Jedan od najboljih i najprepoznatljivijih “onih tipova” u suvremenom filmu, 68-godišnji engleski karakterni glumac Ray Winstone, postao je dio elitnog društva koje je Sarajevo Film Festival nagradio Srcem Sarajeva, priznanjem namijenjenim istaknutim umjetnicima koji su ostavili neizbrisiv trag na sedmoj umjetnosti. Tim je povodom u utorak u Bosanskom kulturnom centru (BKC) održano predavanje, odnosno razgovor koji je moderirala novinarka filmskog časopisa Variety Alissa Simon.
Filmografija cijenjenog engleskog glumca broji više od 140 uloga na filmu i televiziji, a najpoznatiji je po filmovima “The Departed”, “Sexy Beast”, “The Proposition” i “Beowulf”. Pričljiv i duhovit, Winstone je s publikom u BKC-u podijelio niz anegdota iz svoje bogate karijere – od borbe s brutalnim australskim vrućinama do neugodnog iskustva sa snimanja superjunačkog filma “Black Widow”.
Prije nego što je uopće razmišljao o glumi, Winstone je bio trostruki prvak istočnog Londona u boksu, s impresivnim omjerom od 80 pobjeda u 88 borbi. U svijet kazališta zakoračio je gotovo slučajno – jer mu se svidjela djevojka iz školske predstave. „Uživao sam u toj predstavi, a mislim da su moji roditelji shvatili da je to dobar način da me sklone s ulice“, prisjeća se. Boks mu je, kaže, dao disciplinu i osjećaj zajedništva koji će kasnije prepoznati i u glumačkom poslu: „Imao sam 88 borbi, a s 87 protivnika sam se sprijateljio. Postojalo je međusobno poštovanje. Isto je u glumi – oslanjaš se na partnera preko puta, na redatelja, pisce, ekipu.“
Učio je radeći
Prve glumačke korake napravio je s Alanom Clarkeom u kultnom “Scumu”. Winstone se prisjeća kako je televizijska verzija filma iz 1977. imala snažniji odjek od kasnije: „Prva verzija je zapravo bolji film. Jednostavno zato što smo tada bili mlađi. Radilo se o mladim prijestupnicima, o tome kako se odnosimo prema djeci. Kasnije, kad smo već bili u ranim dvadesetima, izgubila se ta vibra.“ Iako se kratko zadržao na studiju glume u Glasgowu u Škotskoj, pravi učitelj bio mu je Clarke. „Sve što sam napravio u tom filmu, sve to dugujem Alanu Clarkeu. Bio je sjajan učitelj. Redateljima vjeruješ, oni su ti koji te oblikuju, pogotovo kad si mlad. To je za mene bila prava škola glume. Šteta što je umro tako mlad.“
U isto vrijeme kad je snimao “Scum”, Winstone je pokazao i drugu stranu svog talenta u filmovima “Quadrophenia” Franca Roddama i “Ladies and Gentlemen, the Fabulous Stains” Loua Adlera. Prisjetio se i savjeta svoje supruge koji mu je promijenio pristup: „Imao sam mikrofon u sobi u Vancouveru i nisam mogao pjevati. Supruga mi je rekla: ‘Nisi pjevač, nisi pop zvijezda. Glumi ulogu.’ To je bila najbolja stvar koju sam mogao čuti.“
Glazba mu je oduvijek bila bliska. „Odrastali smo uz pjesmu. Mama i tata bi imali zabave subotom, slušali smo Franka Sinatru, Tonyja Bennetta... Londonske pjesme i sve to.“ U Adlerovu su mu se filmu pridružili i pravi glazbenici: Paul Simonon iz The Clasha na basu te Paul Cook i Steve Jones iz Sex Pistols, koji su uz to pisali pjesme za film. I danas s njima održava kontakt. „Sex Pistols su sad na turneji, Simonon je umjetnik u Londonu. Svi smo nekako odrasli zajedno, što je pomalo zastrašujuće“, dodaje Winstone, pokazujući koliko su mu veze iz mladosti ostale trajne – kako u glumi, tako i u glazbi.
