Bora Ćosić napisao je vjerojatno najoriginalniju posvetu Zagrebu u knjizi „Kratko djetinjstvo u Agramu“, objavljenoj 2011. Naime, prvih pet godina proveo je u tom gradu i evocirao uspomene iz tog razdoblja. Većina nas bi takav zadatak sažela na stranicu-dvije, tko se sjeća onoga što se zbilo kad je imao tri ili četiri godine, međutim, Ćosić tvrdi da mu je pomoglo to što je naučio čitati ranije od svojih vršnjaka a i to što je imao fantastičnu memoriju. Zagreb je i kasnije imao važnu ulogu u njegovu životu, objavio je tamo znatan broj knjiga, redovno surađuje u časopisu Gordogan, sve je češće tu otkako je 1992. napustio Beograd, iako najviše vremena provodu u Berlinu i Rovinju, a uskoro će opet u Sarajevo, također jedan od gradova u kojem je proveo dosta vremena. Razlog?
- U Sarajevu imaju književni festival na kojem će biti predstavljeno prigodno izdanje moje knjige „Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji“, koja je prvi put objavljena točno prije pola stoljeća. Pa kad je već tako, Davor Korić koji je uz Branku Petrić još jedino živ od glumačke ekipe, jako se angažirao da se tamo pokaže i film Bate Čengića iz 1971., koji je ipak producirala Bosna film. Ako od toga ništa i ne bude, koristit ćemo kolaž od tri minute koji je napravila Mila Turajlić, sada već poznata europska redateljica zahvaljujući filmovima „Cinema Komunisto“ (2010) i „Druga strana svega“ (2017).
To mi je baš dalo ideju da bi se iz Batinog filma mogla napraviti i neka druga cjelina, ne znam da li bi baš to ja trebao da radim, ipak sam uz Batu i Branka Vučićevića bio samo jedan od scenarista, ali to bi bila zanimljiva mogućnost. Korić, koji u filmu igra Dječaka, rano se prestao baviti glumom, radio kao novinar na radiju i televiziji, a početkom devedesetih, kad je počeo rat, otišao je u Njemačku i ostao u medijima (inače je unuk Ivana Kranjčevića, jednog od organizatora Sarajevskog atentata – op. N.P.).
Postoji dosta okljaštrenih verzija tog filma, jednu je nedavno prikazao naš kablovski kanal Klasik TV.
- Čuo sam za to, u Srbiji ga emitiraju također kablovski kanali, no tko je nosilac prava zbilja ne znam, jer Bosna film više ne postoji. U Berlinu su ga emitirali dvaput, jednom u povodu Batine smrti, a drugi put uoči mog sedamdesetog rođendana. Kopija je bila dobra i imala je engleske titlove. Mila će inače taj kolaž o filmu staviti na DVD „Druga strana svega“, koji će imati ozbiljnu međunarodnu distribuciju: ja sam u stan njene mame Srbijanke Turajlić, kojim se taj film inače bavi, često dolazio, ona je bila genijalna matematičarka, ali kad joj je poginuo suprug, napustila je nauku i posvetila se borbi za ljudska prava.
Kako je došlo do toga da „Ulogu moje porodice“ radi sarajevska tvrtka? Ipak je roman dobio NIN-ovu nagradu, a vi ste neko vrijeme bili i dramaturg u najjačem beogradskom poduzeću Avala film…
- Ja sam vam dugo bio vezan za Sarajevo, radio sam za njihovo poduzeće Sutjeska film i to samo dokumentarne filmove. Tamo, pedesetih godina. Bili su to izvrsni redatelji – Žika Ristić, Hajrudin Krvavac, Krsto Škanata. Tada sam upoznao i mladog Batu Čengića koji je htio da radimo film o rudarima. Što je on sve tamo našao! Išli smo na najniži nivo rudnika Breza i našli čuvenog udarnika Aliju Sirotanovića, koji više nije aktivno radio, bio je neka vrsta nadzornika, nije bio dobra zdravlja, slabo je vidio, sin mu je umro od leukemije, užas jedan, dekadencija.
