Jedan od heroja iz djetinjstva finske redateljice Virpi Suutari bio je njezin sunarodnjak, arhitekt Alvar Aalto. Rovaniemi, gradić turistički brendiran kao zavičaj Djeda Mraza, a u kojem se rodila danas 53-godišnja Suutari, bio je kompletno uništen na samom kraju II. svjetskog rata. Područje sravnjeno sa zemljom u uređenoj je Finskoj rapidno ponovno izgrađeno, no tada djevojčica Virpi je imala dojam da je taj novi grad iznimno ružan. No onda je u njega došao Aalto te skupa s drugim arhitektima ovom urbanom području udahnuo novi život, smisao i identitet.
Suutari se ovih dana svojem heroju Aaltu odužila na najbolji mogući način - o njemu, njegovu radu, javnom i obiteljskom životu napravila je dokumentarac "Aalto", koji je ovih dana dobio glavnu nagradu Iskra na DA2 - Zagreb Design, Art & Architecture filmskom festivalu, a može se pogledati do 3. studenog na streaming platformi ondemand.kinomeetingpoint.ba. Film je detaljan uvid u život i ličnost Alvara Aalta i onih koji su ga okruživali, a o njemu smo razgovarali s redateljicom Suutari.
- Moji su roditelji o Aaltu govorili s velikim poštovanjem; njegove su kreacije u Rovaniemiju ojačale naš identitet. Kada bismo pričali o svojem gradu, on bi uvijek bio jedan od heroja. No, nisam znala tko je on bio zapravo. Željela sam početi istraživati ljudsko biće koje je bilo iza ikone, ali i uperiti reflektor u njegove zaboravljene supruge Aino i Elissu Aalto, koje su imale različite, ali jednako značajne uloge u njegovoj sagi - rekla nam je Suutari, dodajući da je kroz svoje istraživanje shvatila da nitko ne može biti genijalac dok je sam.
Alvar i njegova prva supruga Aino bili su ravnopravni poslovni suradnici, koji su neumorno tražili vlastite načine za interpretaciju modernizma.
- U Alvarovoj su se osobnosti isticale ogromna vitalnost i seksualnost - u najširem smislu riječi - koje su se vidjele u njegovim arhitektonskim kreacijama. Imao je ogromnu potrebu za publikom, bio je glumac na pozornici koji je želio šarmirati. Aino je, s druge strane, bila duboko intelektualna introvertirana promatračica, ali i snažna žena, jedna od rijetkih arhitektica u to vrijeme - tumači Suutari što ju je fasciniralo kod ovih figura, iza kojih je ostao cijeli spektar građevina; preko knjižnica i kulturnih centara, gradskih vijećnica, studentskih domova, privatnih kuća i vila, pa do katoličkih i luteranskih crkvi.
Paralelno s time što daje uvid u neke od njihovih najvažnijih radova, redateljica u filmu oslikava i njihove karaktere te međusobne odnose, daje nam intiman uvid u njihov obiteljski život.
- Bilo je fascinantno čitati njihova pisma, u kojima su razlike u osobnostima snažno dolazile do izražaja. Često se događa da se zaljubite u dio nečije osobnosti za koji se kasnije ispostavi da je najteži dio te osobe. Aino je tako patila zbog Alvarova avanturističkog duha i konstantne potrebe da šarmira, pa je često izražavala bojazan za njegovo ponašanje dok nisu bili na istome mjestu. No pisma koja su slali jedno drugome su predivna, pišu si s humorom i obožavanjem. Velika je šteta da ljudi danas više ne pišu na taj način - kaže redateljica Suutari.
Nakon što je Aino 1949. preminula, Alvar se ponovno oženio, opet za arhitekticu. Ime joj je bilo Elsa, no promijenila ga je u Elissa.
- Elissa je bila značajno mlađa od Alvara, koji je tada bio već proslavljeni arhitekt, pa je početna točka njihove veze bila značajno drugačija od one koju je imao s Aino. Fascinantno je da je Elissa na njegovu sugestiju promijenila svoje ime kako bi bilo neobičnije, prikladnije supruzi velikog maestra. Alvar je inzistirao i da ona nosi samo crnu i bijelu odjeću te da joj kosa ne bude kovrčava - priča redateljica, dodajući da je Elissa bila prilagodljivog karaktera, posljednjih godina njegova života se nosila s njegovim alkoholizmom, ali je i pokazala čvrstu ruku, preuzevši ured Aalto prije i nakon Alvarove smrti 1976. godine.