Filmovi kao terapija
U devedesetima je Winstone glumio u filmovima nekih od najznačajnijih britanskih redatelja – u “Ladybird Ladybird” Kena Loacha, “Face” Antonije Bird, a zatim i u debitantskim režijama glumaca Garyja Oldmana i Tima Rotha: “Nil by Mouth” i “The War Zone”. Posebno ga je privukao Oldmanov projekt: „Vjerojatno sam sjedio na nekim stepenicama u kazalištu Royal Court u Londonu kad sam pročitao njegov scenarij. To je bila najbolja stvar koju sam tada pročitao. Volim filmove o društvenim pitanjima, o mjestima odakle dolazimo. Taj je scenarij govorio o zapuštenim dijelovima Londona i efektima droge na ljude koji nemaju novca.“
Uloge u filmovima poput “Nil by Mouth” i “The War Zone” bile su zahtjevne, i tehnički i emotivno. „Ti filmovi su me natjerali da preispitam sebe na mnoge načine, zbog ljutnje koju možeš nositi u sebi. ‘The War Zone’ bio je o zlostavljanju djece, pedofiliji. Kad sam radio ‘Nil by Mouth’, moj je lik bio muškarac koji je nasilan prema ženi. Osjećao sam se dobro kad sam išao kući jer smo vjerovali jedni drugima, ali snimanje ‘The War Zone’ bilo je bolno zbog same teme.“
Takvi filmovi, dodaje Winstone, imaju i terapeutski učinak: „Filmovi poput tih, na neki način, čine te boljom osobom. Pomažu ti razumjeti zlo i nasilje, ali i ljudsku stranu svega toga.“
Održavanje energičnog i verbalno gustog monologa, poput poznatog iz “Nil by Mouth”, zahtijeva koncentraciju i fizičku kontrolu. „Većina je zapravo u scenariju, ali kad si u toku, energija te nosi, adrenalin pumpa“, objašnjava.
I dok su neke uloge emotivno teške, Winstone se uspijeva distancirati od svojih likova: „Srećom, imam obitelj, ženu i djecu. Kad znaš da si film napravio iz pravih razloga, možeš izaći iz toga. Volim takve filmove jer imaju što reći. Nije sve u superherojima i efektima – film treba izazvati razmišljanje i dati prostor za mišljenje.“
Prepoznaje i prednosti suradnje s redateljima koji su sami glumci: „Ovisi koliko su dobri kao glumci. Obično oni koji su zaista dobri glumci znaju biti i dobri redatelji.“
Lekcija od Bena Kingsleyja
Winstone je dosegao novu dimenziju s filmom „Sexy Beast“, redateljskim debijem Jonathana Glazera. „To je vjerojatno jedan od rijetkih filmova u kojem nismo mijenjali nijednu rečenicu. Da smo to učinili, jednostavno ne bi funkcioniralo. Bio je to kao moderni Shakespeare – ritam je sve“, prisjeća se. Posebno je učio od kolege Bena Kingsleyja: „Nevjerojatan je glumac. Ponekad je izazovno pratiti njegov ritam – ba-bum, ba-bum – i pritom zadržati vlastiti tempo kako bi sve ostalo prirodno. Ako bi propustio riječ, scena bi se raspala.“
Scenaristi Louis Mellis i David Scinto radili su u paru, što je Winstoneu bilo fascinantno: „Sjediš za stolom, oni razgovaraju i pišu zajedno. To je rijetkost, a rezultati su fenomenalni. Prava je radost raditi s njima, kao i s ostatkom glumačke ekipe – Ian McShane, Amanda Redman. Glazer je brzo naučio raditi s glumcima. Pametan i fantastičan redatelj.“
