Stjecajem okolnosti, u samo nekoliko mjeseci Borko Perić prometnuo se u najuspješnijeg hrvatskog glumca. Igra u matičnom kazalištu Kerempuh u najrazvikanijoj domaćoj predstavi “Šest likova traži autora”, u kojoj je redatelj Oliver Frljić prilično slobodno preradio tekst Luigija Pirandella. Perić igra dvostruku ulogu Prvaka i Voditelja programa koja je zapravo dosta plošna, redatelj ju je htio proširiti, ali glumac je ustrajao da to ne treba, jer mu Pirandello ionako ne leži. Puno mu je važnija predstava “Jedan sluga dva gospodara”, jer je za nju potkraj prošle godine dobio nagradu Hrvatskog glumišta. U Kerempuhu i inače nastupa u hitovima, gledali smo ga u “Čudu u Poskokovoj Dragi”, “Ustavu Republike Hrvatske”, “Krletki”, “Gospođi ministarki” i “Ne igraj na Engleze”. Za predstavu “Vuci i ovce” po Ostrovskom još jednom je nominiran za nagradu Hrvatskog glumišta (zajedno s “Don Juanom”, gostovanju u kazalištu Ulysses).
Na filmu ga upravo gledamo uz Franu Maškovića u “Osmom povjereniku” Ivana Salaja po bestseleru Renata Baretića, koji je dosad vidjelo već 20 tisuća gledatelja. Probojnu ulogu ostvario je u komediji Dejana Šorka “Dva igrača s klupe” iz 2005., s Goranom Navojcem igra Srbina i Hrvata, lažne svjedoke koje domaća obavještajna služba trenira za “nastup” pred Haaškim sudom kako bi mogli obraniti pukovnika optuženog za ratne zločine. Za ratnu dramu Kristijana Milića “Živi i mrtvi” dobio je u Puli Zlatnu arenu za sporednu ulogu, možda nešto osvoji i ovoga ljeta za “Osmog povjerenika”, međutim, kako kaže, na film ozbiljno ne računa, jer prođe i po šest godina prije nego što mu se zalomi dobra uloga.
Rođen je 1981. u Puli, gdje je počeo glumiti još kao tinejdžer, najprije u dramskoj grupi “Inat”, a od 1996. je član dramskog studija Istarskog narodnog kazališta.
S Elizabetom Kukić u “Gospođi ministarki”
Igra jedno, pati za drugim
Rekli ste da vam je Pirandello težak autor?
- Težak u smislu da nije autor klasične narativne strukture. On kao da govori jedno, misli drugo, a radi treće - kroz dramske likove koje ima. Kad se pojavio kao autor, već je bio progresivan, njega nije dovoljno pratiti na onoj prvoj liniji što čuješ i vidiš, nego se moraš i intelektualno angažirati da shvatiš što sve to predstavlja. Moraš pronaći dublji smisao u stvarima koje se doimaju nepovezano.
U kolikoj mjeri pratite dramsku literaturu, ne mislim samo na one komade u kojima igrate?
- Pratim koliko moram, ono što me privuče iz radoznalosti. Više se opuštam čitajući romane.
Od komada koje ste pročitali, a u kojima niste igrali, koje biste izdvojili?
- Ima ih, ali shvatio sam da to stvara nezadovoljstvo pa sam prestao s tim. Sada sam zadovoljan ulogama koje dobijem i njima se posvećujem. Nezgodno je kad mladi glumac igra jedne uloge, a pati za drugima. Kroz neke uloge moraš odigrati mnoge druge uloge, uneseš elemente likova koje bi htio igrati i to onda budu itekako živa lica na sceni.
Vi ste već s dvadeset godina dobili nagradu Hrvatskog glumišta za predstavu “Četvrta sestra” u režiji Ivice Boban…
- To mi je bila prva profesionalna predstava, bio sam na drugoj godini zagrebačke Akademije. Predstava je bila izvrsna, svi su odlično glumili, imao sam sreće što sam dobio tu ulogu i s njom sam postao netko na koga se računa.
S koliko ste godina upisali Akademiju?
- Sa 18, bilo je to 1999.
Što ste pripremili za prijemni ispit?
- Monolog iz Krležina “Adama i Eve”, Kalibana iz “Oluje” te poeziju Vjekoslava Majera, Nikole Šopa i Nikole Miličevića. Zagreb sam poznavao jer sam već gostovao s našim kazalištem iz Pule, no rekao sam sebi, ako sad ne prođem, neću se vraćati, idem u Beograd ili Sarajevo. Ipak, super je prošlo i alternative mi nisu trebale.
