Nakon podulje pauze od snimanja - deset godina prošlo je otkad je s Juricom Pavičićem napravio seriju "Patrola na cesti", a 12 od hvaljene i Zlatnom arenom za režiju nagrađene drame "Kosac" - redatelj i scenarist Zvonimir Jurić na 73. Pulskom filmskom festivalu predstavlja novi film kojim će učvrstiti reputaciju vjerojatno najboljeg kroničara svakodnevne tjeskobe među domaćim filmašima.
Obiteljska drama "Male stvari", nastala prema motivima Pavičićeve pripovijetke "Četvrti kralj" iz zbirke "Brod u dvorištu", objavljene 2013. godine, govori o disfunkcionalnoj obitelji okupljenoj na otočnoj djedovini kako bi njezina glava, Otac (Izudin Bajrović), potpisao ugovor o prodaji maslinika stranim investitorima koji ondje, nakon prenamjene zemljišta, namjeravaju sagraditi - naravno - apartmane. Familiju u središtu priče čine još i sestre Anica (Marija Škaričić) i Irena (Ivana Roščić), obje stanovnice obližnjeg Splita, suviše zauzete vlastitim životima da bi bile česte gošće na otoku, te brat Ivan (Juraj Lerotić), povučen i šutljiv stanovnik prizemnog stana u očevoj kući. Usput, na ovu neveselu ekskurziju vidljivo trudna Irena povela je svoje dvoje djece (Bepina Baričević i Borna Mihovilović).
Nesreća u ovoj maloj zajednici višestruka je, ali prešućena. Članovi naslućuju probleme koji muče jedni druge, pa čak i djeca, no nisu spremni uhvatiti se s njima u koštac. Ipak, prisilna ih blizina i faktor novca nekako natjeraju da nekoliko puta prekinu neugodnu tišinu. Sve osim Ivana. On uporno muči, čak i kad mu se priđe direktno i nedvosmisleno.
Prema dostupnim podacima, formalni razvoj "Malih stvari" krenuo je početkom druge polovice 2018. godine. Razvoj i produkciju filma poduprli su Hrvatski audiovizualni centar (HAVC), Slovenski filmski centar, Ministarstvo kulture Republike Srbije, Filmski centar Srbije, Viba film, Kreativna Europa - MEDIA i Hrvatska radiotelevizija (HRT). Produkciju filma potpisuju Ankica Jurić Tilić i Dragan Jurić ispred Kinorame, a koproducirali su ga Eva Rohrman i Szabolcs Tolnai, odnosno produkcijske kuće Forum Ljubljana i srpska Atalanta. Nepotpuni financijski podaci sugeriraju da je stajao najmanje 827 tisuća eura.
Uoči svjetske premijere "Malih stvari", koja će se održati 11. srpnja u 19 sati u Istarskom narodnom kazalištu u Puli, o filmu smo razgovarali s redateljem Zvonimirom Jurićem.
Pripovijetka "Četvrti kralj" Jurice Pavičića, inspiracija za "Male stvari", prilično je kratka, a vi ste je s autorom proširili u cjelovečernji film. Što vas je privuklo u "Četvrtom kralju"? Kako ste pristupili nadograđivanju i mijenjanju priče?
- Na mnoge načine možemo podijeliti ili definirati procese kojima ljudi pišu, snimaju ili rade predstavu. Recimo, jedan od njih da postoje oni koji vrlo brzo, gotovo u startu, znaju o čemu žele raditi to što što će već raditi tj. koja je tema; kao što postoje i oni procesi koji to ne znaju, nego krenu od nekog detalja, neke možda mutne ideje, slike, rečenice, misli, atmosfere, i onda se vremenom, kroz rad, dođe (ili ne dođe) do neke potencijalno smislene cjeline.
Moj proces je ovaj drugi. "Četvrtom kralju" me privuklo što se odvija na otoku. Što su mi odnosi bili zanimljivi. Što poznajem Juricu već skoro 30 godina. To je bilo dovoljno da krenemo u avanturu.
U "Malim stvarima" likovi svoje osjećaje nastoje sakriti jedni od drugih. Minimalni su im govor tijela i geste, šutljivi su, a i kad govore, ne govore mnogo. Kako pristupate bilježenju emotivne škrtosti? Jeste li se našli u situaciji da suosjećate s likovima i njihovom željom za skrivanjem, ali da ih morate razotkriti? Kako ste znali kad je vrijeme za koji pristup?
