Arhitekt Emil Jurcan novi je predsjednik Udruženja arhitekata Hrvatske. Suosnivač je Pulske grupe s kojom je 2012. nastupio na Venecijanskom bijenalu arhitekture, godinu dana kasnije u madridskom Muzeju Reina Sofia predstavili su alternativne prijedloge građana za poluotok Muzil u Puli, dok je njihov Crveni plan Pule bio je izložen i u njujorškoj galeriji PS1. Kuća koju je projektirao u Istri, Štancija Brčevac, dobila je više strukovnih nagrada. Radi na nekoliko rekonstrukcija, među kojima i Rimskog kazališta u Puli. Slika, crta stripove, svira, među pokretačima je nove biblioteke "Dobrolet" za teoriju arhitekture... Djeluje u sklopu Zadruge Praksa.
U posljednjih pola godine nije bilo predsjednika UHA-e, ne mogu se sjetiti da postoji neki pandan ovoj situaciji kroz povijest. Kako biste, ukratko, opisali zbivanja u proteklih pola godine?
- Udruženje arhitekata doživjelo je turbulentno, možda i prijelomno razdoblje u proteklih godinu dana. Predugo se nastavilo voditi zanosom uspješne arhitektonske produkcije koja je svoj vrhunac doživjela prije desetak godina u zlatno doba razvoja tržišta nekretnina te se nespremno dočekao njegov krah i sve ekonomske promjene koje su uslijedile. To je, između ostaloga, rezultiralo i zaduživanjem Udruženja i sve težim poslovanjem. Nakon što je bivša predsjednica UHA-e podnijela ostavku početkom ove godine, nitko nije želio preuzeti odgovornost za vođenje disfunkcionalne organizacije kojoj je ozbiljno prijetilo gašenje. U toj kriznoj situaciji ulogu vođenja UHA-e preuzelo je predsjedništvo sastavljeno od predstavnika regionalnih društava arhitekata koja mahom čine tridesetogodišnjaci. Riječ je o arhitektima koji su diplomirali upravo u jeku krize i doživjeli su ju na najgrublji mogući način. Izbor Ane Mrđe, Ane Dane Beroš i mene na posljednjoj izbornoj skupštini rezultat je tih polugodišnjih napora mlađe generacije arhitekata da suštinski promjene položaj arhitekture u Hrvatskoj.
Vašu prethodnicu, Sanju Cvjetko Jerković, prozvali su pojedinci iz Labina i okolice, poput Deana Zahtile za sukob interesa. Što mislite o tom?
- Prozvali su ju i naši kolege Damir Gamulin, Margita Grubiša, Igor Presečan i Ivana Žalac, koji čine autorski tim prvonagrađenog rada za područje Pjacal u Labinu. Njihov zahtjev je obrađivao Sud časti UHA-e, koji je u svojem zaključku smatrao nekorektnim od kolegice Cvjetko Jerković što nije informirala autore da Grad Labin s njima prekida suradnju. Na tu je odluku kolegica Cvjetko Jerković podnijela žalbu koja je trenutno u razmatranju.
Kakav je odnos UHA-e i Komore arhitekata, koja je npr. uvela i posebnu dodjelu nagrada za arhitekturu, odvojenu od Udruženja, i kakav bi taj odnos trebao biti?
- Odnos UHA-e prema Komori se najjednostavnije može opisati kao dužnički. Naime, UHA duguje Komori 125.000 kuna uz pripadajuće kamate, a situaciju dodatno komplicira što obje organizacije čine isti ljudi, a to su arhitekti. Pa tako ispada da sami sebi dugujemo novac. Recimo da je to materijalna osnova odnosa, a nagrade su samo jedna od mogućih manifestacija tog odnosa koji je arhitektima i najuzbudljiviji.
Koji je bio vaš temeljni motiv da se javite na ovu poziciju?
- Među ostalim, neproporcionalni omjeri između veličine priobalnih gradova i prodora kapitala koji se trenutno tamo zbiva pridonijeli su da se prostorni problemi, pa i sukobi, jasnije manifestiraju upravo na Jadranu. To je potaknulo niz inicijativa u kojima arhitekti aktivno sudjeluju, a Društva arhitekata prepoznata su kao važna institucionalna poluga u kritici tih procesa. Kako i sam pripadam tom pokretu, odlučili smo se da promjene koje su se već dogodile u regionalnim društvima arhitekata pokušamo pokrenuti i na državnom planu.
