Znajući da je film nadahnut istinitim događajima, “Bilo jednom u Hollywoodu” gleda se s mučnom napetošću. Želudac vam se grči u očekivanju glasovitog zločina koji su počinili sljedbenici Charlesa Masona i potpuno je genijalno da je to očekivanje naposljetku iznevjereno. Quentin Tarantino vas je prevario i napravio sretan kraj, ali vama nije krivo zbog toga. Dapače, olakšanje i ushit koji vas obuzmu kad shvatite da jedna trudna žena neće biti zaklana upravo su zatravljujući, od one vrste osjećaja koje izaziva autentična umjetnost.
No, ako poznajete Tarantina, završetak “Bilo jednom u Hollywoodu” ne bi vas trebao iznenaditi. Ovaj redatelj, kojega otpočetka njegove karijere prati glas bezosjećajnog tipa, moralno ravnodušnog cinika koji slavi nasilje i mrzi žene, ustvari je nježna duša i feminist. Njegove su žene, od Mije Wallace iz “Pulp Fictiona”, preko naslovne junakinje “Jackie Browna” i Beatrix “The Bride” Kiddo iz “Kill Billa”, do Shosanne Dreyfus iz “Nemilosrdnih gadova”, redom mudrije, dosjetljivije, odlučnije i hrabrije od muškaraca. Osim toga, trudnice u njegovim filmovima preživljavaju. Quentin Tarantino nije ni nalik sociopatu za kakvog ga smatraju: on, uvjeren sam, nikad ne bi napisao i snimio prizor u kojemu zaista umre žena koja nosi dijete.
Pokolj na vjenčanju
“Kill Bill”, dvodijelna, četverosatna priča o trudnoj plaćenoj ubojici koja se probudila iz višegodišnje kome nakon pokolja na vjenčanju u El Pasu, shvatila da je izgubila dijete pa krenula u dugi, nemilosrdni osvetnički pohod u kojemu je ubila ili osakatila sedamdesetak posrednih ili neposrednih krivaca za svoju tragediju, najbolje objašnjava ovoga autora. Premda se doživljava neozbiljnim i sporednim u njegovu opusu, kao nekakvom skupom žanrovskom vježbom, uvrnutom kung-fu fantazijom, “Kill Bill” je njegov možda najosobniji film i nepatvoreno remek-djelo. Ako mene pitate, Quentin Tarantino ništa bolje nije snimio.
Kritičari su bili konsternirani nasiljem vjerojatno više nego i u jednom njegovom filmu. Za američka je kina poglavlje “Obračun u Kući plavog lišća”, kojim završava prvi dio “Kill Billa”, čak promijenjeno iz kolornog u crno-bijelo da se osjetljiviji gledatelji ne bi nezdravo uzbudili crvenilom koje prska iz odsječenih udova. Redatelj si je baš dao oduška. Pedantniji su nabrojali četrdeset osam članova bande Ludi 88 na podu japanskog kluba, posječenih blistavim mačem glavne junakinje, nezadovoljno se pitajući zašto? Čemu, zaboga, sva ta krv i crijeva, vrištali su složno nastavnici, župnici i roditelji 2003. zbog “Kill Billa”, kao što su i 1992. vrištali zbog “Reservoir Dogsa”, ili 2019. godine gledajući kako je Brad Pitt u “Bilo jednom u Hollywoodu” Masonovu sljedbenicu zgrabio za kosu na potiljku i tako besmisleno mnogo puta mlatio njome o zid dok joj lice nije postalo neraspoznatljiva kaša mesa.
Nakon svih njegovih filmova neuki uznemirujuće ustrajno ponavljaju jednako glupo pitanje, ne kontajući kako autor pretjeruje s nasiljem da bi ga učinio nestvarnim, apsurdnim, upravo komičnim. Na možete to doživjeti ozbiljno. Hipertrofirano nasilje Tarantinovih filmova u osnovi nije drugačije od nasilja u crtićima, kad Tom sjekirom raskomada Jerryja ili kojot baci koncertni klavir na pticu trkačicu.
Premda je na snimanju “Kill Billa” potrošeno više od tisuću i sedamsto litara lažne krvi, to je prije zabavno nego potresno. U ovoj priči zaista je potresno nešto drugo: majčinstvo glavne junakinje. Ta strahovita sila, najveća u svemiru, taj golemi orkan, uskovitlano magnetno polje emocija između žene i njezina djeteta, nosi četiri sata filma. Beatrix “The Bride” Kiddo ubije više od sedamdeset ljudi, ali to je ništa. Ona bi mogla, učini vam se, čitav svijet do temelja spaliti, od bijesa i tuge i izbezumljenosti da nema njezine kćeri.
Quentin Tarantino na nekoliko mjesta ostavlja znakove o čemu je zapravo njegova priča. Prvo u dvoboju glavne junakinje i Vernite Green. Dvije žene se tuku šakama, nogama i noževima, bezobzirno lomeći namještaj i zidove u dnevnoj sobi i kuhinji obiteljske kuće, a preko njih, kroz prozor se vidi žuti školski autobus kako se zaustavlja na cesti. Iz autobusa izlazi jedna mala djevojčica s torbom na ramenima, hoda stazom preko dvorišta i ulazi u kuću. U času kad ona uđe u kuću, i Bride i Vernita Green se kao na zapovijed zaustavljaju, brzo skrivaju noževe iza leđa i glume, unatoč kršu od gipsa, drva i stakla oko njih, da se tu ništa neobično ne događa. I jedna i druga prešutno shvaćaju da djecu valja poštedjeti od gadnih prizora.