Winstone je utjecao i na garderobu svog lika. Je li taj utjecaj bio pozitivan ili negativan, ostaje otvoreno: „Da sada biram što ću nositi, vjerojatno ne bih sam odabrao žute kupaće gaćice, ali drago mi je da jesam. Postale su prilično ikonične.“
Kingsley je često stizao kasnije na set, otkrio je Winstone, no upravo je to kašnjenje dodatno pojačalo njegovu izvedbu: „Čekali smo ga, baš kao u filmu. Onda se ‘Gandhi’ pojavi i pretvori u Dona. Nevjerojatno je vidjeti njegov raspon – od Gandhija do psihopatskog lika u filmu.“
Winstone kaže da je bio u konkurenciji za ulogu Dona, ali da ga nije htio igrati: „Htio sam igrati Gala. Igrao sam već sve gangstere, a postoji razlika između lopova i gangstera. Gal je ljubavnik, a njegova priča ljubavna. On je netko tko govori o lijepim stvarima, o tome što znači biti zaljubljen u džungli.“
Pitanje što zapravo znači „sexy beast“ i danas ostaje otvoreno. Winstoneov pogled je pragmatičan: „Mislim da to još uvijek ne znamo. Može se interpretirati. Ja sam uvijek mislio da je to novac – motiv koji ljude tjera na sve. To je vjerojatno za njih seks.“
Australska prašina
Nakon rada na „Sexy Beast“, Winstone je glumio u australskom vesternu „The Proposition“, kojeg je napisao Nick Cave, a režirao John Hillcoat. „Ne znam je li Glazerova suradnja s Nickom, zbog njegovih glazbenih spotova, utjecala na moje angažiranje. Nisam znao da su radili zajedno“, priznaje Winstone.
Film mu je ostao u posebnom sjećanju zbog atmosfere na setu i kolega glumaca: „Raditi s Johnom Hillcoatom i glumcima poput Dannyja Houstona, Guyja Pearcea i Emily Watson bilo je fantastično. Atmosfera na setu u Australiji, u divljini, bila je čudna, ali i ugodna – nekako kao doma. Jedno jutro probudio sam se nakon kiše koja nije padala pet godina, a cijeli krajolik se promijenio preko noći. Bilo je to kao da smo na Marsu, nevjerojatna zemlja.“
Winstone je igrao kompleksnog lika koji je, iako brutalni, u svojoj biti „dobar čovjek“. „Ponekad lik izgleda kao zlikovac, ali ja ga igram kao dobrog čovjeka. Njegova brutalnost proizlazi iz onoga što leži iza očiju i duše. Za mene je to način da se lik više doživi, da bude uvjerljiv i ljudski.“
Za pripremu je Winstone kombinirao cockney naglasak i starinski engleski način govora, prilagođavajući se vremenskom okviru filma: „Ljudi tada nisu govorili kao ja danas. I moj djed je uvijek pokušavao govoriti jasno i artikulirano. Kostimi i australska vrućina bili su izazovni, ali upravo to doprinosi osjećaju filma. Jednog dana sam pao s konja jer me vrućina iscrpila. Na svu sreću, uhvatili su me i nisam udario u tlo.“
Iako je Winstone postao međunarodno prepoznatljiv već s „Sexy Beast“, ulogu u „The Proposition“ smatra važnom za kvalitetu rada, a ne nužno i za karijeru: „Mislim da je ‘Sexy Beast’ taj film koji je zaista podigao moj međunarodni profil. Ali s filmovima poput ovog uvijek se radi o kvaliteti, o tome da dajete sve od sebe. Nekad projekti ne ispadnu onako kako očekuješ, ali iskustvo je neprocjenjivo. Svi rade s istim ciljem – da film uspije.“
Od Londona do Hollywooda
