Milijunaš Humberto Suárez (José Luis Gómez) zašao je u deveto desetljeće i počeo promišljati o svom naslijeđu. Po čemu će ga se jednog dana pamtiti, pitanje je koje ga mori. Možda bi mogao dati izgraditi most koji će nositi njegovo ime. Ili pak producirati filmsko remek-djelo!
Za ovaj poduhvat odlučuje angažirati najbolju redateljicu, renomiranu Lolu Cuevas (Penélope Cruz) te dva ponajbolja glumca, svjetski poznatog Félixa Rivera (Antonio Banderas) te cijenjenog Ivána Torresa (Oscar Martínez), zahvaljujući čijem će sukobu Humbertov bogataški ego trip pasti u drugi plan.
Zahtjevna redateljica pokušat će obuzdati nadmetanje dvije karakterno oprečne ličnosti čiji nezreli narcisoidni okršaji počinju preuzimati njenu umjetničku viziju, a radnja "Rivalstva", knjige koja služi kao predložak za Lolin film, počet će se prelijevati u stvarni život.
Priča o zavidnom bratu čija osveta ima fatalne posljedice te koja uvelike podsjeća na biblijsku priču o Kainu i Abelu, ocrtat će se i u odnosu dvojice Veličina, koji svakim potezom pokušavaju dokazati svoju glumačku superiornost. Tko je rođeni glumac ipak neće pokazati njihova gluma na filmu, već ona u stvarnome životu.
Španjolsko-argentinski film "Ego protiv ega" ("Competencia oficial "), novi je projekt dvojca Gastón Duprat & Mariano Cohn, koji je svjetsku premijeru imao u rujnu prošle godine na Venecijanskom filmskom festivalu.
"Ego protiv ega" je, prije svega, vrlo zabavan film s poprilično orginalnim konceptom te, s obzirom na humoristični ton, neočekivanim razvojem događaja.
Pretenciozne note (govorimo o likovima i situacijama, nikako o filmu) na momente u svijest prizivaju "The Square", Zlatnom palmom nagrađeni satirični film švedskog redatelja Rubena Östlunda.
Budući da su u fokusu dva glumca i redateljska vizija, a radnja prati čitanje scenarija i probe glumaca, ovaj se film može iščitati i kao film o filmu te kritički osvrt na svijet filma.
Osim humorom i nesvakidašnjom temom, film argentinskog redateljskog tandema Duprat i Cohn ističe se kvalitetnim interpretacijama velikih španjolskih i argentinskih glumačkih imena (Banderas, Cruz, Gómez, Martínez).
Šteta je što ovaj film nije dobio ni približno jednak medijski prostor kao "Paralelne majke" kultnog španjolskog redatelja Pedra Almodóvara. Iako je svojim osebujnim i jedinstvenim ostvarenjima zaslužio svu pažnju koju dobiva, njegov posljednji uradak, za razliku od izvanredne "Tuge i slave", možda ipak nije opravdao oskarovsku nominaciju (Cruz je bila nominirana za najbolju žensku ulogu). Ulogom Lole Cruz je svakako više izašla iz zone komfora nego ulogom Janis iz Almodóvarova filma.
Nažalost, Hollywood i američka Akademija prelijeni su i premalo mare za strani film da bi istražili druge redatelje, glumce i filmove pa već automatizmom, kada god to prilika dopušta, za Oscara nominiraju Cruz, Javiera Bardema ili Almodóvara, kao da drugi ne postoje.
U "Egu protiv ega" svi su glumački prvaci zasjali.
Poznata izreka koja govori da nema malih uloga, nego samo malih glumaca pokazala se istinitom za Gómeza ("Slomljeni zagrljaji", "Koža u kojoj živim"), koji je izvanredbnom glumom, čak i u najbanalnijim scenama poput one u kojoj jede sladoled dok pažljivo sluša Lolu koja mu predstavlja radnju knjige "Rivalstvo", s lakoćom postigao humoristični efekt i plijenio pažnju.
Banderas je pak ulogom arogantne zvijezde, baš kao i suptilnom i emotivnom glumom u "Tuzi i slavi", još jednom potvrdio da njegova, riječima Almodóvara, 'barokna osobnost', u sebi nosi puno kompleksnije i raznovrsnije likove od onih koje mu Hollywood nudi. Srećom, ipak se može pronaći pokoji španjolski film koji neanglofonim glumcima daje više prostora da ostvare svoj glumački potencijal.