Natjecateljski program Pule zaključen je u petak projekcijom posljednjeg od dvanaest filmova u nacionalnom dugometražnom programu.
Taj posljednji film bio je ujedno i jedna od najiščekivanijih premijera ovogodišnje Pule. Riječ je o filmu “Agape” Branka Schmidta koji je već i uoči Pule pobuđivao pažnju zbog svoje paprene i provocirajuće teme - a to je pedofilija u Crkvi.
Junak Schmidtova filma je Miran (Goran Bogdan), mladi svećenik koji drži župu u jednom od rubnih zagrebačkih kvartova. U osnovi, Miran je dobar svećenik - predano drži vjeronauk, brine se o župljanima, urgira kod političara kad im treba dovesti kanalizaciju. Klasno i socijalno, Miran je nalik većini hrvatskih svećenika: dijete sa siromašnog ruralnog ruba društva.
Župnikov miljenik
Osim crkve, svi su mu drugi interesi nalik interesima njegovih vršnjaka klipana: ide u teretanu, igra igrice, jurca uokolo motorom i ne pokazuje nikakve kulturne afinitete. Kao i mnogi župnici, okuplja oko sebe mlade koji u župnom dvoru igraju igrice i stolni nogomet. Jedan od dječaka, domsko dijete Branko (Denis Murić), osobito često visi kod Mirana.
Jednog dana među krizmanicima se pojavi novi mladić, visoki, naočiti i plavokosi momak koji kao da je nadahnut Tadzijem iz “Smrti u Veneciji”. Mladić čak i ima anđeosko ime Gabrijel i uskoro postaje Miranov miljenik. Istodobno, skupina domskih huligana namlati Branka, jer je “peder” i župnikov ljubavnik. Premlaćeni Branko uporno niječe da su župnik i on imali ikakav tjelesni odnos. Ali, kako se svećenikova pažnja preusmjerava prema Gabrijelu, bivšeg miljenika počinje gristi ljubomora. Sve se to događa netom uoči i dan nakon krizme.
Lik sestre
Tema kojom se bavi “Agape” je, naravno, tabloidna i jako zapaljiva. Ono što je u Schmidtovu filmu dobro je što izmiče takvoj tabloidnoj plakatnosti. Junak filma je - i pravno i moralno - pedofil. No, Schmidt i njegovi scenaristi (Ivo Balenović, Zrinka Matijević i Sandra Antolić) pokušavaju nas koliko je god moguće uvesti pod njegovu kožu, prikazati nam strašnu dramu i strašnu kušnju klipana iz niže klase, kojem je Crkva bila i jest sve, a koji istodobno ratuje s vlastitim kulturnim zaleđem, kao i s vlastitom spolnom potrebom. Junak - dakle, pedofil - na koncu se pretvara u tragičnu žrtvu vlastite kulture, ideologije i sistema kojem pripada.Poziciju glavnog lika autori su osnažili s nekoliko zanimljivih pobočnih karaktera. Prva od njih je starija sestra (Darija Lorenci) koja skrbi o mlađem bratu svećeniku, asistira u župi, pa stalno stječete dojam da je bratov zavjet u neku ruku njezin “projekt”. Tijekom većeg dijela filma niste načistu koliko ona zna o bratovu životu, no stalno je tu, kao enigmatični, nijemi uhoda, malo nalik gospođi Danvers, sluškinji iz Hitchcockove “Rebecce”. Drugi zanimljiv lik je domski odgojitelj (Dražen Šivak), dobronamjerni pijanac koji je preslab da bi u svojoj kući sasjekao mobing.
Važni motivi
Ambijent “Agapea” mogli bismo opisati kao ambijent - bandićevskog Zagreba. To je Zagreb koji je ekonomski i kulturno stotine kilometara udaljen od Bogovićeve i Tesline - Zagreb doseljenika koji žive u svojim zemljačkim krugovima i po konzervativnim društvenim pravilima. Scenaristi su očito smatrali da film o ovoj temi ne bi bio pošten da ne otvore dva važna motiva: jedan je zataškavanje od crkvenog vrha, a drugi su nekretninske mućke u kojima saveznički surađuju korumpirana politika i Crkva. Razumljivo mi je zašto su obje teme u filmu, no nabacane su skicozno i površno, bez osobite razrade. Film također ima pomalo podrazvijen svršetak: dok do samog kraja narativni mehanizam kucka precizno, svršetak ostavlja dojam dovijanja. Unatoč tim manama, “Agape” je ozbiljan film koji teškoj temi pristupa s trezvenom smirenošću. Uz “Kratki izlet”, “Agape” je najbolji domaći film koji je na ovogodišnjoj Puli prikazan premijerno.