StoryEditor
SRETAN ROĐENDAN, LEGENDO

100 GODINA KIRKA DOUGLASA Glumom je osvojio svijet, čudom je preživio pad helikoptera 1991. godine

100 GODINA KIRKA DOUGLASA Glumom je osvojio svijet, čudom je preživio pad helikoptera 1991. godine, operirao je i kralježnicu i srce, pretrpio moždani udar i ponovo učio govoriti
Kirk Douglas
 Express Newspapers / Getty Images

Glumačke legende u dobi od sto godina danas nisu nikakva rijetkost, dvostruka oskarovka Olivia De Havilland imala je tu obljetnicu 1. srpnja ove godine, još dobro izgleda i mirno živi u Parizu, sljedećeg 1. srpnja 100 godina napunit će i francuska zvijezda Danielle Darrieux, međutim, svakako će najveći publicitet izazvati proslava 100. rođendana Kirka Douglasa na 9. prosinca.

Ne cijene ga samo zbog tri nominacije i jednog počasnog Oscara iz 1996., nego i zbog njegove svestranosti: neprestano je intrigirao medije, ne samo kao glumac nego kao redatelj, producent i pisac, o njemu se naveliko pisalo nakon što je jedva ostao živ nakon pada helikoptera 1991., poslije je imao operaciju kralježnice i srca, pretrpio moždani udar i iznova morao učiti govoriti, pokopao najmlađeg sina Erica koji je 2004. umro od predoziranja, a svoj 99. rođendan proslavio je lani tako što je sa suprugom Anne donirao još 15 milijuna dolara za bolnicu za liječenje Alzheimerove bolesti u Woodland Hillsu: u nju su ranije uložili ukupno 40 milijuna dolara. Osim toga, Michael Douglas, njegov sin iz prvog braka, s kojim se ponovno zbližio nakon što se doznalo da boluje od raka grla, velika je holivudska zvijezda i obiteljski klan, čiji je istaknuti pripadnik Michaelova supruga Catherine Zeta-Jones, uvijek je mamac fotoreporterima i novinarima. Već u ljeto ove godine mnogi su se raspisali o njegovu stotom rođendanu, kao da će uslijediti takoreći sutra.

O Kirku Douglasu puno se toga zna jer je objavio šest autobiografija, smatra se da je najstariji bloger na svijetu jer mu priloge od 2012. objavljuje čak i Huffington Post, a i prva supruga Diana Dill opisala je njegove pikantnije strane u memoarima objavljenima 1999., na što je on pobjesnio pa ih je Michael morao miriti.

U.S. actor Kirk Douglas bends down as he poses with his Golden Bear for the media during an awards ceremony at the 51st Berlinale International Film Festival in Berlin February 16, 2001.  Douglas received the Golden Bear award for his lifetime achievements. - RTXKB94
REUTERS
 

Šest sestara

Rođen je kao Issur Danielovitch u gradiću Amsterdam u državi New York, roditelji su mu bili beskrajno siromašni Židovi iz bjeloruskog dijela carske Rusije, otac se bavio skupljanjem otpada, što sina nije frustriralo, kad bi se vraćao iz škole, sjeo bi na njegova kola, pokazujući da ga se ne srami. Više mu je smetalo što se otac neprestano opijao (“znao je lomiti čaše zubima”) i što je odrastao u obitelji sa šest sestara: “Nisam imao s kim razgovarati, jedino je dobro to što kad si na dnu možeš samo prema gore”.

Izbrojao je da je nakon 13. godine radio više od 40 poslova da bi pomogao obitelji, ali i uštedio za školarinu. Profesorica engleske književnosti Louise Livingston, s kojom je u 15. godini imao prvo seksualno iskustvo, usmjerila ga je prema glumi i taj savjet nije požalio. Nakon sveučilišta St. Lawrence, gdje se istaknuo u hrvanju i bio u službenoj fakultetskoj momčadi, upisao je njujoršku Akademiju dramske umjetnosti, gdje su ga odmah zapazili.

