U filmu “Rondo” Zvonimira Berkovića jedan od glavnih junaka, sudac u interpretaciji Steve Žigona, sjedi u nekadašnjoj Kazališnoj kavani s nekim znancem, a znakovito je da pritom ne izgovore niti riječ: kao da im je jasno što onaj drugi misli, pa je komunikacija suvišna.
Svi upućeni u Berkovićev život odmah su pogodili o čemu se tu radi: autor je napravio štos i u film dodao zgodnu dramsku vinjetu kojom je portretirao odnos s prijateljem Antom Babajom. Oni bi tako satima znali sjediti u Kavkazu i samo šutjeti. A da nikome ne bi promaklo na koga se tu misli, ulogu Žigonova znanca dobio je Boris Festini, koji je prve važne glumačke angažmane na filmu dobio u Babajinim kratkim igranim filmovima “Lakat kao takav” i “Pravda”. Prvi, satira na karijerizam, sabotiran je unatoč brojnim pozivima na međunarodne festivale, ali je zato drugi bio uspješan. Festini je posebno bio efektan u “Pravdi”, kao čovjek koji bi se rado umiješao u uličnu tučnjavu, ali kad zamisli kakav bi bio ishod njegove intervencije, ne poduzima ništa.
Uloga Guske
Mršavi Festini, izdužena, tužnog lica, doimao se pomalo karikaturalno i bio kao stvoren za ovakve metaforične igrarije, koje su funkcionirale i kao nijeme komedije, jer se u njima nije govorilo. S njegovim izgledom mogli su ga iskoristiti kao prvorazrednog komičara, ali on je preferirao minimalistički izraz i nije se samo tako dao transformirati. Uzimali su ga kao “znak” u filmove i tv serije, nije se mogao požaliti na angažmane, imao je i vrlo respektabilnu karijeru, a ako ga po čemu treba pamtiti onda je to “Seljačka buna 1573.” Vatroslava Mimice, u kojoj je uz Franju Majetića, Zdenku Heršak i Marinu Nemet igrao putujućeg zabavljača, zanimljivog tipa po nadimku Guska, čiji je zadatak bio bacati se s krovova i glumiti da je pernato stvorenje.
U nas je sve malo
U povodu njegove smrti (umro je u petak u 83. godini) razgovarao sam s našim svestranim filmašem, slikarom i dizajnerom Željkom Senečićem i upitao ga kako je moguće da glumac tako specifična izgleda ne ostavi većeg traga u našem filmu i na televiziji. Odgovorio mi je kako Festini nije bio skrojen po mjeri potreba domaćih redatelja, zato je uvijek bio osuđen na epizode. Da je živio u Francuskoj, išao bi iz filma u film i proslavio se kao komičar i karakterni glumac. U nas je sve malo, pa je tako bilo malo mjesta i za Festinija.