Daniel Rafaelić upravo je početkom tjedna završavao svoju novu knjigu “U sjeni piramida: Stari Egipat na filmu” kada je dobio poziv iz Ministarstva kulture, na koji se vrlo brzo odazvao. Ministrica Nina Obuljen Koržinek predložila mu je da preuzme funkciju vršitelja dužnosti ravnatelja Hrvatskog audiovizualnog centra, jer je dotadašnji ravnatelj Hrvoje Hribar dao ostavku nakon nepovoljnog nalaza Državnog ureda za reviziju.
Rafaelić je bio iznenađen jer ministricu nije ni poznavao kako spada, ali mu je bilo drago da je presudila njegova reputacija filmologa i filmskog istraživača, kojemu dugujemo značajna otkrića filmova koji su se smatrali izgubljenima do scenarija za potpuno nepoznate filmske projekte. Njegova knjiga “Kinematografija u NDH” rijedak je primjer prikaza turbulentnog vremena bez ideološke ostrašćenosti, kakva je uostalom i čitava Rafaelićeva publicistička djelatnost. Filmska je zajednica njegovo imenovanje dočekala s povlađivanjem, a među rijetkima nezadovoljnima bio je Jakov Sedlar, koji je jučer objavio da mu se ne dopada Rafaelićev stav prema hrvatskoj filmskom baštini: po novom v.d.-u ravnatelja bolje je da filmski žurnali iz tog vremena ostanu u Jugoslovenskoj kinoteci, jer su tamo bar uskladišteni kako spada. Sedlar protestira da sad mora plaćati Beogradu za njihovo korištenje, na što mu Rafaelić replicira: “Što to znači, da ih u Zagrebu ne bi plaćao?” Naime, pravila za korištenje filmske građe puno su stroža u Zagrebu nego u Beogradu.
Rekli ste da vas je zateklo imenovanje za vršitelja dužnosti ravnatelja HAVC-a. Da je raspisan regularni natječaj za tako nešto, biste li se na njega javili?
- Zapravo ne znam. Ovo me zateklo jer sam bio u posve drugom filmu, pisao sam o Spyrosu Skourasu, šefu kompanije 20th Century Fox i njegovim problemima oko produkcije spektakla “Kleopatra” i odjednom me nazovu da mi to kažu. Da su bili neki drugi uvjeti, da sam vidio natječaj i da sam se mogao konzultirati s kolegama, nikad ne bih saznao imam li podršku ili ne i da li da se uopće prijavljujem. Sad sam vidio da tu podršku imam, čuli ste što je rekao Dalibor Matanić, pa čak i Hrvoje Hribar. Da je to bilo 2008. kad se HAVC osnivao, dok je još tamo bio Albert Kapović, mislim da bih se svakako javio, jer sam već imao iskustvo Hrvatske kinoteke, gdje sam bio i načelnik odjela za zaštitu i restauraciju arhivskog gradiva, bio sam čovjek sistema i logično je da iz jednog takvog odeš u neki drugi sistem. No kad izađeš iz njega, odjednom je sve drukčije. I sad kad su mi ovo ponudili, nisam dugo razmišljao, pogotovo što su glasovi da se sve to ukine na horizontu bivali sve jači, upalila mi se crvena lampica i rekao sam - to je to. A sad što se tiče toga hoću li se javiti na natječaj za ravnatelja, treba mi još nekoliko dana da pohvatam sve konce i onda ću odlučiti. Moram pogledati sve ugovore HAVC-a, sve sudske sporove i procijeniti ima li to smisla.
Na natječaj s kraja 2016. za ravnatelja na kojem su bili samo Hribar i Boris Gregorić niste se javili?
- Ne. Telefoni su mi zvonili cijelo vrijeme, nagovarali su me da se prijavim, ali nisam htio. Tada ni politička ni društvena situacija nije bila takva, no mi smo sada na razvalinama jedne politike koju je vodio Tomislav Karamarko, on je raskolio kulturu na lijeve i desne, kultura se toliko polarizirala da je sadašnja situacija potpuno drugačija. Kultura u ono doba nije bila takva, imali ste ljude koji rade svoj posao, bili su to filmaši koji se nisu posebno isticali u političkom životu, no oni su sada “jebački” politizirani, nastupaju i s ideoloških i s privatnih i sa svakakvih drugih strana. Ta se podjela preselila na kinematografiju i to je meni odvratno. Zašto? Pisao sam o kinematografiji u totalitarizmu, u NDH, gdje imaš situaciju da se sloboda kinematografije guši i sada se opet takvo što događa. Ako to mogu spriječiti - super, ako ne - doviđenja. Samo da napomenem, politikom se ne bavim, politički aktivan nisam nigdje i klonim se toga. Ovaj angažman je direktno naslonjen na politiku, jer politika odlučuje o distribuciji novca, no to ne znači da ja u nju moram biti uključen.
