbilja holivudski raskošan, pogodan da se preradi i u hit-scenarij.

Privlačna mi je najprije u Pekićevu romanu, dijelu njegove distopijske trilogije (još romani “Atlantida” i “1999”) njegova neobuzdana ironija, koji put i sarkazam, kojima opisuje zapadnjake. Ismijava zapadnu sliku svijeta kao logičnog i podložnog eto zapadnoj svemoći. Daje pasaže o civilizaciji koja propada jer se gnuša svojih okrajaka. A kad izbije krajnja ugroza, sebičnost zapadnjaka izvrće se u potpunu okrutnost. Okrutnost okrutniju i od najokrutnijeg virusa.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 05:48