PISMO IZ KINODVORANE

Andrea Štaka: ‘I u Hrvatskoj i u Švicarskoj vlada stereotip da svaka obitelj mora biti sretna‘

 Ivan Lackovic/Cropix
Nagrađivani hrvatsko-švicarski film “Mare”, redateljice Andree Štake, počinje se sutra prikazivati u hrvatskim kinima

Andrea Štaka snimila je film o životnim začinima, ispripovijedala priču o tome koliko životu dodati mirodije a da se (umalo) ne pretjera, da začin ne preuzme bazične okuse i posve pokvari jelo. Da nam ne prisjedne. Doduše, njezina glavnog lika ozbiljno zaboli iznutra. Doživi tektonske promjene.

Štakina je Mare, glavni lik po kojem film nosi i ime, žena iz konavoskog puka, nezaposlena majka troje djece, supruga nekadašnjeg branitelja. I sve je u toj radničkoj obitelji, naizgled, relativno dobro ili relativno očekivano, s obzirom na to kakav već jest opterećujući životni kontekst, relativno posloženo. Ali, Mare osjeća da joj nešto manjka. Nečega je premalo. Ili previše. Previše je predvidljive svakodnevice. Premalo začina životu. Tako joj se, makar supruga voli, brižljiva je majka, dogodi afera s poljskim radnikom koji je tamo privremeno, radi na aerodromu u Čilipima. Oboje su u braku, to je tek bijeg od predvidljivosti života, ali zaprijeti poljuljati život.

Priča je redateljičina, Štaka potpisuje i scenarij. “Ovo mi je bio jedan od lakših scenarija za pisanje. Nastajao je jako intuitivno. Nema kompleksnu strukturu, imala sam okosnicu, rekla sam da unutra hoću scene koje su, koliko god svakodnevne u toj banalnosti, pomalo i neočekivane. Puno tih scena znam iz realnog života. Jer, moji nećak i nećakinja glume u filmu, rođakinja živi u kući u kojoj smo snimali, znam kako trče niz te stepenice, kako se vrijeme i svjetlost tamo mijenjaju, kako je kad osmero ljudi skupa sjedi oko stola, kako komuniciraju, gestikuliraju, imala sam iskustvo na koje sam se mogla osloniti. Imam dramaturga u Berlinu koji me je pratio. Počela sam raditi s glumcima puno prije nego što je stvarno počelo snimanje, te prve probe bile su više improvizacija, da se oni približe likovima, da vidimo kako te naizgled jako jednostavne situacije jednog ručka i susreta mizanscenski napraviti, da budu jednostavne a opet jako dramatične.”

Zapravo nisu imali konvencionalni scenarij, nego scenaristički predložak. “Radili smo probe s glumcima pa bih se ja opet vratila na tekst. Htjela sam da taj proces tako bude prirodniji, a ne da se zatvorim u sobu pa pišem i onda donesem gotov scenarij.”

image
Film Mare Licencirana Fotografija/Andrea Štaka

Prve probe su počele godinu i pol dana prije snimanja.

“Provela sam puno vremena sa snimateljem Erolom Zubčevićem u Konavlima. Promatrali smo atmosferu, vrijeme, kako se aerodrom gradi, mijenja, kako je priroda drukčija u proljeće i u jesen, i scenografkinja Jana Plećaš je često bila tamo, snimala već probe, išla po kućama da osjeti kako se tamo živi. Ja sam znala koju atmosferu za mene imaju Konavle, ali htjela sam da i ostali to ‘žive’.”

Kako je bilo raditi s naturščicima, ovaj put - nećacima?

“S rođacima je bilo jednostavno i prirodno surađivati. Znam ih otkad su bili bebe, makar ne provodim stalno vrijeme s njima. No, kad god smo skupa, uvijek sam ih snimala, nešto pitala pred kamerom, tako da imaju povjerenja u mene, a i fascinira ih vidjeti me kao autoritet. Moja rodica, njihova mama, stalno mi je govorila da sam control freak s djecom, ali djeca su snimanje doživjela kao nešto jako ozbiljno, i u isto vrijeme kao neku igru koju ja vodim.”

