Švicarska redateljica Andrea Štaka rođena je u Lucernu, u obitelji dubrovačko-sarajevskih korijena. Studirala je film u Londonu i živjela u New Yorku, a svojim prvim igranim filmom “Gospođice” (“Das Fräulein”) osvojila je glavnu nagradu vrlo uglednog filmsog festivala u Locarnu 2006. i time privukla značajnu pozornost filmskog svijeta.
Zatim se posvetila svojoj producentskoj kući Okofilm, koju u Zürichu vodi sa suprugom Thomasom Imbachom, poznatim švicarskim redateljom, te je postala majka. Osam godina nakon trijumfa u Locarnu snimila je svoj sljedeći igrani film “Cure - život druge”, koji je imao hrvatsku premijeru na Zagreb Film Festivalu.
Priča je to o 14-godišnjoj Lindi koja se s ocem iz Švicarske vraća u Dubrovnik 1993. Sprijatelji se s djevojčicom Etom i započinju seksualno nabijenu igru zamjene identiteta u kojoj Eta pogiba. Linda se vraća sama i malo-pomalo postaje Eta u očima obitelji poginule djevojčice.
Film je započeo svoj festivalski život, kakvi su prvi dojmovi?
- Locarno, Sarajevo i Zagreb bili su kao kad ideš kući. Film je švicarsko-bosansko-hrvatska koprodukcija, imam dosta glumaca iz Hrvatske, poput Marije Škaričić, Leona Lučeva, mlade Lucije Radulović, koja je prvi put na filmskom platnu, tako da je ovo kao da pokazujemo film prijateljima i obitelji.
‘Cure’ crpe inspiraciju iz stvarnog događaja?
- Prva inspiracija mi je Grad, jer mi su mi tata i none iz Dubrovnika i puno sam vremena provodila u tom gradu koji mi je začudan. Volim ga, ali mi je istodobno mističan, usamljen. Ne vidim ga kako ga prikazuju u reklamama. Više ga vidim mračnog. Prije osam godina čula sam priču o dvije djevojčice koje su početkom 90-ih otišle na Petku i samo se jedna živa vratila. To me dirnulo. Pričala sam u Dubrovniku s raznim ljudima i s obitelji o tom slučaju i vidjela da svatko ima neku svoju priču o toj nesreći. Mene je zanimalo što se dogodilo između te dvije curice i što se može dogoditi između dvije prijateljice, a ispunila me atmosfera nelagode mog Dubrovnika. Taj sam osjećaj unijela u svoje teme, prijateljstvo među ženama, ženska familija, Dubrovnik kao poslijeratni grad...
Film obuhvaća različite ‘ženske’ motive, od istraživanja seksualnosti u tinejdžerskoj dobi do motiva svojevrsnog matrijarhata među starijom generacijom žena u Dubrovniku?
- Osjetila sam i u svojoj obitelji da su žene prilično jake. To jest partijarhat, ali ti muškarci često nisu doma, ili plove na moru, ili su u ratu, ili nešto idu i uzimaju, donose, dovlače... A žene su uvijek kod kuće i vode tu kuću. I puno vremena provode same. I nekako im je i dobro jer se same organiziraju. Žene su praktičnije kad su same i brzo srede sve oko djece, kuhanja, pospremanja i života. Željela sam prikazati moj pogled na Dubrovnik.
Mnogo ljudi dijeli taj moj pogled, ali neke stvari sam prikazala oštrije nego što su u stvarnosti, poput te obitelji. Sin te bake poginuo je u ratu i ona živi sa svekrvom, a gdje će drugdje... nije to kao u inozemstvu da odeš i unajmiš svoj stan, one moraju živjeti zajedno. To je, s jedne strane, nježan svijet, ali s druge strane... Ja kažem - žene ne trguju oružjem, nego osjećajima. Kad si u ženskoj obitelji, one ti kuhaju i paze te, ali hoće znati gdje ideš, kad ćeš se vratiti... Postoji neka vrsta emotivne dominacije. To me zanima i time se pomalo opsesivno bavim u svojim filmovima, pokušavam istražiti ženski svijet.
Zanimljivo je vrijeme i mjesto radnje, opustjeli grad 1993. godine…
- Mislim da nije slučajno da se to tada dogodilo i da nitko nije pričao o tome. To me je isprva začudilo, ipak se radilo o dvije djevojčice. Onda sam shvatila da poslije rata nitko nije želio pričati o smrti, htjeli su ići dalje, u budućnost. Donijela sam svoju umjetničku odluku da se to mora događati u to doba, to vrijeme je i meni bilo važno jer sam bila gotovo još tinejdžerica. To je vrijeme odrastanja, kad je svijet tvoj, a još nemaš pojma što te čeka. Zanimali su me i ti međuprostori, jer i sama živim između dvije kulture, a i vrijeme u kojem se događalo je jedan međuprostor između rata i mira.
Kako je bilo raditi s glumicom koja je debitantica i još k tome tinejdžerica?
- Znala sam da hoću da cure u vrijeme snimanja imaju tek četrnaest godina, jer je to vrijeme kad više nisi djevojčica, a nisi još ni mlada žena. I bilo mi je važno da imaju povjerenja u mene. One su u filmu radile puno stvari koje ne da još nisu prije radile, nego čak nisu još ni razmišljale o tome. I stalno su govorile: mi te mrzimo, u tri mjeseca smo morale napraviti sve čega nas je strah - od ljubljenja i plesanja do zavođenja starijeg frajera... Mladi ljudi su jako inteligentni. Bila sam začuđena koliko one shvaćaju psihologiju tih likova iako nisu imale takvih iskustava: jedna cura se s tatom vraća iz inozemstva u Dubrovnik, ne zna tko je, prazna je i traži sebe. Ne mogu tako mladom čovjeku to psihološki to objasniti. No, mlada je glumica brzo shvatila što zapravo tražim. Lucija glumi Etu, ali nije u pravom životu tako ekstrovertirana osoba, koja psuje, zavodi... Uspjela ju je izvući za film iz sebe iako u pravom životu to nema.
Kako strana publika vidi ovaj film?
- Stranoj publici je više zanimljiva ta priča o identitetu, o zamjeni identiteta, o prijateljstvu između cura, taj neki ženski svijet… Zanimljiv im je pogled na naše područje, ali ne razumiju neke stvari. Ima jedan ekstremni moment kod none. Ona ne plače za unukom, nego kad ona druga uđe u kuću, ona je pogleda i vidi se da zna da to nije njezina unuka, ali se pravi kao da jest. Dakle, umjesto da iznese bol i plače, ona zamijeni curu, a bol nosi u sebi. Našim ljudima, to je nešto normalno. Ili, primjerice, tema smrti je ovdje svima jasna. Eta na početku umre i poslije se pojavljuje kao fantazija. U inozemstvu se ljudi nadaju da možda ipak nije umrla; ako se ponovno pojavljuje, možda je ipak oživjela. To za naše ljude nikad nije bila tema. Dakle, drugačiji je odnos prema obitelji i prema smrti.