Krajem svake godine novine i portali biraju najbolja ostvarenja u kulturi, sportu i svemu što se može rangirati, pa tako i Jutarnji list već tradicionalno objavljuje svoje rang-liste najboljih, što svjetskih što domaćih uradaka, uključujući i filmove. Među nama filmašima postoji jedno nepisano pravilo, a to je da ne reagiramo na takve rang-liste, kao što ne reagiramo na kritike svojih filmova.
Pravo je kritičara da im se neki film sviđa ili ne sviđa ili da po svojoj savjesti slažu rang-liste najboljih filmova. Na kraju krajeva, mi redatelji bavimo se javnim poslom, kao i ostali umjetnici, te su naši radovi podložni javnoj procjeni svih gledatelja i kritičara. Ali i tekstovi koje pišu novinari podložni su ili pohvali ili pokudi te iste javnosti. Dok se od nas filmaša u pravilu manje zahtijeva faktografska preciznost, a više određeni umjetnički doseg, za novinara su istinitost, točnost i objektivnost najvažniji postulati njegova posla.
Nažalost, izgleda da tekstu “Kolumnisti Magazina izabrali 15 najboljih filmova 2018. godine”, koji je objavljen u Jutarnjem listu 15. 12. i koji potpisuje uvaženi filmski kritičar i kolumnist Jurica Pavičić, nedostaje malo više istinitosti, točnosti i objektivnosti. Priznajem da sam se i sam začudio tome, poznavajući Pavičića kao novinara s velikim iskustvom i izvrsnog analitičara naše društvene zbilje. No ovaj put izgleda kao da je pobrkao neke podatke i kao da je iz toga izvlačio pogrešne zaključke. I ne, nema to nikakve veze s izborom filmova ili ocjenama njihove kvalitete, nego najobičnijim činjenicama, kao kad npr. odnekud izvuče pogrešne podatke o gledanosti filmova. No to je i najmanji problem.
Zbroj novih naslova
Važnije je da je netom završenu 2018. godinu proglasio “najneuspješnijom godinom hrvatskog filma ne samo od osnutka HAVC-a, nego i u ovom stoljeću”, i to možda s ciljem da izvede određeni politički zaključak. Naime, taj zaključak izvlači iz dviju činjenica koje obje nisu potpuno točne. Prvo, da je riječ o “najtanjoj domaćoj proizvodnji u ovoj dekadi” i da je “hrvatska kinematografija ove godine proizvela malo filmova…” Svi znamo da filmska proizvodnja ovisi o mnogo faktora, prvenstveno novcu, kao što i distribucija nekog filma u kinima ovisi o drugim faktorima, a manje o autorima.
Ali zato je važno držati se činjenica, pa je tako činjenica da je u 2018. na Pulskom filmskom festivalu, u programu hrvatskih filmova bilo prikazano 10 dugometražnih igranih filmova, od čega je bilo 7 premijera, kao što je od tih 10 bilo i 5 nezavisnih naslova. Pa nije to tako ni loše, za jednu malu zemlju poput Hrvatske. Npr. u 2017. bilo je 12 filmova, od čega 5 premijera i također 5 nezavisnih filmova. A u 2016. bilo je prikazano samo 5 dugometražnih igranih filmova te 2 dugometražna dokumentarna filma, a od tih 5 igranih niti jedan nezavisni film. Znači, samo po brojčanom sudjelovanju hrvatskih filmova na mjerodavnom Pulskom filmskom festivalu netko bi mogao ustvrditi kako je netom završena godina bila dvostruko bolja nego 2016. Valjda sve ovisi o kriterijima koji se primjenjuju.
Druga činjenica koju navodi Pavičić i o kojoj se može raspravljati jest da hrvatski filmovi u 2018. nisu prikazani na važnim A festivalima te navodi samo jedan hrvatski film koji je prikazan u natjecateljskom programu filmskog festivala u Sarajevu. No pritom Pavičić neshvatljivo preskače dva filma, i to snimljena u nezavisnoj produkciji, koja su u netom završenoj godini sudjelovala u natjecateljskim programima dvaju festivala “A” kategorije: riječ je o filmovima “Lada Kamenski” koji je bio na festivalu u Montrealu te “F20” koji je bio u Tallinnu.