S njim je studirala i osam godina mlađa Betty Joan Persky: kao što će njoj promijeniti ime u Lauren Bacall, tako su i njemu sugerirali da se prozove Kirk Douglas (prije toga je već bio Izzy Demsky, jer su se svi u obitelji amerikanizirali). Njoj se sviđao stasiti momak, koji je zamalo postao profesionani hrvač, ali ju je vrijeđalo što je smatra samo mlađom prijateljicom. Poslije je shvatila i zašto. Njegova meta bila je Diana Dill, kći bogatog odvjetnika s Bermuda, iako je ta bila samo godinu dana starija od Betty: ona je isprva odbijala njegova udvaranja, no kad su počeli vezu, njezini su bili zgroženi. Ipak, vjenčali su se 1943., čim je potpisala jednogodišnji holivudski ugovor.

Odmah je instinktivno postavio svoja pravila. Kad je dobio prvi angažman u kazalištu, odbijao je odlaziti na ljetna gostovanja, gdje bi mlađi glumci mogli igrati i važnije uloge, radije je htio biti kraj zvijezda teatra i učiti na licu mjesta, od najboljih. Drugo, vrijedna je samo ona uloga u kojoj se izgara: bio je svojevrsni preteča “method” glume, koju će poslije promovirati pedagog Lee Strasberg i nova generacija kao što su Marlon Brando i Montgomery Clift.

Actor Kirk Douglas holds his honorary Oscar for Lifetime Achievement Award he received from director Steven Spielberg (L) at the 68th Academy Awards in Los Angeles, March 25 - RTXGW0W
REUTERS
Kirk Douglas i Steven Spielberg

Lauren Bacall preporučila ga je producentu “Casablance” Halu B. Wallisu koji je upravo pripremao novi film uglednog Lewisa Milestonea “Čudna ljubav Marthe Ivers” s Barbarom Stanwyck: igrao je protiv svog faha, slabića i alkoholičara, ali je odjek bio odličan i u drugoj polovici 40-ih probio se među zapaženije holivudske face. U krimiću “Hodam sam” (1948.) prvi put je nastupio s Burtom Lancasterom, s kojim će poslije glumiti još pet puta i postati odličan prijatelj. Uloga kakvu je tražio bila je ona u “Šampionu” (1949.), samodopadnog boksača koji ne preza ni od čega da postane sportska zvijezda i za nju dobio nominaciju za Oscara. Puno više simpatija stekao je s “Mladićem s trubom” (1950.), koji je u nas zaludio tadašnju generaciju 20-godišnjaka, Douglas je čak naučio nešto malo trubiti (poučavao ga je partner, legendarni Hoaghy Carmichael, koji je osobno poznavao Bixa Beiderbeckea, uzora za taj lik) i glumio bez odmaka. Nije mu smetalo igrati likove bez morala ili očajnike kao u “Senzaciji” Billyja Wildera i “Detektivskoj priči” Williama Wylera, jer je radio s velikim redateljima. Ponovno su ga nominirali za “Grad iluzija” Vincentea Minnellija (1952.): igrao je holivudskog producenta, junaka sličnog onome u “Šampionu”, bitan je cilj, sredstva su nevažna. Treću nominaciju dobio je za jedan drugi Minnellijev film, “Žudnja za životom”, glumio je Vincenta van Gogha i tijekom snimanja odbijao sve oko sebe jer je htio “živjeti ulogu”, hodao uokolo u prljavoj odjeći i čizmama, izgledao opsjednuto i introvertno.

S takvim odabirom angažmana teško da bi postao megazvijezda, no usporedno je glumio u vesternima i pustolovnim filmovima zbog kojih ga je široka publika prihvatila. Nizali su se “Veliko nebo”, “20.000 milja pod morem”, “Čovjek bez zvijezde”, “Indijanski borac”, “Obračun kod O.K. korala”, “Posljednji vlak iz Gun Hilla”, “Vikinzi” i mnogi drugi. Njegovu jamicu na bradi znali su svi klinci s periferije, obožavali glumčevu čvrstinu i ironičan gard. Kao takav je mogao glumiti i negativce: u “Vikinzima” malo je tko navijao za ljepuškastog Tonyja Curtisa, svima se više sviđao siloviti, jednooki nordijski ratnik kojega je glumio Douglas.

Posebno je važan bio “Indijanski borac” (1955.), to je prvi film koji je producirala njegova kompanija Bryna Productions, Burt Lancaster bio mu je primjer jer je taj već producirao pa i režirao svoje filmove, a poduzeće je nazvao po židovskom imenu majke (poslije ga je promijenila u Bertha), koju je, uzgred, sam naučio čitati i pisati.

