Odjavljujući prošlog utorka prilog o premijeri filma “Šegrt Hlapić”, urednik HTV-ovog Dnevnika Stipe Alfier rekao je kako će nakon tog filma cijela jedna generacija konačno spoznati to da Hlapić i Gita ipak nisu - miševi. U toj tvrdnji, bilo to dobro ili ne, ima puno istine.
Za nekoliko hrvatskih naraštaja, naime, audiovizualna predodžba “Čudnovatih zgoda Šegrta Hlapića” predodžba je formirana na animiranom filmu Milana Blažekovića iz 1997. Bio je to za svoje doba već zastarjeli disneyevski crtić koji je pomalo robovao i ideološkom kontekstu devedesetih. Međutim, film je bio gledan, generirao je španjolski konfekcijski serijal i prodro u sve dječje sobe Hrvatske kroz rašireni “marchandising” - lutke, slikovnice, šalice i postere. Kad jednu priču audivizualno fiksirate kao animiranu, njeno konvertiranje u igrano uvijek je nezgodan posao. Pokušajte, uostalom, zamisliti igrani film po klasično vizualiziranim knjigama kao što su “Ježeva kućica” ili “Švejk”, i shvatit ćete kako je ono što je crtano teško nanovo zamisliti kao igrano. Jer, igrani film kudikamo jasnije od igranog mora odgovoriti na pitanje - kojim se svijetom bavi?
Mudar kao knjiga
A svijet Šegrta Hlapića - kao i svijet mnogih hrvatskih dječjih klasika - nije lijep i lagodan. Ivana Brlić Mažuranić nije aktivistički ili reformistički pisac. Ali, njen svijet daleko je od aseptički lijepog. U tom svijetu postoje klasne razlike, siromaštvo, kriminal, postoji društvena nepravda i nasilje.
Taj svijet lako gazi one koji su mali kao lakat, a da bi u njegovom rudimentarnom kapitalizmu preživio, moraš doista biti mudar kao knjiga.
Svi govore zagrebački
Pitanje u kojem svijetu se zbiva “Šegrt Hlapić” pitanje je koje se nadvija i nad novom, igranofilmskom verzijom klasične knjige koju potpisuje režiser Silvije Petranović. Petranovićev film, naime, zbiva se u svijetu koji ma kako bio igran, zapravo pokušava glumiti i sebi i publici da je animirani. U Petranovićevom filmu, Hlapićev svijet svijet je čiste stilizacije, primarnih boja i nerealističkih rekvizita. Ujedno, to je svijet u kojem nema sjenki ni prljavštine. Svijet kroz koji se teškom mukom probija maleni šegrt svijet je bez znoja, prljavih košulja, stvarne prijetnje, suspensa ili mraka. To je svijet bijelih čistih košulja, plavokose umivene dječice, svijet u kojem postolari imaju portrete predaka na zidu, svi govore urbani zagrebački, selo izgleda kao zemlja Dembelija, a Zagreb pet puta bolje nego danas. U tom smislu, Petranovićev “Šegrt Hlapić” još je jedan od brojnih novih istočnoeuropskih “heimat” filmova koji prikazuju kako je lijepa, vedra i bezkonfliktna bila naša zemlja prije nego što ju je pokvarila modernizacija. “Šegrt Hlapić” po tome je nalik “Amelie”, ali bez postmoderne, ili “Zoni Zamfirovoj” bez muzike i dijalekta.
Poznati na premijeri Šegrta Hlapića
Ono u čemu je - međutim - “Hlapić” drukčiji od “Amelie” ili “Zone Zamfirove” je u tome što je - nažalost - slabo napravljen. “Amelie” je možda konzervativna fantazija o “pravom francustvu”, ali i virtuozna stilska vježba. Šotrinim torlačkim folklornim dramama barem priznate hedonizam i lokalnu boju. Autor “Šegrta Hlapića” Silvije Petranović nema na žalost ni njihovu redateljsku umješnost, ni pripovjedačku vještinu.
Goran Navojec dobro se snašao kao majstor Mrkonja
Petranović slabo raskadrira scene, kruto vodi mizanscenu i ne radi najbolje s glumcima. Pojedine scene su mu ravne i shematske. Unutar pojedine scene redatelj ne uspijeva uspostaviti dinamiku ni artikulirati perspektivu likova. Ne uspijeva postići suspens, sentiment, ushit ili jezu. Kad se takav režiser nađe pred predloškom koji je sam po sebi epizodičan i pikarski, onda efekt bude još gori. Pred vama se kao štipalice na konopcu nižu epizode koje odavno poznajete, koje same po sebi ne pobuđuju nikakvu emociju, a tako nanizane stvaraju dojam pukog telegrafiranja fabule. Petranović sve režira isto, njegov film nema ni vrhunce ni stanke, ni gore ni dolje, sve je jednako, ravno i emocionalno indiferentno.
Neambiciozne epizode
Te režijske mane, nažalost, još potenciraju one druge mane - scenarističke. Petranović, naime, ima ozbiljnih problema s organizacijom građe, zaboravlja bitne motive ili ih prekasno saopćava, proizvoljno glavinja s retrospekcijama. Dijalozi su mu usiljeno duhoviti, a motivi skicozno nabacani. U film je utrpao sve, pa i ono čega u filmu nema, a jednako tako je preko svega pretrčao.
Filmski Šegrt Hlapić u Sisku snimio zadnje scene
U takvim okolnostima, i glumcima je teško bilo naći odgovarajući glas. Dvojac glavnih glumaca ( Mile Biljanović i Ena Lulić) vjerojatno su daroviti, no kao da su stigli iz dva različita svijeta: ona iz Slavka Kolara, on iz Ivana Kušana. Pleština veći dio filma uglavnom nevješto skače s kočije u jurnjavi, a cijeli niz izvrsnih glumaca ( Mustafa Nadarević, Nikola Kojo) potrošeni su u kratkim i posve neambicioznim epizodama. Goran Navojec kao Mrkonja možda je jedini koji se odlijepio od zemlje, i to vjerojatno zato što je na vrijeme shvatio da ako je ovo crtić, onda treba glumiti kao da je lik iz crtića.
“Šegrt Hlapić” će na krilima školske lektire i kišnih obiteljskih vikenda vjerojatno biti gledan. U načelu, tome se treba radovati. Problem je što će - nažalost - barem dio te najmlađe publike izići iz kina s onakvom predodžbom o domaćem filmu kakve se on tek odnedavna i sporo počeo rješavati. “Hlapić” će im - naime - učvrstiti predrasudu da je hrvatski film aseptičan, krut i staromodan.