Vi ste sad u situaciji ispitivanja. Koliko će trajati?
- Pa, filmska zajednica čeka moje prve poteze, ministarstvo ih čeka, pa i neprijatelji HAVC-a, međutim, stajat ću iza stvari koje napravim i to je jedino što mogu. Ako sve skupa eksplodira, eksplodirat će, ali to nije stvar koje se ja bojim. Mislim da će katarza nastupiti tek nakon izbora ravnatelja, ovo sada je tek tehnička stvar. Nešto kao Februarska revolucija u Rusiji koja je bila samo priprema za Oktobarsku. Tek kad se izabere čovjek koji ima mandat za koji se zna koliko traje i koje su mu ovlasti, tek ćemo tada znati na čemu smo. Razgovarao sam s Hribarom o primopredaji dužnosti, ali to u ovoj fazi nije čak ni medijski zanimljivo.
Dosta ste se dobro snašli na prvim istupima u medijima, spretno ste odgovarali na pitanja o Hribaru i komentirali inicijativu filmaša “Puk’o nam je film”, za koju mislim da je dosta zakasnila...
- Zakasnila je jako...
Nikada dosad niste bili u situaciji da morate na ovaj način odvagivati što ćete reći...
- Nije mi to neki problem. Ima jedna staroegipatska igra iz koje je nastao šah i u kojoj je sve u strategiji, ono važno događa se tek na kraju. Jako sam dugo bio “freelancer” i to ti nekako izbrusi vizir, ubije ti vjeru u ideologiju, vjeru u to da ćeš ti biti nekakav Mojsije. U državnim firmama sve prestaje u četiri, a ja sam se u ovoj fazi naučio raditi do dva u noći. U HAVC-u nije toliko problem rada. U startu je premalo novca, to je kao kavez s jako lijepim životinjama koje će se početi klati međusobno ako im ne daš dovoljno hrane. Problem je što smo užasno siromašna zemlja, ali to krijemo nekakvim luksuzom, crvenim tepisima. Naravno da će ljudi koji nemaju ni tri tisuće kuna plaću pobjesnjeti kad čuju da je neki film dobio više od četiri milijuna kuna potpore, ne shvaćaju tu strukturu, koliko zapravo košta film i kako ga je teško napraviti.
Zato sam protiv toga da se film tretira kao elitna kultura, kultura “za nas dvjesto”, jer ta sredstva uzimaš iz džepa ljudi koji ponekad nemaju dovoljno ni za život. Film mora komunicirati upravo s njima. To smo zaboravili, previše radimo filmove za strane festivale, za njihove selektore, kosa mi se digne na glavi kad čujem termin “festivalski film”, postoji samo dobar i loš film. Jesu li “Ponoćna zvona” Orsona Wellesa i “Hamlet” Laurencea Oliviera festivalski filmovi zato što su pobijedili u Cannesu i Veneciji? Taman posla. Sve se to treba potvrditi u kinima kod publike. Zato je nastalo takvo oduševljenje kada su se pojavili “Koko i duhovi”. Odjednom nešto što mogu pogledati sve generacije, pa i djeca. U startu smo odabrali kinematografiju autorskog tipa koja ne može komunicirati s velikom većinom ljudi.
No s druge strane imamo hermetičan film Hane Jušić “„Ne gledaj mi u pijat” koji je skupio više od pet tisuća gledatelja, što je respektabilna brojka...
- Ali taj je film imao fenomenalan PR. Ne znam hoće li mi to uspjeti, ali uz HAVC bih vezao ljude koji prave najbolje trailere i plakate, koji znaju kako promovirati film i bili bi na usluzi našim producentima. Najgore je kad dođete na pulski festival i suočite se s plakatima za domaće filmove. Što vam oni govore? Ništa. Htio bih vratiti estetiku hrvatskom filmskom marketingu, a takav mali studio pri HAVC-u uopće ne bi puno koštao. Ne možemo naš film reklamirati ružnim trailerima kojima se publika u kinu smije i ružnim plakatima. Nekad su se na Puli dodjeljivale nagrade za najbolje plakate, a radili su ih Dalibor Martinis i Andrija Maurović, ljudi koji su katedrale likovnog izraza kod nas.
HAVC funkcionira kako je ustrojen, nije to ni loše, ali nema u njemu previše novih inicijativa...
