U popratnom berlinskom programu Panorama u nedjelju je prikazan i drugi od dva filma berlinskog programa koji po manjinskom financijskom udjelu pripadaju hrvatskoj kinematografiji.
Film o kojem je riječ u produkcijskom je smislu švicarski - no, po kulturi, temi, jeziku i kreativnom udjelu riječ je o doista hrvatskom filmu koji je u berlinski program unio dašak našeg, domaćeg kolorita. Film o kojem je riječ nosi naslov “Mare”, a redateljica filma je Švicarka dubrovačkog podrijetla Andrea Štaka.
Debitantski uspjeh
Andrea Štaka preko noći je zabljesnula u svijetu filma kad je 2006. snimila debitantski film “Gospođica” koji se bavio skupinom žena hrvatskog i srpskog podrijetla sabranih oko jedne švicarske željezničke kantine. Film je osvojio glavne nagrade na dva ugledna festivala - Locarnu i Sarajevu - i Štaku naglo pretvorio u vruću autorsku robu. Idući film “Cure” snimila je na djedovini u Dubrovniku. Taj je film nažalost bio tako slab da je poljuljao očekivanja i stvorio dvojbu nije li Štaka (bila) “one hit wonder”.
Nije. Njen treći film “Mare” ujedno joj je i najbolji dosad. To je film koji ima sve vrline njenih prethodnih naslova, a - srećom - nema ni jednu od njihovih mana.
Naslovna junakinja filma “Mare” je konavoska supruga i majka (Marija Škaričić) koja živi netom uz ogradu aerodroma Čilipi. Marin muž (Goran Navojec) je ratni veteran i radnik aerodromske sigurnosti. Mare ima troje djece - dvoje već stasalih tinejdžera, i jednog osmoškolca. Živi standardni život dalmatinske majke: kućanstvo, kuhanje, okućnica, prekarni poslići, sin koji ima problema u školi. Mare nije nesretna.
Muž i ona uzajamno su privrženi, sve su - reklo bi se - “obiteljske vrijednosti” za pet. No, Mari je život monoton. Tu monotoniju presiječe time što počne erotsku vezu s poljskim građevinarom (Mateusz Kosciukiewicz) koji radi na gradilištu uz pistu. Oboje su vjenčani, pravila veze su naizgled jasna, no Marin život najednom se od ravne linije bez blipa pretvara u blaži potres.
Tipski ambijent
Nije to, naravno, jako originalna priča. “Mare” bi se lako mogla opisati kao dalmatinska “Madame Bovary”, ili kao Leanov “Kratki susret” s aerodromom umjesto željeznice. Štaki je, međutim, uspjelo ispričati mnogo puta ispričanu priču, ali tako da blago poljulja svaki od stereotipa koji se uz tu temu vezuju. Nema u “Mari” bovarijevskih isparenja kuhane govedine. Mare nije nesretna ni zapostavljena. Mužu može prigovoriti tek to što je sirota dosadan.
Mare je naprosto na sredini životnog puta, upala je u rutinu, slijedi trenutak kad će joj djeca otići od kuće, i hvata zadnji vlak da joj se u životu nešto dogodi. A sve se to događa u ambijentu koji je do srži, tipsko hrvatski. Sve je tu - i ekonomija posvema ovisna o turizmu, i fiksacija na nekretnine, i južnjački model obitelji koja se drži skupa, i onaj tip žene koji u Inge Tomić Koludrović u svojoj sociološkoj studiji o ženama u Hrvatskoj naziva “neodlučno modernom”. Moderna je kad su u pitanju novac i rad, ali je savjest grize kad nije ispekla kolač.
Andrea Štaka u dosadašnjim se filmovima pokazala kao bolji režiser no scenarist. Uvijek je imala živ i zanimljiv vizualni stil, znala je s glumcima, no scenariji su joj katkad bili shematični i školski doslovni. Sada tih scenarističkih boljetica nema, a redateljske vrline su ostale. Štaka sjajno zna s glumcima: drugi je put za redom iz Marije Škaričić izvukla ulogu karijere. Stil joj je zanimljiv, pun neobičnih elipsi, jump-cutova i dobrih dugih kadrova.
Ovaj se put udružila u tim s fenomenalnim bosanskim snimateljem Erolom Zubčevićem koji je specijalist za duge kadrove s ruke i igre s polusvjetlom. Doda li se tomu dobar tim sporednih glumaca (Goran Navojec, Ivana Roščić), rezultat je baš dobar film, zreli primjer europskog neorealizma koji već decenij i pol dominira festivalima.
Nekolicina zanimljivih
U međuvremenu, berlinski je festival stigao gotovo do polovice, prikazano je osam od osamnaest filmova u glavnoj konkurenciji za nagrade. Barem zasad izgleda da ne vrijedi poslovica o novoj metli: natjecateljski program koji potpisuje novi selektor Carlo Chatrian ne izgleda bolje od proteklih, uvelike kritiziranih sezona Berlinalea.
U dosadašnjoj konkurenciji nje bilo filma koji bi mirisao na pobjednika, no par filmova svejedno skreće pažnju. “Undine” cijenjenog berlinskog režisera Dietera Petzolda melodrama je s elementima mistery-trilera o ljubavi naslovne junakinje i industrijskog ronioca. Fantastična premisa filma je da su ljubavnici tako čvrsto vezani da junakinjini postupci mogu učiniti da ronilac izgubi glavu ili doživi nesreću. “Sol suza” film je francuskog post-novovalovskog veterana Phillipea Garrela.
Film pripovijeda o mladom stolarskom naučniku koji je serijski ženskar i cure baca u jad, sve dok ne naiđe na ljepoticu koja je jednako zavodnica i promiskuitetna kao on sam. Film ima sva ona tipična svojstva francuskih filmaša poniklih potkraj novog vala. Petr Kubelka je jednom rekao da je “u novovalovskim filmovima sve dopušteno pod uvjetom da traju 100 minuta i imaju zgodnu curu”. A Garrelov se od tog opisa razlikuje tek što ima - tri zgodne cure.
Film je pun novalovskih proizvoljnosti, od nedosljedne uporabe naratora do pripovjedačkog nehaja. Na koncu, vrijedi spomenuti i brazilsku kostimiranu dramu “Svi mrtvi” Caetana Gotarda i Marca Dutre. Film je ambijentiran u brazilsku gospodsku obitelj 1899., netom po ukidanju ropstva, i kroz niz bijelih i crnih ženskih likova pripovijeda o psihološkim i socijalnim efektima robovlasništva. U sve to su zgodno upletena poganska vjerovanja, afričke religije i - dakako - duhovi.