Položaj tih rudara bio je katastrofalan. Bili smo kod jednog drugog udarnika u njegovoj kući, gotovo praznoj, nezagrijanoj, on je već bio u mirovini, pa nam je otvorio jedan ormar iz koga je ispadalo ordenje. Imao je sve to a nije mogao normalno živjeti. No ja mislim da je nešto drugo presudilo tom filmu. Bata je snimio kadar u kojem se rudari presvlače, stavljaju svoja odijela na kuke i to se zatim diže na strop. Izgledalo je kao da je tamo obješeno bar 150 ljudi. Cenzorima je to bio prst u oko. Znam da smo Žika Ristić i ja otišli na rijeku da snimimo film o prostitutkama. Ni to nije prošlo, a bili su to izvanredni materijali. Nešto se međutim i provuklo.
U jednoj sceni direktor komentira radnika koji je izgubio nogu. Kaže, nije to velika šteta, to je čovjek koji ne ide na prijeme, nije društveno eksponiran, malo tko će vidjeti njegov hendikep. Zbog tog mog sarajevskog „predgovora“ bilo mi je drago da je upravo Bata predložio da ekraniziramo „Ulogu moje porodice“, kad se oko nje digla takva halabuka. Trebalo je međutim izdržati borbu s direktorom Bosna filma Neđom Paredžaninom. Vi ne znate kakvi su ti ljudi bili, ti komesari koji su vodili ta poduzeća. Zatucani, neobrazovani, rigidni, a opet jako radoznali. Voljeli su da se druže s umjetnicima i intelektualcima.
Uzmite samo primjer beogradskog Kluba književnika u ono doba: mi smo sjedili sa samim narodnim herojima i generalima. Slušali bismo što oni pričaju, meni je jedan od najzanimljivijih bio general Savo Burić, njegova je kći poslije bila povjesničarka umjetnosti. Na žalost, takvi su ljudi najprije umrli. Ali ih je bilo puno i sa nijansama. Recimo, i Milovan Đilas je volio književnost, ali je u početku bio zadrti boljševik s pištoljem. Kad smo počeli raditi na scenariju bilo mi je jako drago što nam se pridružio Vučićević. On mi je bio zbilja blizak prijatelj, prvi je čitao moje tekstove i uvažavao sam njegove komentare.
Prije toga jedna digresija. U Beogradu su bila tri mala neformalna filmska centra. Najprofesionalniji je bio Kino klub Beograd, tu su stasali Makavejev, Živojin Pavlović, Kokan Rakonjac, Marko Babac, Aleksandar Petković i drugi. Drugo važno mjesto bila je dvorana Jugoslovenske kinoteke u Kosovskoj s nevjerojatnim filmskim ciklusima kao što su švedski nijemi film i njemački ekspersionizam.
Nešto o tome možete doznati u knjizi Rajka Grlića „Neispričane priče“, jer je on bliski prijatelj Srđana Karanovića, čiji je otac Milenko Karanović pokretač Jugoslovenske kinoteke da bi je poslije preuzeo Vladimir Pogačić. Tu su stalno bili Makavejev, Pavlović, Dušan Stojanović, najbolji poznavalac filma na ovim prostorima i dva zanimljiva kompozitora Enriko Josif i Dušan Radić. I da ne zaboravim, Aleksandar Vučo, koji je tridesetih godina bio jako blizak nadrealizmu, a na sreću moje generacije imao je od 1945. jako visoke položaje u kulturi, od predsjednika Komiteta za kinematografiju do Generalnog sekretara udruženja književnika.
To je bila funkcija u rangu ministra. To dakako možemo zahvaliti Josipu Brozu koji je Marka Ristića, šefa nadrealističkog pokreta poslao u diplomaciju u Pariz. Možemo mi o Brozu misliti što hoćemo, ali to su sve bili jako mudri potezi, da nadrealiste postavi na ključna mjesta u kulturi. Treće ključno mjesto svakako je knjižnica i čitaonica Jugoslovenske kinoteke. Možete zamisliti kad Olga Dobrović, koja je tamo bila šefica, upravo dobije novi broj Cahiers du cinéma i odmah ga daje Vučićeviću. Makavejev, ja i on redovno smo tamo boravili, jer su naručivali sve relevantne svjetske filmske časopise. To je taj trokut u kojem je rođen beogradski novi val koji je stekao svjetsku reputaciju.