Nešto kasnije vidimo i, već spomenuti, prizor gdje se Bride budi u bolnicu. Kad se razrogačeno trgne, instinktivna joj je kretnja staviti dlan na trbuh, a njezin užas da joj je trbuh ravan, da tamo nema djeteta, veći je od svih užasa koji će u priči uslijediti.
A onda je tu i flashback kad ona otkrije da je trudna. U hotelskoj sobi Bride se upravo pomokrila na instantni test na trudnoću kad ju je zaskočila Karen, također plaćeni ubojica, sa sačmaricom. Bride se hitro baca iza kreveta i hvata pištolj. Njih dvije drže upereno oružje jedna u drugu, ali umjesto da zapucaju, one počnu pregovarati. Bride moli Karen da je ostavi na životu jer je upravo saznala da je trudna. Karen je, međutim, sumnjičava. Bride je upućuje da pogleda test za trudnoću koji je pao na pod između njih dvije. Karen podiže prvo test, a zatim i kutiju, čita upute i na kraju jednoga prizora koji traje koliko samo prizori u Tarantinovim filmovima mogu trajati, shvati da joj Bride nije lagala, pa polako, oprezno izađe iz sobe, spusti pušku i na odlasku budućoj majci kratko dobaci: “Čestitam!”
I na kraju, tu je scena kad Bride dođe u Billov stan, s pištoljem u ruci i mačem preko leđa, bane na vrata sobe i šokirano shvati da joj je kći živa. Djevojčica iz crvenog plastičnog pištolja puca kao na nju - bang, bang, mama! - a Bride glumi da je pogođena i pada na tepih. Ali ona ustvari i jest pogođena. Ruši se pokošena emocijama, baš kao i gledatelj. Trenutak je ovo u kojemu ja, koliko god puta gledao “Kill Bill”, moram zaustaviti film dok se ne umirim. Koji put u pauzi stavim da mi svira Paul Simon, “Mother And Child Reunion”.
“Kill Bill” Quentin Tarantino je napisao u godinu i po dana u New Yorku, družeći se s Umom Thurman i njezinom malom kćeri i, prema njegovim riječima, sve do pred kraj pisanja nije znao da je djevojčica iz priče preživjela pokolj na vjenčanju u El Pasu. No, ja mislim da je to naslućivao. Morao je negdje znati. Tarantino, kojega je i samog odgojila samohrana majka, medicinska sestra Connie McHugh-Zastoupil, snimio je čudesno lijepu posvetu majčinstvu, borbi i žrtvi koju su žene spremne podnijeti za svoje dijete. Kraj svih optužbi za mizoginiju, Tarantino je stvorio junakinju koja je istovremeno privlačna, pametna i snažnija od ijednog muškarca. Tko se ne bi bojao te luđakinje?! Beatrix Kiddo u pripijenom žutom motorističkom kombinezonu s dugim samurajskim mačem feministička je ikona uvjerljivija od svih profesorica književne teorije iz Connecticuta.
Bezdušni gad
Napokon, ona i ubije bezdušnoga gada iz naslova filma. Premda ga voli, jednako kao što i on voli nju, i sve ono što smo četiri sata gledali se u finalu otkrije kao plod jednog groznog ljubavnog nesporazuma, stari Bill naprosto mora umrijeti, a borba njih dvoje neočekivano je kraća od ijedne druge dotad. Bride ga čak i ne ubije mačem koji joj je specijalno za tu priliku načinio veliki majstor Hattori Hanzo, već golim rukama, za stolom, tajanstvenom kung-fu tehnikom drevnog budističkog redovnika, nakon koje žrtva može napraviti samo pet koraka.
“Pai Mei pokazao ti je tehniku pet točaka od kojih srce eksplodira”, čudi se Bill kroz samrtni hropac, dok mu se krv iz usta cijedi niz bradu.
“Jasno da jest”, kaže Bride.
“Zašto mi nisi rekla?”
“Ne znam... Zato što sam loša osoba.”
“Ne. Nisi loša osoba. Ti si sjajna osoba. Ti si moja najdraža osoba. Ali s vremena na vrijeme znaš biti prava pizda”, kaže Bill osmjehujući se i nadlanicom otirući bradu. Zatim upita: “Kako izgledam?”
Bride, očiju punih suza, nježno stavi ruku na njegovu ruku i reče: “Izgledaš spremno.”
Bill ustaje sa stolice, dostojanstvena držanja, zakopčava i popravlja sako, okreće se i odlazi preko vrta. Napravi jedan korak. Dva. Tri. Četiri. Pet. I sruši se mrtav u travu.
Ljubavna priča zapravo ne može biti bolja od ovoga. Netko bi drugi već ovdje zatamnio ekran i pustio odjavnu špicu, no Tarantino ne zaboravlja o čemu je njegova priča, što mu je na prvom mjestu. Bride odlazi noseći kćer u naručju, voze se kroz noć. U motelskoj sobi sutradan ujutro djevojčica sjedi na postelji i gleda crtani film, a Bride leži iza vrata, na podu kupaonice i tresući se od jecaja ponavlja: “Hvala. Hvala. Hvala.”