- Dobar dio tog pristupa je intuitivan. Jedno vrijeme se pripremate, razmišljate, važete, a nakon toga se prepustite donošenju odluka jer više nemate vremena kako se približava snimanje.
Uostalom, svaki čin donošenja odluke svojevrsni je čin ludosti. Dugo važete razloge zbog kojih nečemu pristupiti na ovaj ili onaj način, ali onda u jednom trenutku morate donijeti odluku i čitav taj kompleks svesti na jednostavno "Da" ili "Ne".
I taj skok iz nečega gdje pokušavate biti racionalni, a onda naprosto donijeti odluku ili odluke svojevrsni je skok u ambis, u neizvjesno. Niste sigurni jeste li ili niste donijeli pravu odluku, ali živjet ćete s posljedicama. Tako i je s, kako kažete, emotivnom škrtošću i razotkrivanjem. Razmišljali smo o tome koliko trebaju biti škrti i onda donosili odluke, zajedno s glumcima, o njihovim emocijama.
Rekao bih, ne mora se nužno suosjećati s likovima, dovoljno bi bilo pokušati ih razumjeti. Na tome često može i ostati: na pokušaju razumijevanja.
Jedan lik uobičajene dječje razmirice kojima svjedoči okarakterizira kao presliku ponašanja koje vide u svome domu. Zanimljivo je da tom liku nedostaje samokritičnosti te da ne vidi da njegova odrasla djeca u određenim situacijama slijede njegov primjer. Zašto vam je bilo bitno to istaknuti? Koliko su zdravi odnosi u obitelji važni za mentalno zdravlje njezinih članova?
- Ne znam znam li vam odgovoriti na vaše pitanje. Možda zato što ono kako ste vi to pročitali nije ujedno i ono kao smo mi to sebi tumačili. Što je sasvim u redu. Pa ću vam odgovoriti na pitanje koje zapravo niste postavili. U Pavičićevoj priči ne postoji lik sina/brata koji ima teškoće s mentalnim zdravljem. Taj lik je, barem meni, najmanje objašnjiv, niti smo htjeli točno precizirati koja je to vrsta mentalne poteškoće. Ideja je bila da taj lik - koji je prisutan u obitelji, ali koji svojom šutnjom i nemogućnošću da govori ili odsutnošću želje da govori - donese priči neobjašnjivog, "traumatičnog", jer je on na mjestu do kojeg je teško doprijeti. Upravo to neosvijetljeno mjesto koje taj lik zauzima ujedno je i razlog zbog kojeg je ova priča nastala: oko nečega što je zagonetno, neshvatljivo, bilo je nam je isplesti ostatak priče: ono što je razumljivije a to su odnosi unutar ostatka obitelji.
U predgovoru koji je sama napisala vlastitoj knjizi "Anna Soror", francuska spisateljica Marguerite Yourcenar kaže u prvom dijelu rečenice da često ne zna zašto neki njezin lik nešto radi, što misli i osjeća - što je neka vrsta paradoksa, jer kada pišete ili snimate fikciju od vas se očekuje da znate sve o svojim likovima. No drugi dio njezine rečenice onaj je koji je doista zanimljiv, a u njemu kaže da je to cijena njihove autonomije. Vjerujem da je tom rečenicom Yourcenar htjela reći da likovi koje pišete (ili snimate, ako radite film) moraju nositi neku vrstu slobode, ili otpora spram vas kao autora, da se u suprotnom neće osjećati kao dovoljno živi jer ako su u vašoj potpunoj kontroli, velika je mogućnost da će postati i ostati bez vlastitog života.
Više je izvora napetosti u obitelji u središtu "Malih stvari", a jedan je maslinik koji prodaje. Zašto su pitanja koja se tiču novca neugodna, pogotovo u obiteljskom kontekstu?
- Prodaja zemlje u ovoj je priči bio svojevrsni "macguffin", po Alfredu Hitchcocku onaj dramaturški alat koji pokreće radnju, a ne mora nužno imati sam po sebi neku vrijednost. Prodaja zemlje ovdje je samo bio povod obitelji da se okupi te da, kao u nekoj kemijskoj reakciji, pospješi ili ubrza njihove odnose i dovede ih do neke točke koja će otkrivati nešto o njima i njihovim životima. Hoću reći, umjesto prodaje zemlje moglo bi se zamisliti i neki drugi zaplet koji je mogao dovesti do sličnih rezultata.
