A sada nešto potpuno drugačije. Ovo je priča o Pink Floydu, legendarnom bendu, jednom od najpopularnijih autora i izvođača psihodeličnog rocka, čiji se opus prostirao kroz šest dekada manje-više psihički poremećenog stvaralaštva. Bend će ostati zapamćen kao skupina talentiranih ljudi s različitim dijagnozama čija je herojska borba s vlastitim egima stvorila remek-djela trajne vrijednosti i neopisivog kulturalnog utjecaja.
Ovo je priča o koncertu Pink Floyda koji je održan 28. listopada 1994. u Earl’s Court u Londonu. Gitarist David Gilmour pozvao je na pozornicu svojeg dobrog prijatelja Douglasa Adamsa, čovjeka koji mu je dao ime najnovijem albumu, da mu se pridruži i odsvira gitaru na pjesmama “Brain Damage” i “Eclipse”.
Ovo je priča o Douglasu Adamsu, amaterskom glazbeniku, nešto profesionalnijem piscu i scenaristu, koji je volio rokove. “Volim taj ‘vuššš!’ zvuk kad prolete”, kazao bi. Adams je bio “sanjar, mislilac, spekulativni filozof... ili, kako bi njegova žena rekla, idiot”. Njegov se tragično prekratki opus može svesti na četiri dekade manje-više psihički poremećenog stvaralaštva.
Adams će ostati upamćen kao talentirani autor s različitim dijagnozama čija je herojska borba protiv odgađanja obaveza stvorila remek-djela trajne vrijednosti i neopisivog kulturalnog utjecaja.
Ovo je priča o snimanju televizijske humoristične serije, u čijoj je epizodi “The Light Entertainment War”, emitiranoj 1974., na samom početku, Douglas Adams glumio doktora Emilea Koninga, proktologa, u seriji zavaravajućih početaka humorističnog skeča koji su skakali s priče na priču, svaki put nam podvaljujući druge protagoniste, prije nego što bi se ispostavilo da su i oni bili sporedni likovi.
Ovo je priča o malom dječaku, budućem autoru ovih redaka, koji će sa svojih 11 godina po prvi put stati pored studija BBC-a u londonskoj četvrti Sheperd’s Bush, zadivljen zgradom u kojoj su nastajali dokumentarci i humorističke serije na kojima je odrastao, među kojima i dijelovi epizode “The Light Entertainment War”.
Ovo je priča o Đeli Hadžiselimoviću, hrvatskom novinaru koji je radio na Televiziji Zagreb, jednom od najzaslužnijih što su generacije mladih Zagrepčana imale priliku odrastati na dokumentarcima i humorističkim serijama BBC-a, što su se osjećali dijelom svjetskih kulturnih tokova, zaljubili u prirodu i zavoljeli britanski humor.
No, ono što je ključno u ovoj priči je pitanje do kada treba slijediti tok misli. Treba li svaki skeč imati poantu, treba li se čovjek smijati na kraju svakog vica, ili je dovoljno da se mnogo smije tokom. Odgovor na ovo pitanje potražili smo na najlogičnijem mogućem mjestu - između jastuka na trosjedu - no pronašli smo samo kovanicu od 25 kuna, što svejedno smatramo uspjehom.
Što se uopće novoga može napisati o ovoj temi? Što reći kada imamo umjetničku tvorevinu koja je jednako proizvod svog vremena koliko i alat koji je oblikovao cijeli kulturni krajolik oko sebe, nešto što je počelo kao prijelomno otkriće, nešto što je rasrkstilo sa svim konvencijama i na kraju samo po sebi postalo toliko rašireno i prihvaćeno da je danas i samo postalo konvencija, zajedno sa službenom definicijom vlastitog epiteta u oksfordskom rječniku, temeljac i neizbježan sastojak svake današnje kuhinje humora.
Upitali smo za mišljenje neke od glavnih autora suvremenog apsurdnog humora u Hrvatskoj, no niti jedan saborski zastupnik nije nam htio dati izjavu. Visoki izvor iz Vlade priopćio nam je jedino kako je "humor oblik zabave i vid ljudske komunikacije sa svrhom da nasmije ljude i učini ih sretnim".
Visoki izvor iz opozicije koji je želio ostati anoniman pristao nam je reći da je i on veliki ljubitelj smijeha te kako je jednom i sam imao apsurdnu situaciju kada se ni kriv ni dužan zatekao na čelu države.
