Ako bi se vjerovalo Hrvatskoj turističkoj zajednici, Hrvatska je Mediteran kakav je nekad bio, ona je puna života i raj na zemlji. Ako bi se vjerovalo hrvatskim građanima koji iz nje masovno bježe, Hrvatska je korumpirana baruština puna zakočenih i ogorčenih ljudi. A ako je vjerovati filmu "Bliss", Hrvatska nije ni jedno ni drugo. Hrvatska je u tom filmu nešto treće. Ona je narkomanski trip.
Zaboravite buniku, peyotl, Castañedu i mistična otkrovenja. Budete li uronili u mistično iskustvo, budete li uzimali adekvatne tablete, pred vašim se očima neće prikazati mudri šamani, treće dimenzije i anđeoski vrtovi. Ne: umjesto toga vidjet ćete Split, Lopud i Maslenicu na Šolti, grozdove dalmatinskih vikendica i privezišta pod koncesijskim odobrenjem. Točno tako - naime - izgleda utopijski mistični svijet u filmu "Bliss" američkog redatelja Mikea Cahilla.
Fantastična drama "Bliss" redatelja Cahilla prvi je put skrenula pažnju hrvatske javnosti u junu 2019., kad su domaći mediji pratili Salmu Hayek, Owena Wilsona i ostatak američke ekipe kako tumaraju našom obalom snimajući film. "Bliss" je u Hrvatskoj pomalo i pao u zaborav dok početkom ove godine Amazon Studios nije pustio trailer filma u kojem su se jasno mogle raspoznati splitske lokacije Prokurativa i Rive. Kako je iz trailera bilo očito da u "Blissu" Split glumi utopijski raj na zemlji, mi koji u tom Edenu živimo sa živim smo interesom čekali da vidimo film i pojmimo što smo to propustili. Sad smo to i dočekali: film je ovog vikenda premijerno prikazan na Amazon Primeu.
Redatelj filma Cahill - inače - nije potpuni anonimus. Riječ je o 41-godišnjem autoru iz Nove Engleske koji je prije "Blissa" snimio dva igrana filma, od kojih je jedan - "Another Earth" - dobro prošao na Sundanceu 2011. Cahillov je žanr spekulativna fikcija, a specijalnost metafizičke priče o paralelnim svjetovima, pa se i "Bliss" uklapa u to.
Junak je Whittle (Owen Wilson), srednje rangirani profesionalac u komunikacijskoj tvrtki. U trenutku kad počinje film, Whittle je ruševina. Razveo se i živi u motelu. Izgubio je vezu s odraslom djecom, a sin ga otvoreno prezire. Ovisnik je o tabletama za smirenje, psihički urušen, nije se u stanju fokusirati na posao. Upoznajemo ga na dan kad mu nadređeni smjera dati otkaz. Istog dana, Whittle bježi s posla i u baru počinje piti. Tamo ga primijeti strankinja Isabel (Salma Hayek). Ispostavi se da Isabel o njemu zna sve. Whittle je šokiran njenim načinom života. Ona ne radi, nema dokumente, ne koristi novac, a živi poput klošara u šatoru ispod mosta. Isabel mu ustrajno ponavlja da to nije bitno, jer da je to "sve iluzija", da "ovaj svijet nije stvaran" i da postoji drugi, stvarni.
Isabel želi Whittlea odvesti u taj drugi, stvarni svijet. Da bi to napravili, nabavljaju rijetke plave kristale koje uštrcavaju u nos. Do tog trenutka, čitav se film zbivao u tmurnom, trećesvjetski jadnom ambijentu nekog američkog industrijskog grada. Čitav se filmski pejzaž do tog časa sastojao od nadvožnjaka, industrijskih zgrada, cigle i grafita. Nakon što ušmrkaju kristale, Isabel i Whittle bude se u arkadiji. Šeću udivljeno hodnikom Meštrovićeve galerije, razgledavajući skulpture, uključujući "Psihu". Izlaze u dvorište Meštrovićeva dvora. Šeću Prokurativom na kojoj se igraju djeca i sviraju glazbenici. Na rivi kupuju maslinovo ulje od priprostog, dobrodušnog seljaka. Posjećuju Whittleovo mjesto iz snova - opservatorij mudrih astronoma. Taj opservatorij je barokni kaštel Martinis-Marchi u Maslenici na Šolti. Na koncu, pristižu do zajedničkog doma, doma koji je Whittle risao u svojim fantazijama na papiru. Taj dom iz snova je apartman s bazenom na Lopudu. Zaboravite, ukratko, Johna Miltona i Williama Blakea, zaboravite Alistaira Crowleya, Huxleya i Castañedu - oni vam ne trebaju dok je tu Kristijan Staničić. Ne trebaju vam sveti spisi, mistična učenja i jaki opijati: ako želite vidjeti paralelni, metafizički raj - dosta su vam promotivni spotovi Hrvatske turističke zajednice.
Tu - u toj arkadiji - počinje se odmatati utopijski SF koncept Cahillova filma. U "stvarnom" svijetu čovječanstvo je razriješilo sve svoje probleme, a rad je postao izlišan. Da ljudi ne bi bili nezahvalni zbog onog što imaju, društvo je osmislilo svojevrsnu pedagošku vježbu. Iz utopijske zbilje (a to je Dalmacija) građane šalje na neko vrijeme u distopijsku, sumornu i groznu paralelnu zbilju (a to je industrijski SAD) kako bi, kad se vrate, bili zahvalni na onom što imaju. Whittleov je problem što u toj paralelnoj, sumornoj, matriksovskoj Americi ima sina i kćer koje voli. Isabel mu tumači da su oni uobrazilja, avatari u programu, ali Whittleove su emocije stvarne.
Na samom kraju, gledatelje filma dočekat će još jedan obrat koji ćemo sada spojlati, pa onima koji to žele izbjeći predlažemo da preskoče pasus. Ispostavi se, naime, da Whittle i Isabel nisu drugo doli par narkomana. U nastojanju da se domognu kristala, Isabel upuca dilera. Whittle završava u centru za borbu protiv ovisnosti gdje počinje terapiju. Vraća se u ružni, nazadni SAD i opet povezuje s kćeri, odbacujući zauvijek narkomanski trip - to jest, Hrvatsku.
Netko bi zlobniji, ukratko, mogao reći kako postoji puno sličnosti između "Blissa" i hrvatske nacionalne ideologije. I ona je maštala o fantasylandu vječnog sunca, tisućljetne uljudbe, baroknih tvrdalja i plemenitih seljaka koji prodaju ulje - a umjesto toga se suočila s tmurnom zemljom grafita, prometnog kaosa i neetičkog kapitalizma. "Bliss" kao da se porukom podudara s klapom Intrade: "nek ti kušin bude stina".
"Bliss" je zasada prošao dosta slabo. Većina se kritičara slaže da je film krajnje pretenciozan te da klimavi plot-twist ne uspijeva nositi matriksovski pretenciozni spekulativni koncept. To je točno. Ipak, postoji jedan dio poznatog svemira gdje "Bliss" nosi dozlaboga zabavno dodatno značenje: a to je kod nas.