Bure baruta. Tako Francusku u 2022. godini vidi redatelj Romain Gavras. U njegovom novom filmu "Athena", koji je premijerno prikazan na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Veneciji te koji se od 23. rujna može pogledati na streaming platformi Netflix, bure eksplodira nakon što, prema svemu sudeći, tri bijela policajca premlate i ubiju Idira, dječaka afričkog podrijetla iz predgrađa Athena.
Nezadovoljan tijekom istrage ubojstva, Idirov stariji brat, dvadeset i nešto godišnji Karim (Sami Slimane) zajedno s drugim mladićima iz Athene, također Francuzima afričkog podrijetla, započne rat s policijom ne bi li je natjerao da riješi slučaj ubojstva njegova brata. Ta bojna gnjevne mladeži Athenu prvo pretvori u svoju bazu, a kad dozna da policija namjerava ugušiti njihov ustanak, Karim i njegovi kompanjoni odluče oteti jednog policajca kako bi ostale natjerali da pronađu Idirove ubojice.
Vojnik Abdel (Dali Benssalah), Karimov i Idiriov stariji brat, te sitni kriminalac Moktar (Ouassini Embarek), najstariji sve braće, najradije ne bi sudjelovali u spomenutom sukobu, no prisiljeni su jer je njihov mlađi brat zatvorio Athenu - nitko ne može ni van ni unutra. Abdel stoga odluči da će pokušati spriječiti daljnju eskalaciju nasilja dok Moktara zanima samo kako će svoj "inventar" - drogu i oružje - izvući iz Athene prije nego što dođe policija.
"Athena", čiji su scenarij napisali Ladj Ly, Elias Belkeddar i Gavras pokazuje da se u Francuskoj naoko ništa suštinski nije promijenilo od 1995. godine i filma "Mržnja" francuskog redatelja Mathieua Kassovitza koji također tematizira sukob siromašnih imigranata iz predgrađa s policijom.
Kassovitz je svojevremeno rekao da je scenarij za svoj hvaljeni i nagrađivani film napisao nakon što je 6. travnja 1993. jedan policajac ustrijelio državljanina tadašnjeg Zaira Makoméa M‘Bowoléa dok je ovaj u policijskoj stanici bio vezan za radijator.
Da je procjep u francuskom društvu i dublji svjedoči činjenica da se Kassovitz na samom početku "Mržnje" dotakne i smrti 22-godišnjeg prosvjednika Malika Oussekinea koji je poginuo nakon što su ga 1986. godine poslije jednog prosvjeda brutalno pretukli interventni policajci.
Premda događaji iz "Athene" nisu eksplicitno stavljeni u povijesni kontekst, evidentno je da Karim i njegova vojska za njih "znaju" jer su na konferenciju za novinare ispred policijske postaje došli bijesni te naoružani molotovljevim koktelima i pirotehnikom. Nije ih pokolebalo čak ni lice Karimova brata Abdela, dekoriranog vojnika, koji je sve pozvao da ostanu mirni dok se provodi istraga. Oni policiji jednostavno ne vjeruju i točka.
Scenaristi u taj ponekad direktni, a ponekad latentni sukob između manjina i institucija u jednom trenutku ubace i treću stranu - ekstremnu desnicu. Ly, Belkeddar i Gavras krajnje desničare vide kao oportuniste koji žele profitirati od netrpeljivosti između manjina i policije, odnosno žele manjine učiniti još većim neprijateljem.
Policija je pak u "Atheni" prikazana kao jedna amorfna nesposobna masa koja ne uspijeva okončati Karimov ustanak i koja ne uspije locirati ubojice Idira.
Gavras, međutim, ne ostaje dužan ni Atenjanima.
Iako događaje filma pratimo iz njihove vizure, redatelj ih prikazuje kao opasne, ali nezrele pojedince kojima je snimanje štosnih videa koje će kasnije objaviti na društvenim mrežama u najmanju ruku jednako važno kao rušenje postojećeg sustava. Dok grupa predvođena Karimom demolira policijsku postaju, drugi od lokalnog nogometnog kluba kradu trenirke kako bi izgledali "kao vojska". Gavras i Karima par puta prokaže kao neozbiljnog i nesmotrenog. To se najbolje vidi u sceni u kojoj dvama pobunjenicima naredi da s krova jedne od zgrada u Atheni na policiju bace hladnjak, ali tako da njegov pad snime televizijske kamere.
Najozbiljniju osudu morala Atenjana Gavras daje kroz lik Moktara, pojedinca koji otvoreno radi na destrukciji društva. Iako je Idir smrtno stradao, Moktara jedino misli da svoje oružje i drogu. Kada oni dođu u pitanje, on više puta otvori vatru na Karimove suradnike. Ni vjerski lideri koji žive u Atheni po tom pitanju ne naprave ništa.
Situaciju dodatno komplicira činjenica da u Atheni živi jedan bivši terorist Sebastian L. (Alexis Manenti) koji je svojevremeno sudjelovao u sukobima u Siriji. Gavras ga isprve prikazuje kao odsutnog vrtlara koji možda i nije najbistriji, no kasnije se otkrije da je on više nego ozbiljan poznavatelj bombi koji će eskalaciju sukoba Karimovih vojnika i policije iskoristiti za napad na policiju i destabilizaciju društva. Athena je Sebastianu naoko dala priliku da ponovno bude dio civiliziranog društva i to je za svaku pohvalu, međutim Gavras istovremeno sugerira da je ovaj samo čekao priliku da se "probudi". Manenti fantastično odigra taj prijelaz iz bezopasnog u smrtonosno.
Šteta je, međutim, što se Gavras prilikom režiranja ovih kompleksnih tema uglavnom oslonio na svoje komercijalnije instinkte koji su najviše vidljivi u spotovima za pjesme "No Church in the Wild" repera Kanyea Westa i Jay-Z-a te "Bad Girls" polivalentne pjevačica M.I.A.
Gavrasovo fetišiziranje molotovljevih koktela, vatre i dima u "Atheni" dovedeno je do apsurda, a neki kadrovi Karima i njegovih istomišljenika izgledaju kao reklame za luksuzne modne brandove koje je također režirao tijekom svoje karijere. Gavras ima izvrsno oko, kompozicije su mu vrlo snažne, no "Athena" upravo zbog toga često djeluje artificijelno i teatralno.
Pored toga, Gavras neke za priču važne informacije gledatelju dostavlja pomoću glasova televizijskih i radijskih voditelja izvan kadra, što ostavlja dojam neozbiljnosti. S obzirom na to da film nije pretjerano dugačak, nešto od toga se možda i moglo prikazati bez da se naruši njegov tempo.
Upravo je ta nesuptilnost najveći minus "Athene". Gavras se u filmu prihvatio važne i aktualne teme, no onda ju je snimio kao da radi reklamu za trenirke koje nose Atenjani koji policiju napadaju pirotehnikom koja može ozlijediti i usmrtiti. U konačnici, film bolje funkcionira kao uvod u veću i širu raspravu o društvenim problemima kojima se bavi.