U ranim 2000-ima Winstone je zakoračio u holivudske produkcije, među kojima su „Cold Mountain“ i „Ripley’s Game“, a potom ga pozivaju neki od najvećih američkih autora. S Martinom Scorseseom napravio je „The Departed“. Winstone kaže da je njihova suradnja počela vrlo neobično: „Morao sam se naći s njim u hotelu u Londonu, jedne nedjelje. Prvotno sam igrao policajca, gotovo nevažan lik. Rekao sam mu: ‘Jack Nicholsonov lik nema s kim razgovarati, kako da ga upoznamo? Ja bih mogao igrati njegovog prijatelja.’ Tako sam dobio ulogu. Na sebi sam imao kožnu jaknu koja mu se svidjela i nju sam kasnije nosio na snimanju. Pozvao sam ga čak na nedjeljni ručak, ali imao je druge planove.“
Winstone je uživao i u suradnji sa Stevenom Spielbergom na „Indiana Jones and the Kingdom of the Crystal Skull“: „Nevjerojatno je kako snima svaki film drugačije. Voli da stojite iza kamere i gledate kadar, slično kao Scorsese. Tako osjetite kako priča teče. Na tom sam filmu opet radio i s Johnom Hurtom, kojeg jako cijenim.“
Sa scenaristima filma „Sexy Beast“ surađivao je na crnoj komediji „44 Inch Chest“ redatelja Malcolma Venvillea. Iako film nije doživio komercijalni uspjeh, rado ga se sjeća: „Volim taj film. Opet smo tu Ian McShane, John Hurt, Stephen Dillane i svi dečki. Louis (Mellis) i David (Scinto) pišu prave ljubavne priče, a ova je govorila o čovjeku koji previše voli. Dijalozi su bili fantastični.“
Još jedno posebno iskustvo bilo je snimanje filma „Tracker“ u Novom Zelandu, gdje je surađivao sa starim prijateljem, redateljem Ianom Sharpom: „Snimanje je bilo apsolutni užitak. Ne znam jeste li ikad bili u Novom Zelandu, ali osjećaj je nevjerojatan – nikad se nisam osjećao bliže Bogu. I suradnja s Temuerom Morrisonom bila je pravo zadovoljstvo. Uvijek sam sretan kad neplanirane suradnje ispadnu sjajne.“
Alana Clarkea se ne zaboravlja
Kada ga pitaju koji ga je redatelj najviše oblikovao, Winstone odmah spominje Alana Clarkea: „Rani dani, Alan Clarke. Do određene mjere me čak i zadržao jer nisam znao puno o industriji i kako se ponašati kao glumac, pa sam sve što je rekao shvaćao doslovno, kao zakon. Tek kasnije sam shvatio da ponekad moraš biti fleksibilan i vidjeti stvari s druge strane.“
Pisanje ga također privlači. Tijekom pandemije COVID-19 Winstone je sjedio i bilježio svoja sjećanja: „Počeo sam pisati i shvatio koliko to smiruje. Sve stvari koje pamtiš odjednom dolaze na papir. Ne razumijem formate, već samo pišem. I, Bože, što sve izađe – zastrašujuće.“ Kad ga pitaju hoće li to što piše biti nastavak njegovih memoara „Young Winstone“, odgovara: „Vidjet ćemo. Svi nešto pišu i misle da je super. Za druge je da prosude.“
Ulogu u „Beowulfu“ dobio je slučajno
Winstone je nakon razgovora s Alissom Simon odgovarao i na pitanja publike. Na upit koja mu je uloga bila najdraža, a koja najmanje privlačna, iskreno je priznao da mu je najmanje odgovarala uloga pedofila. S druge strane, najviše je uživao u ulozi u „Trackeru“. Dodao je da voli filmove koji su kulturno bliski mjestu odakle dolazi i koji imaju što reći. Zbog toga su mu dragi i „Sexy Beast“ i „44 Inch Chest“, jer govore o ljubavi, odnosno muškarčevu pogledu na pravu ljubav. „U ‘44 Inch Chest’ postoje monolozi koje pokušavaš ne pretvoriti u govore, nego jednostavno razgovaraš i iz srca izražavaš likove. Ako bih morao birati, rekao bih da mi je upravo ta uloga najdraža.“
