Do osamdesetih godina, američki je film bio jednostavna zgrada koja je imala dva kata: gornji i donji. Hollywood je u to doba bio Hollywood, a nezavisni filmaši bili su marginalci koji su za male pare radili filmove koje nitko neće vidjeti. Bilo je to doba kad film kao “La La Land” ne bi bio snimljen, a ako bi bio snimljen, ne bi sigurno dobio 14 nominacija za Oscara.
U trideset godina koliko je otad prošlo, “indiesi” su u velikoj mjeri pojeli Hollywood, a granica srednje struje i nezavisnog filma prilično se prebrisala. A ključno razdoblje koje je dovelo do te promjene bile su upravo kasne osamdesete i rane devedesete. Otprilike u tom razdoblju, na rubu američke industrije pojavio se niz filmaša koji su radili zanimljive, a opet komunikativne filmove za mali novac. Neki od tih filmaša počeli su se vraćati s nagradama iz Cannesa i Berlina, stjecati kultni status, a onda - s vremenom - i gledatelje. Danas su neki od njih stup suvremenog filmskog mainstreama. Braća Coen, Steven Soderbergh, John Dahl, Curtis Hanson, Quentin Tarantino, Spike Lee i nešto stariji Jim Jarmusch svoj su ugled i slavu stekli nizom ključnih filmova u 80-ima i ranim 90-ima.
U toj generaciji filmaša koji su presložili američki filmski pejzaž postoji još jedno ime - Abel Ferrara. Kao i drugi generacijski suputnici, i Abel Ferrara se pojavio s nizom žanrovskih filmova koji su odudarali od poetičkih, vrijednosnih, pa i cenzorskih standarda tadašnjeg Hollywooda. Kao i drugi, definitivno se afirmirao početkom 90-ih, kada su dva njegova filma (“Kralj New Yorka”, 1990., i “Zli poručnik”, 1992.) dosegnuli srednjostrujašku popularnost i kultni status. Kao i drugi iz generacije, i Abel Ferrara je počeo dobivati holivudske ponude.
Mali budžeti
Ali, dok su se Soderbergh, Coenovi i Tarantino pretvorili u mainstream filmaše čiji filmovi bez kucanja ulaze u multiplekse, Ferrara je imao drukčiju sudbinu. Premda jedan od najkultnijih režisera “indie” revolucije, Ferrara je ostao na filmskom rubu, nižući filmove s malim budžetima, često s rizičnim temama i neočekivanim konceptima, filmove koji su bili osuđeni na malobrojnu, nišnu publiku. Godine 2006. - kada je gostovao u Sarajevu, gdje mu je na festivalu priređena retrospektiva - Ferrara je autoru ovog teksta u diktafon rekao kako se ni po čemu ne razlikuje od studenata filma s ruksacima koji uokolo švrljaju po festivalu. “I ja - kao i oni - skupljam dolar po dolar da bih skucao idući film. I ja, kao i oni, ne znam kada ću ga napraviti, ni hoću li ga uopće napraviti.”
Taj i takav Abel Ferrara - najmarginalniji među kultnim “indiejima” - ovog će vikenda posjetiti Zagreb. U okviru festivala “Filmske mutacije: 10. festival nevidljivog filma”, Ferrara će u nedjelju i ponedjeljak gostovati u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, gdje će u dva javna intervjua s američkim kritičarom Johnatanom Rosenbaumom predstaviti svoj rad. Ujedno, festival “Filmske mutacije” od utorka do iduće srijede u Rijeci i Zagrebu predstavlja malu retrospektivu Ferrarinih filmova iz triju različitih faza. Ukratko - ovog vikenda Zagreb će pohoditi možda i najslavniji filmaš koji se pojavio u glavnom gradu u posljednjih pet ili šest godina.
Filmovi osvete
Abel Ferrara (1951.) rođeni je Njujorčanin iz Bronxa, djelomice talijanskog, a djelomice irskog podrijetla. Odrastao je u striktno katoličkoj obitelji, u gradiću Peekskill u okolici New Yorka. Srednjoškolac Ferrara tamo će upoznati vršnjaka i zemljaka Nicodema Oliverija, čovjeka koji će kasnije pod pseudonimom Nicholas St. John postati njegov stalni scenarist. Dva talijanska srednjoškolca s katoličkim kulturnim zaleđem počinju u provincijskom gradiću otkrivati muziku, film, poeziju. Pasionirani filmofilijom, sele se u New York i pokušavaju zaraditi kruh u industriji neovisnog filma. Snimaju niskobudžetski pornić, zbog kojeg sramežljivi Oliverio uzima pseudonim, a Ferrara će u kasnijim intervjuima reći da mu je najstrašniji osjećaj bio što je u porniću morao režirati scenu snošaja u kojoj je glumila njegova djevojka.