Vaš film uvelike počiva na glumcima. Jeste li uloge ciljano pisali baš za one koji su ih tumačili ili ste ih pronašli za vrijeme audicija?
- Putem audicija. Osim za ulogu Oca, kojeg igra Izudin Bajrović, i ulogu prodavačice u trgovini, koju igra šibenska glumica Oriana Kunčić, svi su drugi glumci i naturščici prošli proces audicija.
Prije nisam radio audicije jer me bilo sram pitati ljude - koje uglavnom poznajem jer ovo je mala kinematografija, kako hrvatska tako i regionalna - da dođu na audiciju, pa sam se pouzdao u vlastitu procjenu, no to bi me znalo dovesti u situaciju da mi se nešto ne sviđa, a da to prvi put vidim na probi s glumcima ili snimanju. A to zna biti kasno. Zbog toga su audicije važne. Za Orianu Kunčić sam znao da će uvjerljivo odigrati tu ulogu i nadam se da će je ovaj intervju, ako ga pročita, dodatno ohrabriti da se nastavi baviti glumom na filmu. Izudin Bajrović, pak, ima rijetku glumačku sposobnost biti intenzivan uz malo riječi.
Radnja "Malih stvari" odvija se na otoku. Otočni je život u mnogočemu teži od onog na kopnu, to ste u filmu i pokazali. Kako vam je bilo snimati na otoku? Jeste li osjetili otočnu negostoljubivost?
- Proveo sam prilično vremena istražujući, ponajviše na Istu, otoku u zadarskom akvatoriju s oko 200 stanovnika. Ovim putem želim zahvaliti obitelji Vlasanović, posebno Diani Vlasanović, bez čije pomoći ovaj scenarij ne bi mogao nastati. Ona nam je dala detaljan uvid u to kako je živjeti na malom otoku zimi. Mnogo se toga može naći na internetu ili čitajući knjige (recimo, izvrsnu sociološku studiju "Ostarjeti na otoku" autorice Sonje Podgorelec ili knjigu fikcije "Garbin, zao vjetar" viške autorice Anele Borčić), no živa svjedočanstva ljudi koji žive na malom otoku su nezamjenjiva. Ukratko, "terenski rad" na lokaciji koju zapravo ne poznajete ili je znate tek iz druge ruke tj. posredno - prijeko je potreban. To ne znači da će zbog toga nužno i priča koju stvarate biti na kraju živa i uvjerljiva, ali taj je dio posla neophodan.
Za otočnu negostoljubivost sam čuo, ali je nisam doživio. Mislim da ćete, ako ljudima sa strpljenjem objasnite zašto ste na nekom otoku i što vas zanima, u pravilu dobiti jednako strpljive odgovore.
Već dulje vrijeme radite na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, gdje predajete i režiju i glumu pred kamerom. Kako je to iskustvo utjecalo na režiju "Malih stvari"? Osjećate li odgovornost da radite onako kako podučavate svoje studente?
- Kolegij Gluma pred kamerom radim s kolegicom Marijom Škaričić. Postoje još dva kolegija Glume pred kamerom na ranijim godinama, na kojima ga izvodi kolegica Sonja Tarokić te kolege Juraj Lerotić i Dado Ćosić. Princip rada s kolegicom Škaričić je taj da na samom početku procesa - koji završava kratkim igranim filmovima - pitamo mlade glumce koju bi vrstu karaktera voljeli igrati, je li to nešto bliže sebi ili nešto što ima veći pomak od vlastitog ja. Zatim te želje pokušavamo, zajedno s njima, dovesti u neke odnose s drugim likovima i smjestiti ih u neku dramaturšku cjelinu tj. stvoriti priču odnosno scenarij koji nemamo na početku rada, nego se on stvori putem proba.
Kako se radi o posljednjoj godini glume, pokušavamo omogućiti što veću autonomiju i slobodu mladim glumcima u kreiranju likova tj. njihovih karaktera. Uostalom, to se negdje i očekuje od njih - da budu autori svojih uloga sada kada su pred izlaskom s Akademije. Često je dovoljno stvoriti samo radnu i opuštenu atmosferu, čudo je koliko glumci sami mogu dati i kreirati u takvim uvjetima.
