Kako je izgledao život roditelja Luke Ritza , njegovih prijatelja i bivše djevojke nakon tragičnog događaja od 12. lipnja 2009., kada se zauvijek ugasio život mladića koji je postao simbol borbe protiv nasilja među mladima, publika Zagreb Film Festivala vidjela je na svjetskoj premijeri dokumentarnog filma “Oblak” Miroslava Sikavice. Razgovarali smo s redateljem koji je tri godine sa svojim suradnicima radio na toj duboko emotivnoj priči.
Kako ste došli na ideju snimiti dokumentarac o Luki Ritzu? Negdje sam pročitao da vas je ta priča dirnula i zbog toga što imate neke sličnosti s Ritzom.
- Iako su od tada prošle više od tri godine, još mi je u živom sjećanju prvi novinski tekst koji sam pročitao, a da se u njemu spominje Lukino ime, “Posljednji ispraćaj umjesto veselja zbog mature”, o tuzi i šoku Lukinih kolega kojima se sprovod poklopio s pisanjem mature, s potresnom fotkom mladića u crnoj odjeći kako bespomoćno čuči naslonjen na zid Krematorija s bijelom ružom u ruci. Zatim je Miljenko Jergović javno progovorio o izostanku osjećaja građanske solidarnosti i slučaj Luke Ritza povezao sa sarajevskim srednjoškolcem Denisom Mrnjavcem, kojeg su nekoliko mjeseci ranije u tramvaju nasmrt izbola trojica vršnjaka koje nije poznavao. Taknuo me i emotivan post “Svi smo mi Luka Ritz” u kojem revoltiran bloger piše o napadu na Luku kao o napadu na sve nas: o smrti cijelog jednog načina odrastanja novozagrebačkih klinaca - bezazlenog muvanja po kvartu, parkovima i klupicama iza zgrade. Mogao sam samo suosjećajno zavapiti: ‘Hej, i ja sam tako odrastao!’ Drugo, u to vrijeme, moj je Toma imao oko šest mjeseci. Bio sam novopečeni tata, sretan i uzbuđen, ali, istovremeno, i totalno u frci kako odgojiti vlastitog klinca u današnjem netolerantnom, agresivnom društvu, gdje je empatija endemska kategorija. Osjetio sam se prozvanim.
Je li bilo teško raditi na tako osjetljivoj priči?
- Teško je raditi film o glavnom junaku koji nije živ, a još je i tragična žrtva. Lako vas zavara ta situacija, navuče na tanak led i patetiku. Kako napraviti film o super tipu i nepravednoj smrti, a izbjeći patos. Kako uspješno ekvilibrirati na toj tankoj žici kad radiš film o nekome koga više nema, a sve je još jako svježe, bolno i ispunjeno emocijama. U startu je to bila teška, ali izazovna situacija.
U filmu ste se bazirali na priču roditelja Luke Ritza i njegovih prijatelja. Primjetan je nedostatak drugih sugovornika. Jeste li pokušali raditi i drugu stranu priče?
- Počeli smo snimati bez čvrstog koncepta i na početku široko pratili i razvijali priču. Bilježili smo koncerte protiv nasilja, pokušavali smo doći do samih napadača, dežurali ispred Odjela za mladež Općinskog kaznenog suda, skrivali se u žbunju kad su bila ročišta i snimali potajice. Na kraju smo svjesno odustali od svega toga. Nismo željeli da u film uđe itko tko nije poznavao Luku. A u to vrijeme su mediji, naravno s pravom, toliko iscrpno izvještavali o njegovu premlaćivanju, smrti, potrazi za maloljetnim počiniteljima, medicinskim vještačenjim i sl., da se nama činilo da u ovoj zemlji više nema nikoga tko ne zna tko je Luka Ritz. Mi nismo tražili informacije, nego emocije te smo se, na kraju, svjesno fokusirali na intimnu priču i film o gubitku. Znali smo da će, kad dim splasne, ostati samo svagdanja borba tih ljudi: kako i zašto nastaviti živjeti u ispražnjenom svijetu bez voljene osobe.
Koji je za vas osobno najbolji ili najjači dio u filmu? Je li to trenutak kad su uhitili napadače? Kako je to izgledalo, biti u tom trenutku s Renom i Suzi?
- Najpotresnija mi je možda bila scena koju smo smontirali od sijaset fotografija s Lukina sprovoda i kao podlogu stavili pjesmu “Poštar lakog sna” grupe Pips Chips & Videoclips, koja je, uostalom, na prijedlog Lukine cure, i svirala na njegovu pogrebu. Gotovo da sam u zamrznutim kadrovima mogao vidjeti Suzi kako kroz suze tiho izgovara stihove: “Samo tebi svira bend...” Od onih koje su našle mjesto u filmu, najupečatljivija mi je scena u kojoj Reno priča da je Luka uzaludno čekao objavu novog albuma Coldplaya i da su ga, baš kao za inat, pustili u prodaju na dan njegove smrti; kako su ga sasjekli stihovi: “For some reason I can’t explain, I know Saint Peter wan’t call my name”.
Kako ste vi doživjeli Luku za snimanja dokumentarca?
- Luka je bio normalan klinac, ni anđeo ni vrag - kako je sam sebe negdje opisao. Imao je svoj svijet i profiliran glazbeno-filmsko-književni ukus: Pearl Jam, Cameron Crowe, Nick Hornby. Črčkao je po bilježnicama svoje otkačene strip-junake: glistu Milorada, Janka koji voli cvijeće, Ivicu koji je umislio da je punker, itd. Imao je barem dvije crte koje posebno cijenim kod ljudi: ironičnost i duhovitost. I ne najmanje važno, bio je liberalan, tolerantan i zazirao je od nasilja, što je rijetkost u njegovim - testosteronskim godinama.
Na kraju ste postali i prijatelji s Lukinim roditeljima. Što za vas znači to prijateljstvo?
- Dobio sam prijatelje za cijeli život. O njima puno govori činjenica da s njihove strane nikada nije bilo pritiska oko filma. Kod njih sam se uvijek osjećao dobrodošao, gotovo kao član obitelji. Reno mi je maltene uzor. Takav kit bih ja htio biti.
Kako će publika regirati na vaš film, ima li on neku posebnu poruku protiv nasilja među mladima?
- Ne znam, iščekujemo reakciju publike i strepimo. Što se tiče posebne poruke, “Oblak” nije film s porukom. Nije ciljano rađen da bi služio nenasilnoj edukaciji ili nečemu drugome. Uostalom, nije zadaća društveno angažiranog filma poučavati, nego ukazivati. Možda ima nečeg dubljeg i simboličnijeg u Lukinoj smrti. Naime, nekako mi se čini da Luka nije bio proizvoljna, slučajna žrtva. To je bio klasičan, neravnopravan sukob između izuzetnoga pojedinca koji je, usprkos svojoj mladosti, zagovarao liberalizam, toleranciju i moralnu odgovornost i poremećenog, postratnog, tranzicijskog društva u kojem je nasilje legitiman i društveno prihvaćen model djelovanja. A u frustriranom, agresivnom društvu, čini se, nema mjesta za one koji su drukčiji.