Nisam baš sigurna koliko će se mladih ljudi probuditi 1. siječnja kako bi gledali izravni prijenos Novogodišnjeg koncerta iz Beča. ORF nacionalna austrijska TV i radio kuća prenosi ga u oko 100 zemalja, na malim ekranima koncert prati pedesetak milijuna ljudi, gledaju ga od Pariza do Bocvane i Ekvadora, no tko ga doista gleda nikad nije istraženo.
Kao što vjerojatno nikada nećemo doznati dobnu, intelektualnu, sociološki obrađenu strukturu jednog drugog planetarnog glazbenog događaja, onog za Pjesmu Eurovizije. Na djelu je, dakako, glazba u oba slučaja, no kao da je stigla iz dvije galaksije. Razlikuje se po vremenu nastanka i dakako stilskim odrednicama, a njima danas upravljaju ukusi milijuna koje predvode svemoćni mali ekran i radijski prijemnik. Razlikuju se one i po mnogim drugim pojedinostima, primjerice djelomično po povijesnoj politici u prvom slučaju, a moćnoj disko industriji u drugom, no svejedno, glazba je uvijek glazba s napetim užetom od valcera do rocka, s dugim vremenskim rasponom i dakako nizom generacija slušača i gledatelja koji se opredjeljuju. U svakom slučaju zajednička im je desetljetna popularnost i slična sudbina glazbene zabave jer ono što danas obilježava rock i ine slične događaje nekad je bio tročetvrtinski valcer, najpopularniji ples 19. stoljeća koji su plesali i carevi i obrtnički šegrti, a danas ga plešu ili slušaju naše bake, mame, tete i ostale sentimentalne generacije kojima je novogodišnje jutro postalo obred. Koliko je mladih tome sklono ne zna se, pogotovo danas kad se novogodišnja noć provodi uz divlje ritmove i cajke.
Djevojački zbor
No ovdje je riječ ponajprije o valceru, jedinom pravom povijesnom plesnom konkurentu starijem tangu Južne Amerike, o Bečkoj filharmoniji i dinastiji Strauss, obitelji skladatelja, svirača i dirigenata koji su izumili europsku lakotaktnu glazbu sredinom 19. stoljeća, zaludili svijet, najprije u Beču, zatim i onaj od Bostona do Petrograda, a traju eto i danas zahvaljujući suvremenoj tehnologiji koja mnogima uljepšava prvi dan Nove godine nadajući se nekoj boljoj.
Valcer je dakako metafora za sve one druge plesne i neplesne skladbe poput polki, galopa, mazurki i koračnica koje će se 1. siječnja slušati i gledati 65. put u izravnome prijenosu iz Zlatne dvorane bečkog Musikvereina, ovaj put pod ravnanjem austrijskoga dirigenta Franza Welsera-Mösta, kojemu će ovo biti treći nastup na Novogodišnjem koncertu. Filharmoničarima će se pridružiti i glasoviti Bečki dječaci koji upravo obilježavaju 525. obljetnicu postojanja, ali i prvi put Djevojački zbor toga ansambla osnovan tek 2004. čime je ukinuta tvrdokorna tradicija dječačke prevlasti baš kao što su trebale proći mnoge godine da bi Bečka filharmonija (baš kao i Berlinska) konačno počela primati žene u orkestar! Tko bi rekao da će ravnopravnosti spolova trebati toliko vremena da se dokopa pravde u tako bezazlenoj (!) umjetnosti kakva je glazba!
Bezazlenoj? Baš i ne sudeći po mračnom razdoblju Orkestra u vrijeme nacizma o kojem se dugo šutjelo. Naime, prvi Novogodišnji koncert Bečke filharmonije održan je 31. prosinca 1939. godine pod ravnanjem uglednog Clemensa Kraussa. Godine 2013. otkriveno je da su mnogi članovi Orkestra bili u nacističkoj stranci, a kada je počeo pogrom Židova, trinaestorica glazbenika istjerana je zbog židovskog podrijetla, a petoro njih umrlo je u koncentracijskim logorima. Njihova su imena objavljena, ali i nekih visokih dužnosnika kojima su (i po završetku rata) dodjeljivana počasna priznanja i odličja Filharmonije. Povjesničari - istraživači otkrili su činjenice usprkos pokušajima zataškavanja, no od tada Bečka filharmonija ne bježi od prošlosti, štoviše, u svim daljnjim promo materijalima objavljuje i poglavlje o svom naci razdoblju. Objavljuju se dakako i posebne informacije, od one tragične iz 2004. kada se odustalo od Radetzky koračnice u znak sućuti žrtvama i obiteljima cunamija u Indijskom oceanu do bjelosvjetskih iz kojih doznajemo da je 2017. godine garderobu glazbenika kreirala Vivienne Westwood!
No ljubitelje glazbe ipak najviše zanima što će se svirati, a osobito tko će kreirati program, dakle dirigent. Nema tu previše iznenađenja, tri sina i otac Strauss koji je osim Radetzkog skladao i Jelačić marš, trajne su zvijezde koje još očito nisu dosadile.
Zvučna imena
U daljnjem tijeku koncerata nakon rata sudjelovali su gotovo svi značajni svjetski dirigenti od najprije kažnjenog pa rehabilitiranog Josefa Kripsa kojega je zamijenio violinist Willi Boskovsky stekavši ogromnu popularnost u 24 godine koliko je ravnao Novogodišnjim koncertom. Naslijedio ga je u desetogodišnjem razdoblju Lorin Maazel a zatim su stizali Karajan, Claudio Abbado, Ricardo Muti, Zubin Mehta, Seriji Ozawa... neki i po nekoliko puta. S obzirom na činjenice o naci razdoblju, posebnu je pozornost izazvao Daniel Barenboim, argentinski dirigent i pijanist židovskoga podrijetla koji je nastupio tri puta - 2009., 2014. i prošle 2022. godine. Jedan od najvećih glazbenika našeg vremena, humanist, utemeljitelj orkestra West-Eastern Divan s mladima iz Španjolske, Izraela, Palestine, Egipta, Libije, Sirije i Jordana, bio je prvi koji je u Izraelu izveo djela Richarda Wagnera nakon Drugog svjetskog rata. Vjerovao je u moć glazbe bez obzira na prošlost i ostao ustrajan do danas.
Osjetiti moć glazbe
Moć glazbe zacijelo ćemo osjetiti i ulaskom u Novu 2023. godinu. Nakon pandemijskog koncerta 2020. kojim je Muti ravnao u praznoj dvorani s virtualnim pljeskom publike i prošlogodišnjeg kojemu je smjelo prisustvovati 1000 od mogućih 2000 posjetitelja, dvorana će opet biti puna onih koji si mogu priuštiti ulaznice i do 1500 eura. A među njima sigurno opet puno Japanaca koji su ludi za ovim koncertom, po koja filmska zvijezda ili neki drugi celebrity, možda i političar, vidjet ćemo. Svakako u naslonjačima kod kuće bit će oni najmnogobrojniji i najvjerniji ljubitelji Strauss dinastije. Ovaj put najviše u društvu glazbe Josepha/Pepija, politehničara po struci, srednjeg brata za kojeg je najpopularniji Johann junior skromno rekao: “On je bio najtalentiraniji. Ja sam imao samo malo više sreće”.