Kako su vaši roditelji reagirali kad ste im rekli da idete polagati ispit u Zagreb?
- Nije se to postavljalo kao problem. Već kad sam krenuo u dramski studio Istarskog narodnog kazališta u Puli, bilo je jasno da je to nešto čime ću se baviti. Možda nisu mislili da ću otići u Zagreb, nego ostati tamo u Puli, ali tako je ispalo.
Što su vam roditelji bili po zanimanju?
- Ugostitelji. I ja sam završio ugostiteljsku školu prije nego što sam otišao na Akademiju. Za svaki slučaj. Možda se roditelji i zato nisu bunili.
Tko su vam bili kolege iz klase?
- Od dečki Jerko Marčić, on sad igra u “Šest likova traže autora”, Filip Juričić, Ozren Grabarić, Marko Makovičić, Tony Šestan, a od cura Csilla Barath-Bastaić, Kristina Krepela, Antonija Stanišić i Vanda Božić, koja je uganula nogu pa zapravo nije bila s nama. Bili smo dobra klasa.
Kao transvestit u “Ustavu Republike Hrvatske”
Znaš nešto bosanskog?
Jeste li nastupali u studentskim filmovima? Ili ste se odmah opredijelili za kazalište?
- Ne, nisam se još ni za što opredijelio. Kako su me zvali, tako sam i ja zamišljao da je to sad moja budućnost. Snimao sam studentske filmove, ali nitko od redatelja s kojima sam radio i u koje sam polagao nade nije nešto napravio, osim Petra Oreškovića. Zapravo, i nisam puno radio sa svojom generacijom. Još tijekom studija zvao me pokojni televizijski redatelj Stjepan Hoti pa sam glumio u njegovoj TV drami “Generalov carski osmijeh”.
To je bila vrlo dobra TV drama…
- Da, ali ta forma se kod nas više ne njeguje.
Za razliku od svjetskih televizija…
- Mislim da bi mnogi naši kinofilmovi bolje prošli kao TV drame i imali puno veću gledanost. Manje bi bilo iznevjerenih očekivanja.
Na vas me prvi put upozorila Branka Turkalj, pomoćnica režije Dejana Šorka. Rekla je da još nije srela glumca koji tako intuitivno shvaća ulogu i precizan je na setu. S vama se nisu trebali ponavljati kadrovi…
- Dejanu sam zahvalan jer mi je u filmu “Dva igrača s klupe” dao prvu veliku šansu. Bio je to dosta velik rizik dati noseću ulogu nekome tko za takvo što još nije imao prilike.
Budući da ste u filmu igrali muškarca iz Banjaluke, možda ste dobili teži zadatak. Vaš partner Goran Navojec ipak je igrao tipa iz Hrvatske…
- Možda je to i lakše kad dobiješ ulogu koja nema puno veze s tobom, možeš se poigrati s time. Kad smo se Dejan i ja našli na razgovoru, rekao je: “Oprosti, pogriješio sam. Premlad si, prezgodan, izgledaš suviše intelektualno. Znaš li bar nešto bosanskog?” Naravno da nisam znao, ali sjetio sam se nekog bosanskog vica i ispričao mu ga. On je uzviknuo: “Stani, stani, ima nade, dođi sutra, idemo čitati scenarij”. Imali smo dva mjeseca vrlo ozbiljnih proba, ne samo čitaćih nego i pokusnih snimanja na lokacijama, navikavali smo se i na kostime. Kad je snimanje počelo, bili smo potpuno spremni, kao da smo radili predstavu.
U filmu “Živi i mrtvi” Kristijana Milića, za koji ste dobili Zlatnu arenu za sporednu ulogu u Puli, igrate mladog vojnika HVO-a koji se baš ne snalazi u ratnom kaosu. Odgovaraju li vam takve uloge, jesu li bliske vašem karakteru?
- Možda ponekad i jesam takav, međutim meni je glavno da se držim teksta i iz njega stvaram ulogu. Kad osjetim da nešto ne štima, možda tu i tamo nešto promijenim, ali ništa na svoju ruku. Zato sam na snimanjima uvijek imao super kontakt i s kolegama glumcima i s redateljem.
Uloga Tonina Smeraldića u “Osmom povjereniku” dosta je stilizirana i zasigurno komplicirana. Jeste li prvo pročitali roman Renata Baretića po kojem se film snimao?