Kako se odlučila za ovu intimističku, a gotovo univerzalnu temu? “To je tema obitelji, braka, djece, seksualnosti. Tema obitelji i žene, koja je i meni osobno bitna. Prošla sam četrdesetu odavno, 50 još nemam, dakle nisam u 20-ima ni u 60-ima. O ženama između 40 i 50 se malo govori, puno je priča o tinejdžericama i o tek nešto starijim, još uvijek mladim ženama. Srednje godine nisu toliko u filmu “potrošene”, nisu ispričane. Sasvim je prirodno da će žena mojih godina drukčije napisati priču o ženi njezinih godina, te dobi, onoj koja je između petog i šestog desetljeća života. Jer, u ovim godinama imam drukčiju perspektivu na to kako se obitelj razvija u tijeku života. Ali, živimo u svijetu gdje je obitelj još uvijek jako statičan pojam. Predominantna je slika: upoznaš nekog, udaš se i onda je kao sve u redu do kraja života. Ali, mi se mijenjamo, sazrijevamo, starimo, drukčiji si nakon pet ili deset godina braka, razvijaš se i kao čovjek, mijenjaš, možda ti se i interesi promijene, neke želje, potrebe, mislim da se tako i jedna obitelj smije mijenjati i da se i mijenja. Trebali bismo i obitelji kao zajednici dati dopuštenje da bude fluidnija, a društvo je i dalje ‘trpa’ u vrlo statičnu kategoriju.”

Štaku zanimaju intimne, svakodnevne priče, koliko god u njima bilo i širih fenomena. U svim njezinim filmovima je i dio života koji je dijelom dramatičan. U “Gospođici” to je migracija, u “Curama” vrijeme rata ili kraj rata, ovdje su to Konavle koje također nose dozu dramatičnosti, na granici su, tu je aerodrom, turizam koji dominira cijelim krajem, muškarci su bili u ratu, traume su nezaliječene, blizu je Dubrovnik, a kao da je i daleko…

image
Ivan Lackovic/Cropix

O svojem liku Mare redateljica kaže: “Mare voli i djecu i muža. Ali, ta djeca više nisu bebe, i to je također bitan moment u ovoj priči. Oni su tinejdžeri, kreću u svoje živote. Mare i muž su na točki kad su djeca sve manje između njih, kad ostaneš sa svojim partnerom i pitaš se tko smo mi sad u ovom braku i ovoj zajednici i možemo li ojačati našu vezu. Nekad to ne ide. Nisu to dramatični tabui, ali jesu tabui. Jer, i u hrvatskom i u švicarskom društvu postoji taj stereotip da svaka obitelj mora biti sretna, da svaka majka mora biti sretna i ispunjena, da svaki otac mora biti uspješan. Ne smiješ imati probleme, jer ako je tako - mora da si ti nešto pogriješila. Normalno je da nismo uvijek sretni.”

Štaku zanima osjećaj ispunjenosti Mare, lika oko koje gradi priču. “Obitelj živi užasno blizu tog aerodroma gdje pristižu ljudi iz cijelog svijeta, bar je do jučer, do pojave pandemije korone, to tako bilo. Ondje non-stop dolazi i prolazi cijeli svijet, a oni kao da su u nekom međuprostoru.”

I dok oko Mare vrije svijet, ona vodi posve predvidljiv, ponešto zagušujući život. “Imam dojam da na sve strane traže da budemo sretni, da vlada pritisak sreće. A u svakodnevici, kad pitaš ljude kako su, pitaš jesu li dobro, ali ne pitaš ih kako su stvarno. Nismo naučili prirodno komunicirati o problemima. Gledamo da zdravo živimo. Da dugo živimo. Nemamo više te probleme kao prije pedeset ili stotinu godina da se borimo za nešto jedva više od golog opstanka. Naravno, i danas je puno ljudi egzistencijalno ugroženo, svjesna sam da ja govorim iz neke privilegirane pozicije, ali općenito kao društvo, kao civilizacija živimo bolje. I težimo tome da sve bude još lakše, da komunikacija bude brža, da smo što zdraviji, što dugovječniji i što uspješniji, tome nas vodi kapitalizam. Nije tko si, nego što radiš, nije kako si zapravo, već moraš biti dobro… To je pritisak ovog doba.”

