Bila je najpoznatija fotografkinja bivše Jugoslavije

Prije otprilike mjesec dana dobio sam mail Borisa Miljkovića (osamdesetih smo ga znali po revolucionarnim TV dramama "Ruski umetnički eksperiment" i "Šumanović - komedija umetnika", što ih je potpisivao s kolegom Branimirom Dimitrijevićem) u kojem me obavijestio da je film "Goranka" o našoj zajedničkoj prijateljici, fotografkinji Goranki Matić, prijavio na ZagrebDox. Nagovorio sam ga da mi pošalje screener, sluteći da zbog zdravstvenih problema neću moći doći na premijeru, što se i dogodilo. No njegov film koji sam odgledao na svom povećem monitoru jedan mi je od najugodnijh doživljaja te vrste u posljednje vrijeme.

Koncipiran je krajnje jednostavno, Miljković je došao Goranki s videokamerom u jesen 2024., ona je prikupila fotografije i kućne filmove koji su se odnosili na njezino djetinjstvo i mladost. Pa čak i ako ste je dobro poznavali, puno toga niste nikad vidjeli. U uvodnoj sceni ona se prisjeća kako je nastala njezina akcija portreta, u njoj se usmjerila prema anonimnim prolaznicama i pitala ih što bi htjele postati kad bi za to imale priliku. Njihove odgovore zapisivala je u posebnu tekicu, pod rednim brojem koji je odgovarao broju na kontakt filmu. Fotografije su se našle na njezinoj izložbi u beogradskom Muzeju savremene umetnosti, rasprostrtoj na tri kata, što je bila prva takva počast koju su ukazali jednoj domaćoj umjetnici, iako ne znam je li stala i na svoje skraćeno izdanje u Zagrebu, nazvano "Iskustvo u gužvi". To je međutim manje važno, jer kad počnu kućni filmovi i fotografije, ne zanima vas apsolutno ništa drugo.

Goranka je rođena u Mariboru, roditelji su joj bili bivši partizani, stalno u pokretu, no najugodnije su se osjećali u svojim kućama u Privlaci pokraj Vinkovaca i Srpskim Moravicama u Gorskom kotaru (ovisno o političkoj klimi, često su se zvale samo Moravice). Dobili su i stan u Novom Beogradu, u kojem je Goranka odrasla, a studirala je povijest umjetnosti te prvu fotografiju objavila 1978. u nekad vrlo popularnom Džuboksu. Nije baš slutila da će postati profesionalni fotograf, ali kad je njezina prva izložba "Dani bola i ponosa" postala hit, iako ste je mogli vidjeti samo na Gorankinu kompjutoru (nije bilo druge, jer je pokazivala beogradske izloge od kojih su neki krajnje neprilično oblježavali smrt Josipa Broza Tita - naprimjer ortopedske radnje), više nije bilo uzmaka. Prijatelji su joj radili u novinama i nagovorili je da slika popularne rock grupe, što je ona izvodila s posebnim odmakom i stilom. Beogradski Idoli bili su joj omiljeni modeli, a uvela je i poseban štos, koloriranje crno-bijelih fotografija, koje su objavljivali, osim Džuboksa, i zagrebački Start i Svijet. Odjednom je postalo važno tko te fotografira, "štanceri" iz ilustriranih revija više nisu dolazili u obzir. Start ju je poslao i na njezinu prvu reportažu iz inozemstva, i to transsibirskom željeznicom, no dalje je sve bilo neizvjesno jer se Jugoslavija raspala. U Beogradu je međutim osnovan nezavisni tjednik Vreme, koji je jedva dočekao njezine usluge. Fotografirati političare nije ispao osobit problem, ionako je prema rokerima nastupala poput starije osobe (što je i bila), a ovi su već imali određeni "šlif". Zbližila se i s feminističkim glasnogovornicama iako baš nije dijelila njihova uvjerenja, ali kao najpoznatija fotografkinja bivše Jugoslavije morala se i u tome okušati. Sad je puno više slikala po ulici, vlastiti atelje nikad nije imala, odatle naslov zagrebačke izložbe "Iskustvo u gužvi", ali to devedesetih još nije bio problem, ljudi su, kaže ona, kasnije postali puno bahatiji. Umrla je u siječnju 2025., tek što je Miljković završio svoj film, u kojem je istaknula da je zadovoljna svojom generacijom, jer joj se ta činila vrlo zdravom.