Totalnu autorsku slobodu uživao je nizozemski redateljski velikan Paul Verhoeven sredinom devedesetih, nakon tri uzastopna hollywoodska blockbustera, dva SF-a ("RoboCop", "Total Recall") i jednog erotskog trilera ("Basic Instinct"). Verhoeven je mogao snimiti što je god htio i snimio je "Showgirls" (1995.), ponovno prema scenariju tada najplaćenijeg scenarista Joea Eszterhasa, poznatog i po "Sliveru" sa Sharon Stone kao nedostojnom nasljedniku njihovih "Sirovih strasti".
Vječiti provokator i satiričar, vizionarski međužanrovac i vjerojatno najsubverzivniji redatelj posljednjih 30-i-kusur godina, Verhoeven se odlučio za "Plesačice" (noviji hrvatski naslov; u domaćim kinima je izvorno išao kao "Showgirls"), još jednu provokaciju, satiru, međužanrovsku (i međunožnu) viziju i subverziju, drugu zaredom iz Eszterhasova pera, piše Slobodna Dalmacija.
Sa scenom kad doznajemo da Šeronkina Catherine Trammel ne nosi gaćice na ispitivanju u policijskoj postaji, "Basic Instinct" je 1992. za stidnu dlaku izbjegao zloglasni i nepoćudni "NC-17" rejting filmova samo za odrasle, ne pornića, ali svakako prelascivnog sadržaja za mlađe oči.
"NC-17" je uveden dvije godine ranije zbog klasifikacije niskobudžetne erotske drame "Henry i June" Philipa Kaufmana, kao zamjena za stari predikat "X". Sigurno je Verhoevena golicalo da prenese "NC-17" rejting u viskobudžetnu "mainstream" kinematografiju, testira komercijalnost tog predikata i postane njegov stjegonoša.
Naime, "Showgirls" je bio prvi "NC-17" film koji je krenuo u najširu moguću kinodistribuciju 22. rujna 1995. godine, dan nakon svečane hollywoodske premijere. Veoma smiono od poslovično smiona režisera koji obožava slušati svoj "basic instinct" i plesati po rubu – "Henry&June" je propao u kinima zahvaljujući tom rejtingu.
Dok su mnogi filmaši nakon toga bili spremni premonirati svoje filmove i izbaciti poneku škakljivu scenu da dobiju "R" predikat, Verhoeven je htio "NC-17" i dobio ga, pa makar mu se to obilo o glavu kad su 45 milijuna dolara vrijedne "Plesačice" podbacile u kinodistribuciji i zaradile svega 20-ak u američkim kinima i 37 u svjetskim.
Utržak je sitnica u usporedbi sa zaradom "Potpunog sjećanja" i "Sirovih strasti" od preko 100 milijuna dolara u američkoj kinomreži, odnosno blizu 300 i iznad 350 u svjetskoj. Film je bio notoran promašaj kod publike, ali i kritike i struke. Kritičari kao da su organizirali natjecanje tko će "Showgirls", kako se to znade reći, žešće "dočekati na nož", moguće pritom kompenzirajući nešto, premda su licemjerno prozivali film "masturbatorskim" i "eksploatacijskim".
"Plesačice" su primile čak (nesretnih) 13 nominacija za Zlatne maline i potvrdile sedam, uključujući režiju Verhoevena koji je, bez srama, osobno pokupio "priznanje" s osmjehom na licu i rekao "Dobio sam nagrade za najgoreg, a to je zabavnije nego što je bilo čitati kritike". Na kraju su – kakvo pretjerivanje! – otplesale i sa Zlatnom malinom za najgori film dekade.
Srećom, nisu otplesale ravno u kinematografsku povijest i s godinama su dobile fanove među poznatim filmašima poput Jacquesa Rivettea, Quentina Tarantina i Jima Jarmuscha. U međuvremenu je film prošao put od "flopa" do "topa", od "shita" do "hita", postavši kultni klasik.
Danas "Showgirls" zaslužuje ne samo revalorizaciju, nego i kanonizaciju unutar Verhoevenova autorskog opusa kojem ponosno pripada i skriva neke unutarnje poveznice (set plesne točke s eksplodirajućim vulkanom veoma je nalik marsovskom u "Total Recallu"). Čak i šire – čitavih devedesetih, kao film koji su, uvjereni smo, David Lynch i Darren Aronofsky pogledali prije nego što su usnuli snoliko-košmarni "Mulholland Drive" i "Black Swan".
Na ondašnje prvo gledanje u kinu "Karaman", potpisniku ovih redaka bilo je jasno da nije to bio baš tako loš film, dapače, iako mu se nije vraćao kao Verhoevenovom "svetom trojstvu". Dvadeset i pet godina kasnije, na novo gledanje, "Plesačice" ne samo da nisu loše.
Posrijedi je još jedan vraški dobar i hrabar film u opusu režisera-vizionara koji je vješto sakrio oštru satiru na račun "tvornice snova" i "američkog ('star is born') sna" ispod jastuka melodramske erotske fantazije kao Trammelica šiljak za led na kraju "Basic Instinct".
Satira na Ameriku/Hollywood/hollywoodsko i ino ćudoređe, njegove redatelje i gledatelja-sanjare, skrivena pod krinkom fotografski i scenografski raskošne seks-predstave, frapantno je blagovremena i aktualna sada i ovdje, 2020., kad "Showgirls" slavi 25. godišnjicu. Čini se da je Verhoeven potencirao ono što je ovom kritičaru ispričao njegov suvremenik John McTiernan ("Umri muški") u ekskluzivnom intervjuu, upitan o subverzivnosti "Predatora".