Moćan, makar neobičan završetak filmu, dobar podtekst, daje pjesma na odjavnoj špici “Soy Pecadora” (“Grešnica sam”) Ane Prade.

Štaka je tako priču o Konavljanki odlučila završiti - urugvajskom pjesmom.

“To je jedna od mojih najdražih pjesama. Jako volim Pradin glas, dugo sam se dvoumila, pjesma je na španjolskom, pripovijeda o grešnici. No, bila je to na kraju intuitivna odluka. Taj glas i ta melodija je baš ženstvena, jaka i krhka u isto vrijeme. Ako se razumije pjesma, ima tu i nešto ironije. Mare ne vidim kao grešnicu, već kao ženu koja nešto doživi, živi, riskira.”

image
Film Mare Licencirana Fotografija/Andrea Štaka

Štaka ima svoju već “standardnu” glumačku postavu – Marija Škaričić je Mare, za nju je scenarij i pisala, a tu je, ovaj put doduše u epizodnoj ulozi majke, i Mirjana Karanović.

Najzahtjevniji dio rada na filmu je bio, kaže, upravo prijateljstvo i rad s Marijom Škaričić. “Ovo je treći film koji zajedno radimo, napisala sam tu ulogu za nju jer je dugo nisam vidjela na platnu, a ona pripada na platno. Predobra je glumica. Bila sam zahtjevna u tome da mora glumiti iznutra, prirodno, jednostavno ali iskreno. To je krhak i zahtjevan put i naše je prijateljstvo baš stavilo na probu.

Jer film govori o intimnim momentima života: kako odgajaš djecu, što osjećaš u svakodnevici za svog partnera, taj tanki konac između onoga što osjećaš zapravo, a što bi sama htjela osjećati da ugodiš drugima, svojoj obitelji.”

Mirjana Karanović sa Štakom surađuje od “Gospođice”, njezina nagrađivanog prvog dugometražnog filma. Za Štaku su i Škaričić i Karanović u njezinu redateljskom opusu bitne glumice.

“Pamtim da smo se upoznale, prvi put srele u Sarajevu. Sjedile smo kraj Miljacke. Pitala sam Mirjanu zašto je pristala na suradnju sa mnom, tada debitanticom kojoj je to bio prvi dugometražni film. Odvratila je: ‘Ne zanima me koliko si filmova napravila, meni je bitno da imam redateljicu koja vidi i gleda.’ Tad je radila s Jasmilom Žbanić i sa mnom, to su joj bili prvi filmovi s redateljicama i rekla je da joj se u to doba otvorio novi svijet.”

image
Film Mare Licencirana Fotografija/Andrea Štaka

Potom je Mirjana Karanović glumila i u “Curama”, drugom filmu Andree Štake. “Kad sam spremala ‘Mare’, rekla sam Mirjani da ovdje jedino može glumiti majku, ‘Doći ću! Sve mogu za tebe’, tako mi je rekla. Mirjana je fenomenalna glumica i jako je kreativan čovjek, meni je na razne načine bilo jako bitno imati je uza sebe i na ovom projektu.”

Film je sniman 16 mm kamerom, snimatelj je Erol Zubčević. “Obožavam 16 mm jer ima nešto prirodno, organsko, nešto pomalo kruto. U Konavlima smo satima gledali tu prirodu. S tim svjetlom kakvo imaju Konavle i s Marinom pričom koja je neki mozaik-portret, snimajući sa 16 mm kamerom, bilo je to posebno iskustvo. Ima ta neka magija, jer moraš nekoliko dana čekati da ti se vrati materijal, tek onda vidiš je li dobar ili nije, kako je to snimljeno ispalo, i u ekipi je vladalo uzbuđenje oko toga. To je vrlo senzualan materijal. Osim toga, rad sa 16 mm kamerom dosta pomaže koncentraciji na setu.”

Trenutno radi na novom filmu. Ovaj put ima dva noseća lika, uz ženu, tu je i muškarac.

“Novi projekt je mlad, još ne pričam o njemu. Čuvam ga još malo u sebi. Ali mogu reći da su teme utopija, neznanje, empatija i migracija. Glavni likovi ovaj put su jedna žena i jedan muškarac koji nisu u ljubavnoj vezi, ali susreću im se priče.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
06. srpanj 2022 12:04