Ferrara i St. John 1979. i 1981. s minijaturnim budžetom i u poluamaterskim uvjetima snimaju dva prva “prava” filma, ujedno i filmove koji će Ferrari stvoriti kultističko poštovanje. Bili su to “Driller Killer” i “Ms 45”, filmovi osvete u kojima se eksploatacijsko nasilje miješalo s crnim humorom, zamecima feminizma te s kršćanskim temama iskupljenja, osvete i kazne. “Driller Killer” i “Ms 45” bili su filmovi o krhkim marginalcima (umjetniku i mladoj ženi) koji kupe frustraciju sve dok ne eksplodiraju i krenu na ubilački, groteskni pohod. U “Ms 45” akter tog pohoda je silovana žena. Tu ženu glumila je mlada, prozračna, eterično lijepa 17-godišnjakinja koja se zvala Zoe Lund. Osim što je glumila, bila je glazbenica i scenaristica.
Trojac koji će obilježiti Ferrarinu ranu karijeru tako se našao na okupu: sam Ferrara, jedna darovita, lijepa tinejdžerica koja se strašno drogirala te St. John, vjerski fanatik i asket koji je postio i nije pio čak ni vino. Tijekom 80-ih u tom društvu Ferrara snima niz filmova koji će mu nabildati reputaciju: krimić “Fear City” (1984.), gangstersku varijaciju Romea i Julije “Djevojka iz kineske četvrti” (“China Girl”, 1987.), krimić “Cat Chaser” (1989.) po Elmoreu Leonardu te gangstersku sagu “Kralj New Yorka” (1990.). Ferrara radi žanrovske filmove u kojima se spaja negativna fascinacija mračnim naličjem grada, patrijarhalna fascinacija autoritetom (često gangsterskih ili obiteljskih Gazda), te subverzivno poigravanje mračnim strastima. Nekako u to doba, Coenovi će sličnim filmovima (“Blood Simple”, “Millerovo raskršće”) te Tarantino “Psima iz rezervoara” prokrčiti put u srednju struju. Činilo se da je Ferrara još i više predestiniran za taj put.
Katolički odgoj
Tada - 1992.- dakle, godinu dana nakon što Coenovi “Barton Finkom” osvajaju Cannes i iste godine kad Tarantino debitira “Psima iz rezervoara” - Ferrara snima svoj najpoznatiji film - “Bad Lieutenant”. Scenarij koji je napisala Zoe Lund bio je neobična smjesa eksploatacijskog žanrovskog filma i katoličkog martirija. Film o korumpiranom policajcu, narkomanu i bludniku koji se u kristološkoj finalnoj gesti žrtvuje za najranjivije isijavao je Ferrarinim katoličkim odgojem. Zanimljivo je da je St. John - izuzetno pobožan vjernik - odbio raditi na scenariju jer mu se nije sviđalo izravno korištenje kršćanskog imaginarija. Glavnog junaka trebao je glumiti tada stalni Ferrarin glumac Christopher Walken, ali se posvađao s režiserom i napustio film pred samo snimanje. U ulogu je nevoljko upao Harvey Keitel, što će se - kao mnogo puta u filmu - pokazati kao zlatni poljubac slučaja: ta će uloga obilježiti karijere i Ferrari i njemu.
Scene orgija
“Bad Lieutenant” postao je kultni film, a vjerojatno je najveća počast tom filmu činjenica da je njegov slobodni “remake” dva desetljeća kasnije potpisao sam Werner Herzog. U tom trenutku “indie” revolucija već se zahuktala, braća Weinstein su i na putu da pojedu Hollywood, a kina će u idućim godinama zapljusnuti niz pametnih neo noira kao što su “Pulp Fiction”, “The Last Seduction”, “Fargo”, “Ruka koja niše kolijevku”… Nitko u tom trenutku nije mogao pomisliti da će Ferrarina karijera odletjeti na marginu.