Propali brakovi

Tada više nije bio u braku s Dianom Douglas koja mu je rodila dva sina, Michaela i Joela, razveli su se 1951. zbog njegovih čestih nevjera (lista je poduža, od Ave Gardner i Marlene Dietrich do Joan Crawford i Lane Turner), neko je vrijeme bio zaručen s talijanskom glumicom Pier Angeli, ali je 1954. oženio svoju belgijsku press agenticu Anne Buydens s kojom je i danas u braku. Ona je postala i producentica te aktivno sudjelovala u pripremi dotad najambicioznijeg projekta Bryna Productions, ratne drame “Staze slave” još mladog Stanleyja Kubricka (bilo mu je tada 29 godina). Iako je i prije toga bio svjestan, tu je valjda prvi put shvatio da je redatelj važniji od glumca: igrao je francuskog pukovnika za 1. svjetskog rata koji se protivi bezrazložnom strijeljanju svojih vojnika, bio je čisti pozitivac, no svi su gledali kako je film režiran, zamjećivali fascinantan ugođaj i vizualni prosede, dok su glumce uzimali zdravo za gotovo. Možda je i stoga Douglas ustvrdio da je on zaslužan za mračan kraj filma (kalkuliralo se i s happy endom), a ne Kubrick. Budžet je iznosio gotovo milijun dolara, puno za tadašnje standarde, ali je ostvario profit tek krajem 60-ih, kad je Kubrick postao redateljska megazvijezda: mnoge zemlje odbijale su ga otkupiti zbog žestoke antiratne teme, američke komisije nisu ga ni preporučivale za izvoz, pa je u Jugoslaviji premijeru imao tek 1968., a u Francuskoj 1975. Tamo su ga sve dotad smatrali antifrancuskim pamfletom.

Actor Kirk Douglas (R) and his wife Anne arrive for Hollywood Foreign Press Association annual installation luncheon in Beverly Hills, California, August 11, 2004. - RTXMT7F
REUTERS
Kirk Douglas sa ženom Anne
 

Usprkos trzavicama na “Stazama slave”, ponovno je surađivao s Kubrickom u spektaklu “Spartak” i izborio se da scenarij napiše Dalton Trumbo, koji je u Hollywoodu tada još bio na crnoj listi (od 1943. do 1948. bio je i službeno član američke komunističke partije): paradoksalno, 50-ih je dobio dva Oscara (jedan od njih za “Praznik u Rimu”) koje su “iz usluge” potpisali drugi.

Zeleno svjetlo

Douglas tvrdi da je on zaslužan za to što je Trumbo ipak potpisan na špici (bilo je i varijanti da to formalno obavi Kubrick), no o tome ima dvojbi: u isto vrijeme je po Trumbovu scenariju Otto Preminger već pripremao “Egzodus”, film o iseljavanju Židova iz Amerike i zapadne Europe i njihovoj borbi protiv britanskih vlasti u Izraelu, i po nekim indicijama on je prvi dobio “zeleno svjetlo” da se nepoćudni scenarist potpiše vlastitim imenom. “Egzodus” je prikazan u Americi mjesec i pol nakon “Spartaka”, međutim, čini se da je Preminger ipak pretekao Douglasa u razbijanju “crne liste”, jer je obznanio Trumbovo sudjelovanje u razdoblju pred produkcije, a ovaj tek nakon dovršenja filma.