Čitam baš sada da je Radovan Ivšić izjavio kako je ovdje početkom pedesetih vladao socrealizam. Nije istina. Ja sam 1952. u zagrebačkim Krugovima objavio futurističku poeziju pod uredništvom Vlatka Pavletića. A možete misliti kakve su bile pjesme Irene Vrkljan i Antuna Šoljana?! A to je početak pedesetih godina. Te iste godine dobio sam od Milovana Đilasa sa svojim istomišljenicima književni časopis. A imao sam tek 20 godina. Ja sam imao više problema sedamdesetih godina, u razdoblju obračuna s liberalizmom, tada su me zabranjivali, no kad je početkom pedesetih u nas nahrupila moderna literatura, niti jednom. Pa prevodili su Camusa i Sartrea, u to doba moderna umjetnost je bila apsolutno moguća a ponegdje i prevladavajuća.
To je temelj zahvaljujući kojem smo dvadeset godina kasnije dobili dozvolu da napravimo „Ulogu moje porodice“: bilo je natezanja hoću ovu scenu, hoću onu scenu, ali film je ipak bio završen.
Čija je bila odluka da se priča filma u tolikoj mjeri razlikuje od knjige?
- U odnosu na to nisam imao nikakve sujete. Knjigu sam napisao, a ovdje sam samo surađivao. Sve što može biti s tim u vezi, meni može biti samo drago. Nije mi baš sve u filmu odgovaralo, na primjer, ona scena s Dražom Mihailovićem, ili prizori seksa, bilo mi je to malo infantilno, ali što se može. Isto je bilo i s predstavom postavljenom u Ateljeu 212 koja se pojavila nakon filma.
Kad izađe Milena Dravić na pozornicu i opsuje, zbog čega je Miroslav Krleža demonstrativno napustio svoju ložu, pa nisam to ja napisao. A opet, ja sam usvojio onu scenu sa tortom u obliku Staljinove glave koju je napisao Branko za film, čak u tolikoj mjeri da sam je uvrstio u knjigu „Bel tempo“. Nisam je ukrao, napisao sam da sam je vidio u kinu, što je i istina.
S druge strane, Bata je bio strašno tvrd čovjek, no to je njegov film i ja usvajam sve što se u njemu događa. Još jedna osoba koja je bila presudna za vizualni izgled filma bio direktor fotografije Karpo Godina. Pod njegovim utjecajem Bata je promijenio stil koji je dominirao njegovim debitantskim ostvarenjem „Mali vojnici“ (1967).
Po meni najprovokativnija scena je ona u kojoj ruski vojnik kistom prebriše parolu „Živio Tito“, a Dragan Nikolić prospe boju na parolu „Živio Staljin“…
- Pa je, to su takve djetinjarije…
Ali opasne.
- Bilo je to veselo snimanje, ali i suludo. Znate li da je Bata Čengić natjerao Dragana Nikolića da se popne na onaj visoki tvornički dimnjak i objesi zastavu. I to bez ikakve zaštite. Dragan je, međutim, na sve pristajao, on je bio pravi mangup sa Čubure.
Jesu li vas zvali u Veneciju kad je film primljen u službeni program?
- Ne. Ali sam prije toga upoznao Giancarla Vigorellija, urednika jako važnog časopisa „L’Europa letteraria“. U njemu sam objavio svoje prve tekstove na talijanskom. Ne znam da li je on bio predsjednik ili član žirija. On je filmu htio dati Zlatnog lava, ali naravno da su ga nadglasali. Ipak je poslije pisao o njemu u tom časopisu. Taj film do dana današnjeg nije prikazan ni u jednom kinu, ali je zato po Europi igrao u kinotekama i emitiran je na televiziji. Samo znam da nikad ništa nisam dobio od tantijema, a sumnjam i bilo tko drugi koji je radio na „Ulozi moje porodice“.
Manje su poznati vaši tekstovi o filmu, kao i činjenica da ste dugo radili kao dramaturg po filmskim poduzećima.