- Ne, prvo sam pročitao scenarij, a roman neposredno prije snimanja i iz njega nadopunjavao sve što mi se činilo da mom liku nedostaje. Inače, što je zanimljivo, mene redatelji nikad prvoga ne zovu, tek kad shvate da im nema druge, kažu “Zovi Borka”. Tako je bilo i s Dejanom u “Dva igrača s klupe”. Isto tako me Salaj zvao, pa onda ni glasa od njega, imao je neke druge varijante, no na kraju je opet bilo ono - “Zovi Borka”.
Glumio je i u predstavi “Vuci i ovce” redatelja Paola Magellija
Bijeg od humora
Nisam siguran da bi s nekim drugim glumcem film tako funkcionirao…
- I ja sam se malo dvoumio kako napraviti taj lik. Znao sam da je u pitanju netko tko ima ozbiljan problem, da se to mora vidjeti i na van, ali sam pazio da toga ne bude ni premalo ni previše. Nije to bilo lako jer Tonino govori hrvatski koji je za njega naučeni jezik, svladao ga je u školi i to radi pomalo pretenciozno. U tzv. trećićanskom je puno neposredniji.
A opet, nije to samo komedija, u scenama Tonina i njegova oca, kojega sjajno igra Ivo Gregurević, ima autentičnog mraka…
- Da, tako je to zamišljeno.
Koliki vam je bio problem što u predstavi “Ustav Republike Hrvatske” glumite lik transvestita koji je prije toga u filmu Rajka Grlića igrao Nebojša Glogovac i za njega dobio Zlatnu arenu?
- Nije me to baš opterećivalo jer sam tu predstavu namjeravao preskočiti, već sam se spremao za vrlo zahtjevan komad “Jedan sluga dva gospodara”, veliku produkciju na koju sam se morao usredotočiti. No ipak sam pristao, gledao sam film u kojem sam uživao, Glogovac je u njemu zbilja izvrstan, ali kad sam dobio tekst, vidio sam da se ta predstava može igrati i na drugi način. Kad se junak preobuče u ženu, on u tome zbilja uživa, a to u filmu nije tako do kraja. To je taj “klik” koji mi je omogućio da na tome izgradim ulogu.
U filmu je to dosta mučno…
- Smatrali smo da od humora ne treba bježati jer je već utkan u priču. Tomić je pisac koji zbilja zna što je humor. Zato je naša predstava ležernija od filma.
Transvestita ste već igrali i u predstavi “Krletka”…
- Nije to bilo lako, plesati na štiklama po pozornici. Znao sam uganuti gležanj, a i depiliranje je bilo pravo mučenje.
Još jednu ulogu transvestita imali ste u makedonskom filmu “Kao loš san”…
- Da, ali to je bila jako mala epizoda.
Jeste li upoznali Roberta Englunda, znamenitog po Freddyju Kruegeru iz “Strave u ulici brijestova”, koji je u tom filmu imao jednu od glavnih uloga?
- Jesam, izuzetno ugodan glumac i veliki profesionalac. Svuda sa sobom vodi suprugu, koja se pojavi u ponekom kadru kao statist. U tom je filmu glumio i Ertan Saban, koji je danas velika turska zvijezda. Bili smo tada jako dobri, ali u međuvremenu smo izgubili kontakt.
U predstavi “Jedan sluga, dva gospodara” partner mu je bio Vilim Matula
Radim što mi se da
U studenom ste opet dobili nagradu Hrvatskog glumišta za ulogu Frane u predstavi “Jedan sluga dva gospodara”. Te nagrade imaju dosta slab medijski odjek, za Zlatne arene u Puli vlada puno veće zanimanje…
- Ne mogu reći da mi to jako nedostaje. To je valjda po onom sistemu, tko je kome interesantniji.
To je apsurdno, jer kazalište je gledanije od filma…
- Koliko znam, Kerempuh je najposjećenije kazalište u Hrvatskoj.
U Kerempuhu ste zadovoljni? Preferirate li komične uloge?
- Ja to ne bih tako nazvao. Radim ono što dobijem, a kad bi mi dali nekomičnu ulogu, ja bih joj tako i pristupio. Ipak, volim humor, volim drame protkane humorom i mislim da to u Kerempuhu radimo kako treba. Ekipa je dobra, radimo s odličnim redateljima, a predstave su raznolike. To je dobro mjesto za glumca, pogotovo za mladog glumca koji tek uči zanat.
U Kerempuhu ste od 2007. Budući da ste već početkom milenija nagrađeni na Dubrovačkim ljetnim igrama, jeste li očekivali da će vas ranije negdje drugdje angažirati?
- Zapravo jesam, jer sam nastupao u svim važnim zagrebačkim kazalištima, mada danas nije tako jer su se svi nekako zatvorili i mladi glumac ima puno manje šansi za proboj nego nekada. To s Kerempuhom se tako dogodilo i ja sam zadovoljan.