Za one čitatelje koji nisu dovoljno upućeni, Međunarodna federacija udruženja filmskih producenta FIAPF odredila je 15 najvažnijih svjetskih filmskih festivala koje smatra tzv. festivalima “A” kategorije. Među njima su i Cannes, Berlin i Venecija, pa Karlovy Vary, Locarno, San Sebastian, no i Montreal i Tallinn. Festival u Sarajevu nije u toj grupi, pa je upitno po kojim ga kriterijima Pavičić spominje? Valjda bi kriteriji FIAPF-a bili mjerodavniji, jer i npr. Europska filmska akademija u svojim pravilima koristi tih 15 festivala potvrđenih od FIAPF-a.
Sarajevski festival može biti važan za našu regiju, ali to koliko je bitan za hrvatski film govori i činjenica da npr. tri najnagrađivanija hrvatska filma nisu bila prikazana u natjecateljskom programu tog festivala. Na određeni način Sarajevski filmski festival je postao sporednim izborom za hrvatski film, što nije čudno jer nije A festival, a također uprava festivala zna nagrađivati svoje vlastite filmove koje stavlja u natjecateljski program.
Koji su festivali s A-liste?
Ako je za Pavičića 2018. filmska godina bila “najneuspješnija godina hrvatskog filma u ovom stoljeću”, što je onda s prošlom, 2017., kada niti jedan hrvatski film nije bio prikazan u nekim od natjecateljskih programa festivala A kategorije, a bilo je 12 filmova u kinodistribuciji, kako i sam navodi? Na osnovi kojih kriterija on odlučuje o uspješnosti neke godine? Po gledanosti u kinima ili po sudjelovanju hrvatskih filmova u Cannesu, Berlinu ili Veneciji? Ili možda Karlovym Varyma, Locarnu ili San Sebastijanu? Ali u dobrom dijelu godina ovog stoljeća hrvatski dugometražni igrani filmovi nisu sudjelovali u konkurenciji na tim najvećim svjetskim festivalima, kao što je više godina u ovom stoljeću bilo “mršavo” što se tiče gledanosti hrvatskog filma.
S druge strane, ono što je Pavičić točno naveo jest da su se svojim uspjesima u 2018. istaknuli dokumentarni filmovi, posebno “Srbenka”. No hrvatska kinematografija u pravilu radi bolje dokumentarne ili kratkometražne filmove svih rodova nego dugometražne igrane, pa to i nije iznenađenje.
Sudeći prema osnovnom tonu čitavog članka, izgleda da je Pavičić pod svaku cijenu htio poduprijeti svoju tezu kako je “najneuspješnija godina hrvatskog filma ovog stoljeća” posljedica hajke na HAVC, točnije rečeno da je sada stigao račun na naplatu nakon “ideološkog, administrativnog i političkog napada” bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića i šatoraša na Hrvatski audiovizualni centar, točnije na bivšeg ravnatelja. Ali, nažalost, ta njegova teza uopće nije točna; Pavičić je smetnuo s uma da su gotovo svi filmovi koji su prikazani u 2018. bili odobreni upravo tijekom “vladavine” bivšeg ravnatelja te kako je tadašnji HAVC - unatoč doista prisutnom i upitnom “ideološkom, administrativnom i političkom” napadu - samostalno donosio odluke o odobrenom projektima.
Samo je nekoliko nezavisnih filmova, od svih prikazanih u 2018. godini bilo odobreno, i to doista s minimalnim sredstvima, u mandatu novog ravnatelja HAVC-a, a među njima, gle čuda - upravo “Lada Kamenski” i “F20” - već spomenuti filmovi koji su prikazani u natjecateljskim programima festivala A kategorije. Doista, vrlo zanimljivo.