S Trumbom je Douglas snimio svoj najdraži vestern “Usamljeni su hrabri” (1962.), elegičan i s ne tako puno akcije, zapažena je bila i politička fikcija “Sedam dana u svibnju” Johna Frankenheimera (1964.) o vojnom udaru koji prijeti američkom predsjedniku ako primjereno ne odgovori na sovjetske nuklearne prijetnje, no tada je propustio realizirati svoju potencijalno najvažniju produkciju. Godine 1963. nastupio je na Broadwayu u kazališnoj adaptaciji romana Kena Keseya “Let iznad kukavičjeg gnijezda” koja je prošla osrednje, ali je on odmah otkupio filmska prava, pa čak se i vrlo brzo odlučio za redatelja: bio je to mladi Miloš Forman koji je upravo zablistao filmovima “Crni Petar” i “Ljubavi jedne plavuše”. Douglas se s njim čuo preko posrednika i poštom mu poslao knjigu, ali pošiljka nikad nije stigla na odredište, valjda se učinila sumnjivom čehoslovačkoj carini. Amerikanac se čudio neljubaznom Čehu koji mu nikad nije javio što misli o knjizi, a ovaj pak holivudskoj zvijezdi koja ne ispunjava obećanja i ne dostavlja mu ono za što su se dogovorili. Propust je desetljeće poslije ispravio Michael Douglas koji je producirao film i angažirao Formana za redatelja: njihov “Let iznad kukavičjeg gnijezda” dobio je početkom 1976. pet glavnih Oscara, što se nije dogodilo još od razdoblja komedije Franka Capre “Dogodilo se jedne noći” iz 1934.

Šezdesete više nisu tako impresivne za Douglasa kao glumca, odbio je ulogu u vestern komediji “Cat Ballou” za koju je poslije Lee Marvin dobio Oscara (već je jednom ranije napravio sličan propust, prepustio je “Stalag 17” Williamu Holdenu i glumac je ubrao svog jedinog Oscara), a pojavila se i nova generacija “tvrdih momaka” koji su željeli potvrditi svoj primat na svjetskoj filmskoj sceni.

Singer Johnny Cash (L) and actor Kirk Douglas stand together after
receiving the National Medal of Arts from U.S. President George W. Bush
in Washington, April 22, 2002. The president and first lady attended
the event. REUTERS/Larry Downing

LSD/ME - RTR43JB
Larry Downing / REUTERS
Johnny Cash i Kirk Douglas na dodjeli Nacionalne medalje za umjetnost
 

Žestoke uvrede

Richard Harris je bio među njima, kad je igrao s Marlonom Brandom u novoj verziji “Pobune na brodu Bounty”, žalio se da karizmatična zvijezda pred kamerama udara tako slabo da se on ne želi ni pomjeriti, a čim je upoznao Kirka Douglasa na snimanju “Heroja Telemarka” susret je počeo žestokim uvredama: redatelj Anthony Mann imao je dosta muka da ih spriječi da se ne potuku.

Valjda je zato Douglas u to vrijeme rado prihvaćao diplomatske misije pa je tako po nalogu američke vlade boravio 1964. u Jugoslaviji, u Beogradu je htio održati predavanje tamošnjim studentima, ali je bio razočaran kad ih se skupila samo nekolicina na tamošnjoj akademiji. Intervenirao je i dobio je što je htio, salu s više od tisuću mladih ljudi koji su pokazali da odlično poznaju američku kinematografiju.

Dali su mu i privatni broj predsjednika Tita koji ga je pozvao u svoju vilu u Sloveniji: britanski veleposlanik se zgražao da bi njemu trebalo pola godine da ostvari tako nešto, no Douglas je lakonski odgovorio: “Ali vi ne igrate u filmovima, zar ne?” S Titom je proveo puna tri sata, ovaj mu je priznao da obožava vesterne, posebno njegov “Obračun kod O.K. korala”, a susret je ovjekovječen poznatom fotografijom na kojoj njih dvojica stoje uz prepariranog medvjeda u napadačkoj pozi. O tome je glumac detaljno pisao u svojoj autobiografiji “Krparov sin”.

U.S. actor Kirk Douglas plays football with Palestinian children in a playgound he and his wife have donated to the Muslim Quarter of Jerusalem's Old City, July 17. Douglas and his wife Ann have donated five playgrounds to Israeli children and say the one in the Muslim Quarter is special because it represents their hope for a future peace for all Israeli children. - RTXJVQ1
REUTERS
 