Na pitanje o iskustvu na filmu „Beowulf“ redatelja Roberta Zemeckisa i radu s Angelinom Jolie, Winstone je priznao da je projekt bio potpuno nov za njega. „‘Beowulf’ je za mene bio kao kazalište u kinu. Nosili smo gumena odijela, točkice po licu. Nismo imali rekvizite ni scenografiju. Scenarij smo učili i uvježbavali scenu, a zatim cijelu scenu igrali pred kamerama koje snimaju iz svih kutova. Nakon toga digitalno se dodaje kostim i scenografija. Bilo je to iskustvo koje je spajalo kazalište i film.“
Posebno je istaknuo rad s kolegama: „Rad s Johnom Malkovichem bio je sjajan, radi se o starom prijatelju. Angelina Jolie bila je fantastična – ne samo lijepa, nego i vrhunska glumica. Anthony Hopkins također je bio izvanredan. Raditi s njima i promatrati njihov rad bilo je iskustvo koje ću pamtiti.“
Ulogu je, priznaje, dobio pomalo slučajno. Zemeckis mu je rekao da ga je supruga vidjela kako glumi Henryja VIII u jednoj ITV-jevoj seriji. „Nije imao pojma tko sam, ali predložila je da me pogleda. Cijelo iskustvo bilo je nadrealno, ali i jako zabavno, a ja sam doslovno uživao u svakom trenutku.“
Nužnost društvenih mreža
Na pitanje o najboljem savjetu koji je ikad dobio u glumi, Winstone je priznao da je to ujedno bio i kritički komentar. Dok je radio na seriji „Fox“ 1980., jedan producent mu je rekao da su mu oči „puste“ – da ništa ne vidi u njima dok glumi. Bio je to udarac, ali i poticaj. Winstone je tada shvatio da kamera ne laže i da sve ovisi o iskrenosti izvođenja: ako vjeruješ u ono što radiš i slušaš druge, ali ipak ostaneš vjeran sebi, možeš izumiti nešto novo i autentično. „Ne želite biti kao svi drugi. Tako da, jebiga, radite po svom.“
Kad su ga pitali kako suvremena filmska industrija i društvene mreže utječu na glumački pristup, Winstone je odgovorio promišljeno. Tehnike poput računalno stvorenih slika, kao i marketing na društvenim mrežama, sada su sastavni dio industrije. Filmovi postaju posao i sve više ovise o komercijalnom uspjehu. Ipak, voli pratiti kulturne i nezavisne filmove, jer su oni prava arena za glumca. „Društvene mreže sada su dio posla – tko nije prisutan, ponekad nije ni razmatran za ulogu – ali, ako to stvara više prilika i više filmova, vidim to pozitivno.“
Što se tiče pripreme za uloge, Winstone uglavnom radi sam. Rijetko koristi nastavnike glume, osim kad treba usvojiti naglasak ili neko konkretno znanje. Većinu vremena voli biti sam u sobi, razmišljati, razgovarati sa sobom i prolaziti scenarij dok podsvjesno ne stvori lik. Samostalni rad, kako kaže, omogućuje mu da se na snimanju prirodno prilagodi okolini i glumcima. Ponekad pokuša vježbati s drugima, uključujući suprugu, ali to često završi smijehom – bolje je ostaviti ga samog da radi po svom.