Valjda se Pavičić u trenutku pisanja svog teksta ipak malo preračunao koliko je jednom filmu potrebno da bi se pripremio, snimio i distribuirao, premda spominje da “filmska proizvodnja ima svoje cikluse proizvodnje i reagira s počekom”. Kakvi god nečiji politički stavovi ili umjetničke preferencije bili, nepobitna je činjenica kako za ovogodišnje stanje u hrvatskom filmu nisu krivi ni gosp. Hasanbegović ni šatoraši. Ako je itko kriv, krivi smo prvenstveno sami mi filmaši, kao i oni naši kolege koji su u tom trenutku donosili odluke.
Da budem jasan; ne dijelim politička mišljenja s bivšim ministrom kulture ili šatorašima, te ih nemam namjeru pod svaku cijenu braniti. No u ovom slučaju “najneuspješnija godina hrvatskog filma u ovom stoljeću”, ako to doista i jest, prije može biti rezultat rada bivšeg ravnatelja HAVC-a i stanovitog, prikrivenog klijentelizma koji se naročito manifestirao u zadnjim godinama njegova mandata. I ne samo ove godine, nego ćemo još nekoliko sljedećih godina gledati filmove koje je odobrila bivša uprava HAVC-a i umjetnički savjetnici Dalibor Matanić, Dean Šoša i Jelena Paljan, dok ćemo za prve ozbiljne rezultate nove uprave HAVC-a trebati ipak još malo počekati.
Zanimljiv je podatak da je tu novu upravu HAVC-a u veljači 2017. godine, nakon ostavke bivšeg ravnatelja, dočekalo 11 potpisanih projekata za dugometražne igrane filmove. To je gotovo pa cjelokupna HAVC-ova dvogodišnja produkcija dugometražnih igranih filmova u Hrvatskoj. Znači, bivši ravnatelj na odlasku je tada na perfidan način bio vezao ruke novom ravnatelju na dolasku da tijekom sljedećih par godina nastavi producirati “njegove” filmove, u situaciji kada i financijski HAVC to teško može izdržati.
Nepravilnosti u HAVC-u
Nažalost, direktni sam svjedok kako se tih zadnjih godina mandata bivšeg ravnatelja nije poštovao pravilnik HAVC-a o sufinanciranju novih projekata, gdje redatelj koji je u tom trenutku imao najnagrađivaniji hrvatski film nije mogao dobiti svoj sljedeći jer su više puta uzastopce rušeni njegovi novi hrvatski projekti na natječajima, gdje su nove filmove i projekte dobivali predsjednici strukovnih udruga koje su držale leđa bivšoj upravi, gdje su predsjednici i članovi raznih tijela HAVC-a bile osobe na čelnim funkcijama udruga koje su dobivale najveće iznose od HAVC-a ili pak redatelji kojima su redovito odobravani filmovi, gdje se bivši ravnatelj protupropisno miješao u odluke umjetničkih savjetnika, gdje su dodatna visoka sredstva za promidžbu svojih filmova mimo kriterija dobivali redatelji koji su u tom trenutku radili za HAVC, itd. Unatoč i mnogim pozitivnim rezultatima koje je ostvarila bivša uprava HAVC-a, Pavičić tada nažalost nije pisao o tome, iako je to mogla biti odlična tema za jednu od njegovih briljantnih društvenih analiza.
Da se tada javno zalagao za jasne kriterije, za izvrsnost i za izbjegavanje bilo kakvih mogućih situacija sukoba interesa, možda ovu godinu ne bi trebao prozvati “najneuspješnijom godinom hrvatskog filma u ovom stoljeću”. Nažalost, kakva je filmska 2018. mogla biti nikada nećemo moći saznati. Jer, ono što nije odobreno, uglavnom nije ni snimljeno. Tako je to u filmskoj umjetnosti. Stoga nam ne preostaje drugo nego se uzdati u novu upravu HAVC-a i nove umjetničke savjetnike, kao i u njihovu spremnost da se drže pravilnika. Poželimo da nova 2019. godina bude izvrsna za hrvatski film.