U Hrvatskoj

Jugoslavija mora da mu je ostala u dobroj uspomeni kada je tamo početkom 70-ih odlučio snimiti svoj redateljski prvijenac “Protuha”, čudan spoj vesterna, komedije i dječjeg filma nadahnutog “Otokom s blagom” Roberta Louisa Stevensona. Sam je igrao jednonogog gusara koji baš nije takav strah i trepet kao u originalnom predlošku, snimalo se u Paklenici, u glumačkoj ekipi bili su mali Mark Lester, zvijezda Oscarom nagrađenog “Olivera!”, još mlada i ne tako poznata Lesley-Anne Down, kultni zlikovac Neville Brand (u dvostrukoj ulozi), buduća komičarska zvijezda Danny DeVito te nekolicina naših prvaka: Vladimira Medara ubiju u jednoj od prvih scena, Fabijana Šovagovića likvidiraju nakon što pokuša silovati glavnu junakinju, a Stole Aranđelović i Davor Antolić nestaju prema završnici. Direktor fotografije bio je Englez Jack Cardiff, jedan od najslavnijih u svojoj branši, dok je scenografski posao obavio naš Željko Senečić, koji se sjeća da se snimalo oko mjesec dana, da je bilo i kompliciranih objekata (“pravi saloon”), ali da nitko nije smatrao da snimaju remek-djelo. Poslije ga je Douglas zvao da mu se pridruži na jahti s utjecajnim producentima koji bi mu osigurali posla u Hollywoodu, ali njemu se upravo rodila kći u braku s Mani Gotovac i nije mogao napustiti obitelj, pa je nastavio raditi u jugoslavenskim filmovima i koprodukcijama.

“Protuha” je prošao nezapaženo u kinima, Douglas je posebno bio ljut na jugoslavenskog koproducenta Inex film zbog nepodmirenih obaveza, a svoj drugi redateljski rad, politizirani vestern “Potjera” iz 1975. (bilo je to razdoblje poslije Watergatea), pripremio je puno pažljivije: igrao je negativnu ulogu, okružnog šerifa koji bi htio biti senator, a glavni mu je adut hvatanje ozloglašenog pljačkaša (Bruce Dern), koji je, uzgred, puno simpatičniji lik od njega. Ni “Potjera” nije bila osobit hit, ali je kao film puno bolje funkcionirala, čak je i danas moderna sa svojim političkim žaokama, među njezinim poklonicima je i Quentin Tarantino koji je 2010. u Santa Barbari održao posebno prezentaciju s redateljem kao sugovornikom. Veljko Bulajić upoznao je Douglasa na festivalu u Cannesu, obojica su bila u žiriju kojem je holivudska zvijezda predsjedavala, no nije mu se svidjelo što je pretjerano navijao za američki art mjuzikl “Sav taj jazz” Boba Fossea, jer je u konkurenciji bio i “Kagemusha” Akire Kurosawe. Rad žirija je gotovo prekinut zbog nemogućnosti usuglašavanja, Bulajić je osobito cijenio objektivnost glumice Leslie Caron, i naposljetku je postignut kompromis: “Sav taj jazz” i “Kagemusha” podijelili su Zlatnu palmu.

Bliski susreti sa smrću približili su Douglasa vjeri, od koje je kao mladić bježao jer su htjeli da postane rabin. Još 1953. posjetio je Izrael dok je snimao “Žonglera” u produkciji Stanleyja Kramera, s kojim je radio i “Šampiona”, bio je zapanjen kako Židovi skromno žive, ali je zaključio da nije loše što su barem u većini.

Velika borba

Svoj drugi obred bar micva obavio je kad su mu bile 83 godine, ovaj put s punim uvjerenjem, a 2004. i Anne Douglas je prešla na židovsku vjeru, prije nego što su obnovili bračni zavjet. Priznao je da je nekad znao biti pravi gad čak i prema onima koji su mu pomagali i nastojao je to ispraviti u poznom razdoblju humanitarnom djelatnošću.

Actor Kirk Douglas (L) hugs his son, actor Michael Douglas as they
arrive for the premiere of their new film
Fred Prouser / REUTERS
Kirk Douglas sa sinom Michaelom Douglasom na premijeri filma 'It Runs In The Family'
 

Užasnulo ga je što je Burt Lancaster proveo zadnje četiri godine života nepokretan, gotovo kao biljka, i zato se fanatično borio da mu se vrati sposobnost govora nakon moždanog udara 1996. Poslije je nastupao na filmu i televiziji, a napravio je i jedan “privatni film”, “Sve ostaje u obitelji” iz 2003., glumio je uz svog sina Michaela koji je bio i producent, zajedno s bratom Joelom, a igrala je i njihova majka, njegova prva supruga Diana Douglas. Tvrdi da se nikad bolje nije osjećao na snimanju nekog filma.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. lipanj 2020 00:08