Nošenje s odbijanjem
Winstone je priznao da je karijera glumca prepuna odbijanja i „ne“ odgovora, no upravo je to oblikovalo njegov stav prema poslu. Prisjetio se ranih dana u školi glume: „Trajao sam oko devet mjeseci u dramskoj školi prije nego što su me zamolili da napustim prostoriju. Imali su taj famozni ispit… i dobio sam jednu od deset za izvedbu, a nula za maštu. Pomislio sam, jebiga, mogu li udariti glavom o zid? Ali zapravo me to potaknulo da idem svojim putem, da pokažem ne samo njima nego i sebi da imam nešto pravo.“
Iako je s godinama stjecao iskustvo, Winstone smatra da odbijanje i dalje ima terapeutski učinak: „Odbijanje je dobra stvar. Treba ga prihvatiti. Jer i dalje si tu. I dalje pokušavaš. Da je lako, svi bismo to radili.“ Prisjetio se i iskustva s filmom „Black Widow“, gdje je morao ponoviti sve scene nakon što je redateljica Cate Shortland odlučila da treba novo snimanje: „Osjećao sam se kao da su mi povrijedili integritet. Ali nakon toga učiš disati duboko i ići dalje. Tako se uči kako prihvatiti odbijanje.“
Na setu Winstone pristupa pripremi lika intuitivno, ovisno o ulozi. Za ljubavne scene, kaže, voli vježbati strast i energiju prije nego što krene u kadar: „Ako igram scenu gdje sam ljubavnik, volim vrištati i vikati prije nego što je odigram. Ako sam rastrojen, lud ili neuračunljiv, idem u suprotnu krajnost – budem miran i tih.“ Takva metoda pomaže mu pronaći pravu emocionalnu ravnotežu.
Kolaboracija s kolegama i redateljima Winstoneu je također vrlo važna, ali izvan seta održava distancu: „Nemam puno prijatelja među glumcima. Većina mojih prijatelja su ljudi s kojima sam odrastao, koji rade nešto drugo. Volim doći kući, večerati, popiti čašu vina i ne pričati o poslu. To mi pomaže ostati svjež i željan povratka na set.“ Za Winstonea, održavanje takve distance sprječava sagorijevanje i pomaže mu zadržati strast za ulogama.
Omiljeni filmovi
Kada je riječ o pamćenju teksta, Winstone pristupa tome gotovo ritualno. Prisjetio se svojih početaka u školskim godinama, kada je zbog slabijeg obrazovanja morao puno učiti i čitati: „Kad učim nešto poput „Sexy Beasta“ ili „44 Inch Chesta“, zapisujem sve. Ali bez točaka, zareza, upitnika… Samo pišem. Na taj način pamćenje dolazi iz pisanja više nego iz gledanja.“ Taj način, dodaje, čini govor prirodnijim, jer „kad govoriš, stavljate zareze i točke tamo gdje prirodno padaju.“
Što se tiče castinga, Winstone priznaje da se mnogo toga promijenilo od njegovih početaka: „Ne znam kako sam preživio. Casting je čudan. Sjećam se jednog u Los Angelesu… bilo je u uredu Liberacea s ogledalom u toaletu. Sve su to bili čudni trenuci.“ Ističe da današnji pristup putem videa i telefona gubi kemiju između redatelja i glumca, koja je ključna za uspjeh: „Sada se šalje dio uloge, a ne razgovara se uživo. To je opasno jer se gubi nešto esencijalno – kemija.“
Na pitanje o tome kako redatelj može učiniti glumca ugodnim na setu, Winstone naglašava osjećaj zajedništva: „Najviše se osjećam ugodno kad osjećam da sudjelujem u stvaranju filma. Nije samo redateljev film, nego naš film. Svi sudjelujemo. To je trenutak kad se stvarno možeš opustiti i dati najbolje od sebe.“
Kada ga pitaju za četiri omiljena filma, Winstone otkriva svoje dugogodišnje strasti: „Once Upon a Time in America – genijalno. „Lawrence of Arabia“ – volim ga. Odrastao sam odlazeći s tatom svake srijede u kino, gledali smo britanske i američke gangster filmove, volim Richarda Burtona, Petera O’Toolea, Boba Hoskinsa, Michaela Cainea.“ Ističe koliko mu je važno stvarati kulturno relevantne filmove: „Problem je što redatelji bivaju odvedeni u Ameriku i rade za studije, a tu im se srce lomi. Pravi filmovi dolaze od mjesta iz kojih dolaziš i ono što želiš pokazati svijetu.“