"Bio je jedan segment u filmu koji sam baš namjerno dodao. Iz studija su tih godina stalno tražili pucanje. Pucaj, pucaj, pucaj! Oni žele filmove s oružjem, vatrom, doslovno pornografiju. Žele prodati pornografiju. Tako sam stavio u film scenu u kojoj vojnici ne rade ništa drugo nego samo pucaju, punih pet minuta. Na kraju jedan od njih kaže 'Nismo ništa pogodili!'", otkrio je McTiernan za "Slobodnu", nasmiješio se i pokazao srednji prst sistemu, što je napravio i Verhoeven.
Početkom devedesetih erotski trileri su bili popularni kao akcijski blockbusteri s kojima su se i sparili ("Specijalist"), a iz studija su, parafrazirajmo McT-ja, tražili pucanje i – tucanje. Tucaj, tucaj, tucaj! Dakle, studiji su željeli filmove s golotinjom, genitalijama, seksom, doslovce pornografiju.
I tako je Verhoeven stavio svu golotinju ovog svijeta u 125 minuta filma u kojem (ženski) likovi – egzotične plesačice ubojitog tijela u Las Vegasu – takoreći ne rade ništa drugo nego se skidaju, plešu (u krilu) i seksaju se, nerijetko do krajnjih granica pretjeranosti (scena u bazenu).
Željeli ste gole grudi? Evo vam ih, svih vrsta i boja, ledom ukrućenih bradavica, obnažene na raskrižju seksa i (s)eksploatacije unutar (i van) "entertainment" industrije koji su otad naovamo postali još neraskidnije povezani i mutirali u internetsko čudovište. Pravo je čudo da se film uspio snimiti onda, a sada nema šanse da bi primirisao kinima i srednjoj struji hollywoodskih studija (producirali su ga i/li distribuirali United Artists, Carolco i MGM).
Klasik "Sve o Evi" u Verhoevenoj viziji je zamišljao život u ritmu muzike za seks i postao "Sve o Ševi", remek-tijelo filmske erotike s (vizionarskim) satiričkim odmakom koji je promaknuo gledateljima budući da su, očito, više razmišljali donjom, ne gornjom glavom i preozbiljno shvatili melodramu zarobljenu u očiglednom mjehuriću sapunice.
Kao da u životu nisu pogledali nijedan "Paul Verhoeven movie" i kušali kokice iz blockbusterske kuhinje Nizozemca koji je promatrao Ameriku/Hollywood očima stranca i u jednoj sceni filma pustio pjesmu "I'm Afraid of Americans" Davida Bowieja. Slučajno ili ne, Verhoeven je nabildao nevinu rečenicu iz komedije "Kindergarten Cop": "Moj tata je ginekolog i cijeli dan gleda u vagine".
"U Americi su svi ginekolozi", krucijalna je rečenica "Plesačica" ambijentiranih u Las Vegas (kao supstitut za Hollywood) i njegov "entertainment" svijet seksizma i mizoginije gdje se producenti i ravnatelji zabavnog programa ponašaju kao da su makroi i prodavaju djevojke i njihova tijela.
Rečenica je krucijalna u kontekstu satire ne samo na SAD i Hollywood, već i čitav moderni (internetski) svijet koji "ginekološki" voli cijeli dan gledati u vagine, ali i gole grudi, stražnjice, barem to ako već ne može dobiti i privatni ples u krilu "uživo". "Želim vidjeti tvoje dupe", dobaci neki muškarac u striptiz-klubu protagonistici Nomi Malone (energična, tek na momente lošnjikava Elizabeth Berkley).
Toga je svjesna i prva plesačica Crystal (iskusna Gina Gershon). "Pokazujemo ono što oni žele vidjeti", veli Crystal obraćajući se svim "ginekolozima". Ginekolozi o kojima film govori ne opstoje samo u jeftinim striptiz-klubovima. Eno ih u auditoriju artističkih "topless showowa" u kojima nastupa Crystal (ubrzo će i Nomi), jer "žele cice i guzice, a ovdje se pretvaraju da je to nešto drugo", kao i publika erotski nesputanijih art filmova.
I, konačno, može ih se naći i na glamuroznim "celebrity" zabavama u vilama u kojima se, iza zatvorenih vrata neke sobe, događa seksualno napastvovanje. Jedna poznata (glazbena) faca iz svijeta "showbiza" brutalno će silovati Nominu prijateljicu Molly (Gina Ravera) i zbog svoje nedodirljivosti proći nekažnjeno... dok heroina ne izudara mizogina tipa kao da je ispala iz nekog "rape-revenge" filma sedamdesetih i utjelovila preteču borkinje protiv "muškaraca koji mrze žene" Lisbeth Salander, piše Slobodna Dalmacija.
Tanka je granica između mizoginog filma i filma o mizoginiji, ali "Showgirls" debelo preteže na potonju stranu i izgleda upozoravačko-proročki u recentnoj klimi "Weinsteinova" i parola "grab her by the pussy" za sve današnje i sutrašnje "plesačice" u "showbizu" i izvan njega. Show mora ići dalje, ali s njim idu i "Plesačice", kult neograničenog vijeka trajanja. "Showgirls" must go on.