A sada nešto potpuno drugačije. Neimenovani novinar Jutarnjeg pokušat će izvesti neviđenu literarnu akrobaciju. Može li namjerno napisati nesuvisao tekst bez glave i repa koji u konačnici ima smisla?
Zamislite scenu: pozadina dva monitora iznad kojih se naziru neukrotive kovrče neoprane kose. Zamislite sada drugu scenu, puna glava masnih kovrča, gledana straga, iza koje se jedva naziru dva monitora. Zamislite pak sljedeću scenu: dva monitora gledana sa strane, ali još uvijek se nazire par kovrča.
U ovom trenutku svi očekuju uredničku intervenciju. Najjače oružje uredničke intervencije su dvije stvari: uređivačka koncepcija, novinarski standardi i interes javnosti. I pridržavanje rokova. Pet stvari.
Bacamo brzi pogled na urednika čija se intervencija očekuje svakog trena, no on je na kavi, sjedi s dva novinara i razgovara s trećim na mobitelu. Podiže glavu i kao da osjeća da bi trebao negdje biti, nešto učiniti, no novinar u zgradi do je van kontrole. Doslovno.
Probio je već dva roka, trebao bi pratiti kolaps britanskog parlamentarnog sustava i propast pregovora o izlasku iz EU, analizirati direktnu demokraciju kao oruđe legitimne većinske volje naroda i oružje populističkog totalitarizma, te upozoriti na neizbježno urušavanje globalnog informacijskog sustava kao posljedicu Googleovog razvoja nadmoćnog kvantnog računala, no novinar piše četvrti tekst koji mu nitko nije ni naručio.
Imamo li vremena nabrzaka otkriti smisao života dok nitko ne gleda? Nije ništa posebno. Pokušajte biti pristojni prema ljudima, izbjegavajte masno, pročitajte dobru knjigu tu i tamo, malo i šećite, i pokušajte živjeti u miru i slozi zajedno s ljudima svih vjera i nacija.
Ovo nije priča o smislu života, mada je smisao života dio ove priče, kao nečega na čiju bi se svjetliju stranu uvijek trebalo gledati. Ovo nije priča o skupini komičara koja je obilježila povijest svojim specifičnim smislom za humor, odbijanjem svih tradicija, rušenjem svih konvencija i stvaranjem potpuno novih formi. Skupini koja, usput, danas slavi pola stoljeća emitiranja prve epizode svoje humoristične serije.
Ovo, zapravo, uopće nije priča. Ovo je jedan hommage šestorici likova koji su se zatekli na pravom mjestu u pravo vrijeme, ne očekujući da će ikada i sami postati dio tradicije. No, sada slijedi nešto potpuno drugačije.
Literarna dekonstrukcija ne može se izdvojiti niti iz teksta, niti iz sebe. O važnosti dekonstrukcije u apsurdističkoj školi humora priupitali smo Petra, dostavljača hrane i doktora komparativne književnosti, koji nam je potvrdio kako je dekonstrukcija, kako ju je shvaćao Derrida, “pristup razumijevanju odnosa između teksta i značenja”.
“Dekonstrukcija proizlazi iz želje za doprinosom reevaluaciji svih zapadnjačkih vrijednosti”, potvrdila nam je i teta Slavica, uredska čistačica s magisterijem iz kulturalne antropologije. “Ta reevaluacija temelji se na Kantovoj kritici čistog razuma, koja se u 19. stoljeću nastavila kroz djela Kierkegaarda i Nietzschea”.
Kako dekonstruirati dekonstrukciju samu? Može li imitacija biti vrsta kritike? Može li se pedeseta godišnjica jednog od najznačajnijih kulturalnih fenomena prošlog stoljeća obilježiti bez ijednog spomena onoga što se obilježava?
Pitanja su to na koja bismo mnogo lakše dobili odgovor da mi se urednik nije već vratio s kave. Nitko ne očekuje uredničku intervenciju. “Prekini to što radiš”, viče mi. “Ovaj tekst je isuviše blesav. Ne znam uopće kamo si krenuo s njim. Nema nikakvu poantu.”
Treba li uopće humor imati poantu? Treba li se držati poznate forme ili je katkad dosta da nas iznenadi neočekivanim: neočekivanim prizorom, neočekivanim dijalogom, neočekivanom raspravom o vrijednostima utilitarizma kao etičkog pravca?
Prilazi nam vitez u punom oklopu, u ruci mu je gumena kokoš. Bojim se da znam što slijedi, ukoliko nas sve prije toga ne zgnječi divovska nacrtana noga koja se spušta s nebesa.