Što mislite o Zakonu o koncesiji na obalama, kako će se UHA izjasniti po tom pitanju i što se može učiniti?
- UHA trenutno ne može učiniti ništa po pitanju tog spornog Zakona, kao ni po pitanju bilo kojeg drugog, jer se radi o ustanovi za koju su sami članovi smatrali da je propala. Bojim se da će nam trebati još puno vremena i energije da UHA-u postavimo na noge kako bi ta institucija mogla aktivno sudjelovati u javnim raspravama. Koliko će trajati to razdoblje, možda najviše ovisi o samim arhitektima, razini solidarnosti koja će, nadamo se, uslijediti. Danas arhitekti moraju sami ponovno izgraditi svoje institucije, i to gotovo od temelja.
Jednom ste rekli: 'Kada čujem riječ dignitet struke, hvatam se za revolver. Nema tu nikakvog jedinstva niti jedinstvene pozicije. Dok se arhitekti ne prestanu baviti samo sobom, polje popunjavaju kao marginalni elitisti bez ikakvog utjecaja.' Kako promijeniti situaciju?
- Kada malo bolje pogledate tko čini arhitektonsku struku, vrlo brzo shvatit ćete da je riječ o klasno vrlo šarolikoj skupini. Struku čine i šefovi ureda i njihovi radnici, ljudi s visokim primanjima, ljudi na minimalcu, radnici na ugovorima, neprijavljeni radnici itd. S druge strane, u tržišnim uvjetima su i arhitektonski uredi, koji zajedno čine polje struke, međusobno konkurentna trgovačka društva. U takvim klasnim i tržišnim odnosima vrlo je teško osigurati, pa čak i postaviti zajednički interes. Taj interes moguće je ostvariti jedino ako priču izmjestimo iz polja poslovanja u polje kulturnog i društvenog djelovanja jer ono što bi trebalo biti zajedničko svim arhitektima jest ljubav prema arhitekturi. Društva arhitekata trebala bi se prestati baviti arhitektima i zaštitom naših poslovnih interesa te početi baviti arhitekturom i kritički ispitati njezinu kulturnu i društvenu, ali i političku ulogu.
Kakva je danas situacija s lokacijom Muzil u Puli?
- Nakon što je Grad Pula 2014. usvojio izmjene urbanističkog plana po kojima se omogućava gradnja golf-igrališta na poluotoku Muzil, što je izazvalo proteste građana, situacija se na lokalnoj razini zamrznula. Trebao je uslijediti potez Vlade da na osnovi tog plana raspiše natječaj za koncesiju, no kako su se odonda izredale tri, umalo i četiri Vlade, pitanje Muzila postupno je palo u drugi plan.
Djelujete u sklopu Zadruge Praksa. Kako biste opisali organizaciju vaše zadruge?
- Osnovali smo je prije pet godina kao prvu inženjersku zadrugu u Hrvatskoj i trenutno brojimo četrnaest članova koji su aktivni u Puli, Rovinju, Rijeci i Zagrebu. Takav umreženi način arhitektonskog djelovanja temeljenog na uzajamnoj solidarnosti i dijeljenju resursa pokazao nam se vrlo dobar u prebrođivanju gospodarske krize u kojoj smo nastali.
Vašu više puta nagrađivanu kuću u Istri radili ste za prijatelja. Koliko je dobar odnos s investitorom važan u arhitektonskom procesu?
- Arhitektura ima potencijala uzdignuti čovjekovu svakodnevicu na jedan opći, sveljudski nivo. Pa tako i oblikovanje privatne kuće postaje opće pitanje, bez obzira je li riječ o prijatelju ili ne. Ako je arhitekt svjestan toga, odnos s investitorom može postati vrlo intenzivan jednom kada se shvati da je u pitanju stvaranje novog prostora koji će vrlo vjerojatno nadživjeti kako investitora tako i arhitekta.
Radite na rekonstrukciji Rimskog kazališta u Puli. Što je najvažnije pri rekonstrukciji?
- U dijalogu buduća arhitektura nema nikakvu mogućnost nadglasavanja, pa ni ravnopravnog govora, jer su svi argumenti rasprave na strani povijesne arhitekture. Arhitektura rekonstrukcije jest arhitektura u povlačenju. Test na kojem nas svaka, pa i najmanja arogancija može skupo stajati.