Kad su se 90-ih godina razgorili jugoslavenski problemi, u svjetskom se filmu pojavio niz redatelja i naslova s Balkana i o Balkanu. Među njima je bilo dosta uspješnih. Klicalo im se i pisalo o njihovoj autentičnosti. Istodobno, mi "domoroci" stalno smo imali dojam da je u tim filmovima nešto neautentično i falš. Činilo nam se da oni krivotvore svoju kulturu ugađajući oku privilegiranog, kolonijalnog promatrača.
U tome nismo (bili) jedini. U mnogim kulturama postoji nezadovoljstvo dominantnom reprezentacijom njih samih u filmu. A jedna od takvih je bez sumnje i afroamerička. Istina - američki crnci prošli su dugi put od goljenka sluškinje iz "Toma i Jerrya" - no, mnogi će se od njih žaliti da ih američka kultura još uvijek prikazuje kroz jednu, klišeiziranu dimenziju.
U te "mnoge" spada i njujorška redateljica i dramatičarka Radha Blank. Taj problem ona obrađuje u dobroj komediji koja se upravo pojavila na Netflixu. Riječ je o filmu "The 40-Years-Old Version of Me" (Četrdesetogodišnja verzija mene) koji je premijerno prikazan u siječnju na Sundanceu, gdje je Blank za taj film dobila nagradu za režiju. Kako je Covid u međuvremenu suzio prikazivačke opcije, film je na koncu završio na striming servisu, što je za nas dobro. Jer, teško da bi hrvatski repertoar ikad ugledao crno-bijelu intelektualističku komediju, ma kako dobra bila.
Nadolazeća nada
Radha Black u vlastitom filmu glumi - u osnovi - samu sebe. Junakinja filma je crna, krupnija njujorška dramatičarka koja je pred deset godina bila nadolazeća nada: osvojila je nagradu za najbolji tekst autorice ispod 30 godina. Ali, Radha je sad na pragu četrdesete, a desetljeće kasnije od velike nade nije puno ostalo. Junakinja živi od dramskih tečajeva u školama, zapela je s inspiracijom, velika joj kazališta ne izvode ništa, a jedino je postavlja mali, nišni crnački teatar u Haarlemu. U trenutku kad zabasa u karijerni škripac, Radha se odluči na eksperiment: počinje repati.
No, za razliku od ostatka hip-hopa, ne repa o mužjačkim fiksacijama, nego o onima sredovječne crnkinje. A dok Radha otpočinje repersku karijeru, nešto se pomiče i u teatru. Njen vjerni agent, gej-Korejac Archie (Peter Kim), uspije nagovoriti moćnog impresarija (Reed Birney) da postavi Radhin tekst. To, međutim, ne ide lako, producent od nje traži sve više i više ustupaka. Radhin se tekst prilagođava očekivanju bjelačke publike sve dok njoj samoj ne postane neprobavljiv.
Mehanizam teatarske moći
Premda "The 40 Years…" u naslovu nosi referencu na komediju Judda Apatowa, ne nalikuje puno tom filmu. Film Radhe Black prije mi se moglo usporediti s ponekim, ranim filmovima Woodya Allena, ili s nekim naslovima Noaha Baumbacha, pogotovo sjajnom "Frances Ha". Ono što, dakako, Blank dodaje toj njujorškoj tradiciji intelektualističke komedije jest crna, rasno-politička dimenzija. Blank zanimljivo secira mehanizme teatarske moći. Analizira kako se "konstruira" slika crnca u kulturi, a kao protutežu gentrificiranoj teatarskoj proizvodnji nudi slobodni prostor repanja.
To zvuči strašno shematično - i donekle jest. Ali, Blank uspijeva zagladiti tu shematičnu tezičnost, jer je duhovita i jer zna ocrtati zapamtive likove. Film je pun živopisnih individua - počevši od crnog producenta koji je ujedno istočnjački šaman, preko slatkorječivog gej agenta, pa do Radhinih pustopašnih učenica i likova iz bijelog, buržujskog teatarskog svijeta. Blank ih skicira s lakoćom i humorom, zafrkava sve i samu sebe, a sve je to skupa režirano sa suverenošću neočekivanom za redateljsku debitanticu.