A upravo se to dogodilo. Od 1992. do danas, Ferrara je snimio samo jedan “vidljiviji” film. To je bio “Pogreb” (Funeral), smjesa Hamleta, Čehova i “Kuma”, komorna drama u 24 sata na dan pokopa oca u gangsterskoj obitelji. Bio je to posljednji film koji je za njega napisao St. John. Ferrarin scenarist povlači se u vjeru i odustaje od pisanja, a Zoe Lund ubrzo umire od predoziranja. Kreativni se trojac raspada, a Ferrarina karijera čudnovato vrluda. Niže razmjerno neuspješne i slabo zapažene filmove, a taj neveseo niz prekida dvama filmovima utemeljinim na istinitom događaju, a snimljenim 2014. godine. “Pasolini” je film o posljednjim danima života slavnog (i ubijenog) talijanskog umjetnika, film koji je primljen mlako. Veći i skandalozniji uspjeh Ferrara je doživio filmom “Wellcome to New York”, baziranom na zloglasnoj aferi kad je direktor Svjetske banke i francuski predsjednički aspirant Dominique Strauss Kahn u sobi njujorškog hotela napastovao crnu sobaricu. “Alter ego” Strauss-Kahna, Devereuxa, u filmu glumi groteskno pretili Gerard Depardieu, koji u filmu izlaže vlastito izobličeno tijelo i vidljivo uživa u grotesknim, upravo pasolinijevskim scenama orgija uz animalno roktanje i puhanje. Seks je u filmu obično prikazan privlačno i uljepšano: Ferrara ga, poput kakvog srednjovjekovnog propovjednika, prikazuje ružnim, animalnim i u svakom smislu odvratnim. Godine 2014. canneski festival nije uvrstio film o (politički još aktivnom) Strauss Kahnu u program, što su mediji komentirali kao političku cenzuru. Ferrara je odgovorio tako što je u Francuskoj film pustio izravno u digitalne videoteke, preskačući kina, i tako omogućio da film bude dostupan u svakom domu.
Igra na sigurno
Ferrarino gostovanje u Zagrebu bit će popraćeno i retrospektivom koja će biti prikazana u Rijeci i Zagrebu, a koja uključuje i prva dva Ferrarina filma “Driller Killer” i “Ms 45”, koji u Hrvatskoj nikad nisu igrali na velikom ekranu. Šteta je da uz ta dva rariteta i ostatak retrospektive nije pomnije odabran. Autori su se odlučili na očekivane zicere (“Zli poručnik”, “China Girl”), podcijenjeni i zaboravljeni vampirski film “Ovisnost”, na remake SF klasika Dona Siegela “Body Snatcherse” te na “Pasolinija”. Osobno bih umjesto “Pasolinija” radije birao “Welcome to New York”, a umjesto “Body Snatchersa”, jedinog filma koji je Ferrara snimio u Hollywoodu, nešto od njegove klasike 80-ih. No, posebice je šteta što u programu nije čudnovat, eksperimentalni, ali potresno dirljiv Ferrarin film “4..44 Last Day on Earth” (2011.), njegov vjerojatno najbolji film u ovom stoljeću.
Ferrara je taj film snimio u razdoblju kad je niz pisaca i filmaša (Cormac McCarthy, Von Trier, Haneke…) u romanima i filmovima tematizirao apokaliptičnu propast svijeta (“Cesta”, “Melanchonia”, “Vrijeme vukova”...). Tu temu Ferrara obrađuje na način koji pomalo podsjeća na vedri, ironični optimizam Saše Antića i TBF-a. Ne pjevaju Ferrarini likovi (Willem Defoe i Shanyn Leigh) “du, du, nema nam pomoći”, ali nisu ni daleko. Na dan neumitne propasti svijeta, par njujorških umjetnika odluči posljednje sate provesti najljepše kako mogu. Lijeno, vruće njujorško popodne provode uz puno erotike, malih užitaka i međuljudske privrženosti, koristeći zadnje sate kao slavlje onoga što život i jest - velik jedinstveni dar.
Takvi bljeskovi čine Abela Ferraru jedinstvenim filmašem. Šteta što ih - pogotovo posljednjih desetljeća - nije bilo više.