Na pitanje koja ju je građevina koju su stvorili Aaltovi najviše fascinirala, redateljica Suutari daje subjektivan odgovor: knjižnica u njezinom Rovaniemiju u kojoj je provela djetinjstvo.
- Film ne bi postojao bez mojeg osobnog doživljaja te građevine. Alvar Aalto je dizajnirao tu knjižnicu 1965. godine, a ja sam tamo odlazila gotovo svako poslijepodne nakon škole. Čak i kao dijete sam osjećala da sam na jako posebnom mjestu. Još mogu dozvati osjećaj koji sam imala dok bih primila zakrivljenu kvaku i sjećam se kako je bilo zabavno dodirivati zidove napravljene od rebrastih pločica. Stolice i lampe u knjižnici su djelovale luksuzno, tamo sam se osjećala bogato iako dolazim iz skromnog doma. Knjižnica je demokratski pripadala svima, čak i meni - sjeća se.
Dodaje da smatra da je najveća profesionalna moć Aaltovih bilo to što su uspijevali male prostore činiti svečanima, a monumentalne zgrade toplima.
Virpi Suutari na ovom je filmu radila čak četiri godine. Godinu dana je radila na tome da pridobije povjerenje unučadi Aaltovih, da dobije pristup njihovim ljubavnim pismima te kućnim snimkama. Bez toga, kaže, nije mogla zamisliti nastavak snimanja dokumentarca.
- Prije nego sam dobila pristup tim materijalima, osjećala sam se pomalo očajno, posebice jer je bilo jako malo materijala o Aino Aalto. Doduše, u posljednjih nekoliko godina se njezin rad počeo više istraživati, no trebala sam nešto što će učiniti film privatnijim, neki intimni materijal preko kojeg bih bolje razumjela nju, ali i dinamiku njezinog odnosa s Alvarom - priča Suutari, pa nastavlja:
- Među materijalima koje sam dobila su neki doista osjetljivi komadi, poput crteža na kojima je Alvar crtao svoju ženu na samrtnoj postelji, koji doista slamaju srce. Razumjela sam da je to doista delikatno te da se prema tom materijalu tako treba i odnositi. Skenirali smo tisuće stranica njihovih pisama i pažljivo ih odabrali za film: uzeli smo ona koja reflektiraju njihove osobnosti, ali i dileme koje su imali u svojem odnosu. Ali ti osobni spisi govore i o povijesnim periodima: 1920-ih su moderni ljudi kao što su bili Aaltovi paralelno istraživali avangardnu umjetnost i seksualnost - govori redateljica.
Kaže da joj je bilo vrlo izazovno raditi na ovome filmu jer su Aaltovi u njezinoj Finskoj ikone.
- Svaki Finac ima mišljenje o Alvaru Aaltu, njegovoj arhitekturi i dizajnu - navodi, dodajući da gotovo i nema njezinog sunarodnjaka koji u svojem domu nema vazu ili stolicu koja je nastala u Aalto uredu. Zbog tolikog utjecaja, ljudi ovu familiju ili obožavaju ili mrze, a u nekim slučajevima i oboje istovremeno.
- Mislim da ne bih mogla snimiti ovaj film u nekoj mlađoj dobi. Trebala sam doći do ove neovisnosti i hrabrosti da bih se usudila dati vlastitu interpretaciju ove ikone - priča.
Iznimno joj je, govori, drago da je film, u Finskoj već dobro prepoznat, uspio doprijeti i do hrvatske publike, pa čak i dobiti nagradu na DA2 film festivalu.
- Ta je nagrada dokaz da film vrijedi i međunarodno te da je Aalto familija doista relevantna. Puno mi to znači jer nipošto nisam željela film koji bi bio važan samo u nacionalnim okvirima - kaže redateljica, koja trenutno radi na kratkom filmu koji počiva na jednoj radijskoj emisiji u kojoj "obični ljudi" govore o svojim žalostima i veseljima, s posebnim naglaskom na ono što ih ljuti u društvu.
- U filmu o obitelji Aalto sam prikazala neku vrstu ideala, dok će ovaj kratki film prezentirati stvarnost, koja nije uvijek tako glamurozna. Također, u posljednje vrijeme sanjam i o tome da započnem jedan fikcijski projekt - kaže Suutari.