- Ja zapravo ne smatram sebe nekim stručnjakom kad je film u pitanju, iako sam gledao sve važno što je pedesetih i šezdesetih prikazano u Jugoslovenskoj kinoteci. Više su me interesirale neke metafizičke finese medija, mogućnost da se uz njegovu pomoć prikažu snovi ili protok vremena. Tako sam u „Književnosti“ počeo pisati kolumnu „Jedna subjektivna historija filma“ i to je išlo godinama. Tadašnji kritičar Politike Milutin Čolić predložio mi je da to skupim u knjigu, povezao sam se s Fadilom Hadžićem i to je objavljeno 1962. u zagrebačkoj Stvarnosti pod naslovom „Vidljivi i nevidljivi čovek“. Knjiga je bila dosta popularna, malo je tada bilo takvih domaćih radova namijenjenih široj publici, a ja sam s Fadilom poslije surađivao na posve drugom projektu, pisali smo scenarij za partizanski film „Desant na Drvar“ (1963).
Tada ste već bili dramaturg Avala filma…
- Da, tamo su već bili vrlo profesionalni uvjeti, ne kao ranije u Sutjeska filmu. Direktor Ratko Dražević okupio je mali ali vrlo jaki dramaturški odjel koji je vodio Borislav Mihajlović Mihiz, uz mene su tu bili Dušan Stojanović, Aleksandar Petrović, Jug Grizelj i Đorđe Lebović. Ne znam kako mu je to uopće palo na pamet. On i Puriša Đorđević bili su u Čačku na glasu kao „oznaški“ batinaši. No vidite kako se sve to promijeni. Tada sam češće radio sa Sašom Petrovićem, kao scenarist i pisac dijaloga, na filmovima „Dvoje“ (1962) i „Dani“ (1963), samo što na prvom nisam potpisan. To je bila moja česta praksa, nisam potpisan ni na Čengićevim „Malim vojnicima“, ni na filmu „U sukobu“ Jože Babiča (1963), redatelja s kojim sam se često družio u to vrijeme.
Jeste li imali pregled što radi Hadžić s „Desantom na Drvar“?
- Baš i ne, iako smo bili jako dobri i imali kuće blizu jedan drugom u Rovinju. On je bio prirodno darovit, ne baš prevelikih dosega, nije imao dar jednog Nušića, ali je znao pogoditi temu. U „Desantu“ se jako dobro sjetio da koristi dokumentarni materijal u ratnim scenama i tako pojeftini film. Zanimljivo mi je bilo i to što smo upoznali Gospu Talić, mladu partizanku koju su tada uhvatili Nijemci i njezino ispitivanje fotografirali za poznati žurnal Signal. Ne znam kako se izvukla da je ne strijeljaju. Od nje to nismo doznali, jer kad smo došli noću do njezine kuće, u Fadilovom „fići“, nije nas ni primila unutra, samo je nešto mucala i strahovala od – valjda – muža koji ju je upozoravao da ne razgovara sa strancima.
U filmu Mariju Lojk koja glumi lik zasnovan na njenoj sudbini ipak ubiju…
- To nam je dramski bolje odgovaralo. Ne mogu vjerovati da sam ipak imao takav partizanski film u karijeri.
Hadžić baš nije pretjerivao s angažiranjem poznatih glumaca. Ljubiša Samardžić i Pavle Vuisić jedine su zvijezda filma. Zbog toga mu se film doima gotovo realističkim…
- Vuisić mi je bio jako važan, u dijalozima za njega plasirao sam „mudrovanje“ običnog čovjeka. Rad na filmskim dijalozima i inače mi je pomogao u literaturi, da se nisam u tome izvještio, „Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji“ i „Priče o zanatima“ ne bi bili tako tečni.
Kako ste surađivali sa Živojinom Pavlovićem na filmu „Neprijatelj“ (1965)? Dosta ste subverzivno adaptirali priču Dostojevskog u naše podneblje…
- Što da kažem? U nekim stvarima je bio jako krut, pa čak i sirov, ali kad gledate „Kad budem mrtav i beo“ (1968) i „Buđenje pacova“ (1967), to je poput Marcela Carnea i Jeana Renoira u njihovim najcrnjim izdanjima. Zbilja genijalno.