Kada ste diplomirali?
- Negdje 2005. Htio sam to odvaliti jer sam znao da ako odgađam, nikada to neću završiti. Tada je i moja supruga Dora Del Bianco pripremala završne ispite na dramaturgiji pa smo radili svaki svoje, ali smo to nekako u isto vrijeme obavili.
S Nadijom Cvitanović u filmu “Osmi povjerenik” koji je dosad pogledalo već više od 20 tisuća ljudi
Ljubav na radnom mjestu
Smeta li vam što supruga radi u istom kazalištu kao i vi?
- Ne, ja na to ne gledam tako. Ona je odličan dramaturg i pisac i Kerempuh može biti jako zadovoljan što je ima u svom ansamblu.
Upoznali ste se u Puli?
- Da, u kazalištu. Od početka smo se prepoznali, prvo kao prijatelji, a kasnije i kao par.
Njeni su roditelji Luciano i Valnea Del Bianco?
- Da, i oni su mi uvijek bili velika podrška u svemu. Luciano je bio izuzetan čovjek. Inteligentan, duhovit, emotivan, ali na žalost prerano je umro. Nedostaje jako.
Dobili ste velik publicitet zahvaljujući televizijskim emisijama “Maestro” i “Tri, dva, jedan - peci!” te u obje pobijedili. Jeste li se sami prijavili da u njima sudjelujete?
- Ne, meni bi to bilo nekako neugodno. Da sam se sam prijavio, ispao bih blesav da nisam ništa pokazao. Ovako su me oni zvali - mislim na preporuku Ozrena Grabarića, pa nisam ništa riskirao. “Maestro” mi je bio fenomenalno iskustvo, iako znam da nikad ne bih postao dirigent. Za sudjelovanje u “Tri, dva, jedan - peci” nagovorio me Petar Ćiritović, ja sam se dosta opirao i na kraju je ispalo dobro.
Jesu li emisije išle uživo?
- Ne, snimale su se unaprijed. Kako ćete na malom ekranu peći kolače u stvarnom vremenu? Kod “Maestra” su ponavljali kad bi orkestar pogriješio, ali kad smo mi “dirigenti” bili u pitanju, onda su nas pustili da se obrukamo. Recimo, u finalu je jedan hornist pogriješio i to su ponavljali. Meni je to bilo žao, zašto se ne bi pokazalo da i jedan vrhunski muzičar napravi nešto takvo.
Kako ste ušli u projekt “Zajc Stand-Up”?
- Radio sam s Oliverom Frljićem predstavu “Jazavac u Kerempuhu” koja se bazira na stand-up komediji, gostovali smo u Rijeci, tamo je to bilo sjajno prihvaćeno. Oliver i Marin Blažević došli su na ideju da ja režiram sličan autorski projekt, ali s tamošnjim glumcima, što mi je bilo novo iskustvo, gledati kolege na način na koji dotad nisam imao prilike. Dugo smo to pripremali jer je trebalo uskladiti termine, no Anastazija Balaž, Jasmin Mekić i Dean Krivačić u tome su se zbilja odlično snašli. To se još igra i neprestano nešto dotjerujemo. Ne kažem da ću prijeći u redatelje, ali tko zna.
Badava vještina
Vaša uloga u “Generalu” Antuna Vrdoljaka je veća ili…
- Pa veća, no zanimljivo je da je to fiktivni lik hrvatskog borca koji je simbol za sve one obične i časne sudionike u ratu. Za razliku od mene, većina glumaca u tom filmu i seriji igra autentične ličnosti. Zanimljivo je bilo raditi s Vrdoljakom, ali i s Goranom Višnjićem. To je glumac od kojega se može puno naučiti. On pamti scene puno unaprijed i zna kad se nešto što sada igrate ne poklapa s onim što dolazi kasnije. Fenomenalna je ta njegova glumačka naobrazba koju je stekao u Americi. On bi trebao predavati filmsku glumu ili raditi masterclass kad dođe u Hrvatsku.
I “Dva igrača s klupe” i “Osmi povjerenik” zasnivaju se na međuigri dvoje glavnih glumaca. Koliko treba dok se takva nekakva kemija ne uspostavi?
- Dosta. Nema smisla kod kuće pripremati scenu ako ne čujem kako moj partner govori i kako reagira. To možemo samo na zajedničkim pripremama i na setu. Ponavljanje scene s partnerom prije snimanja jako mi je važno. Ako “Poveri” i Tonino ne uspostave odnos, badava ti sva glumačka vještina.