- Ne znam kako bi i moglo. Prvi ravnatelj Albert Kapović je umro, drugi ravnatelj Nikša Sviličić je odustao od te funkcije, a treći, Hribar, dao je ostavku, odnosno smijenjen je. Nema tu mirnog kontinuiteta. Radi li u tim uvjetima HAVC najbolje što može - i u odnosu na sve drugo u kulturi - to ću vidjeti tek drugi tjedan. Ali ono što sigurno znam, ta popularna razina na kojoj bi naši filmovi morali funkcionirati jako je zapostavljena. A nisam siguran ni da znamo promovirati naše filmove koji se natječu za Oscara.
Čime se HAVC dosad propustio baviti?
- Ponajprije baštinom. Ta institucija izdvaja sredstva za restauraciju filmova, daje ih Hrvatskoj kinoteci, oni obave taj posao i zatim filmove vraćaju firmama koje po mom sudu na njih više nemaju prava, jer je njihova produkcija napravljena državnim sredstvima. Drugo ključno pitanje je Jadran film, koji i dalje raspolaže filmskim blagom, iako bi to trebalo biti pod nadzorom države. Možemo prekopirati srpski model pa izvući 100 filmova koji su kulturna baština i koji su pod državnom zaštitom, a možemo napraviti i neki vlastiti model. Bilo bi važno kontaktirati Jugoslovensku kinoteku u Beogradu jer su oni po rješavanju mnogih pitanja otišli puno dalje nego mi. Oni već izrađuju blu-ray izdanja svojih starih filmova, što je nama nezamislivo. Tu je, naravno, pitanje i povrata hrvatske filmske građe, no ne u doslovnom, fizičkom smislu, jer što će nam te stare kopije, nego sve to moramo dobiti digitalizirano, da to svima bude dostupno. Nisu u pitanju samo žurnali iz doba NDH nego i žurnali Zora film iz tridesetih koji su senzacionalni.
Razgovarao sam svojedobno s pokojnim dr. Dejanom Kosanovićem, on je predložio da se iz svega toga napravi box set DVD-a, koji bi zajednički producirali beogradska i zagrebačka kinoteka, i zatim da se nađe u bibliotekama u Hrvatskoj i Srbiji. Također, naša je kinoteka skrivena u sklopu Hrvatskog državnog arhiva, i to tako dobro da mnogi ne znaju ni da postoji. Zajedno s makedonskom kinotekom su restaurirali “Tri Ane” Branka Bauera, što je sjajno, ali to su jako slabo promovirali, samo jednom projekcijom u kinu Tuškanac. Imamo vrlo dobru mrežu nezavisnih kina, zašto ona ne bi povremeno stavljala na program naše klasike, mislim da bi za to bilo itekako interesa. Zašto kino Urania u Osijeku ne bi igralo Bauerov “Sinji galeb”, da ljudi kako spada vide sliku i čuju zvuk, mislim da bi mnogi bili oduševljeni.
Također, naše klasike moramo imati na DVD-u, kao što su to napravili Slovenci, s obiljem priloga i na svjetskim jezicima. Zašto HAVC ne bi bio predvodnik toga kad nitko drugi neće. Tu je i taj Muzej filma koji nikako da se pokrene s mrtve točke. Je li to ovisi o HAVC-u, Ministarstvu kulture ili Gradu Zagrebu, vidjet ćemo. Napravio sam s Vesnom Leiner u Muzeju grada Zagreba izložbu “Grad filmova, tvornica snova”, vremeplov kroz našu kinematografiju, u kojem je bio izložen i Vukotićev Oscar, izložba je bila spremna za putovanje po Hrvatskoj, ali to nitko nije napravio. Upravo bi se HAVC morao pobrinuti oko takvih stvari, zašto djeca iz Osijeka ili Splita ne bi vidjela našeg jedinog Oscara. Izložba se mogla nazvati “Oscar putuje po Hrvatskoj”.
Kad smo već kod Oscara, hoće li hrvatska kinematografija ikad dobiti svoj drugi pozlaćeni kipić? Na televiziji ste spomenuli kako je sada vrijeme da jurišamo na Zlatne lavove, Zlatne medvjede...
-...i sve te dražesne životinjice koje se ubiru na velikim festivalima. Da, vrijeme je, ali to se ne može dogoditi tako da čekate da neki od filmova koji su prošli na natječaju HAVC-a bude posebno dobar i zatim da pobere sve te nagrade. Pogledajte kako je to bilo nekad. “Cesta duga godinu dana” dobila je Zlatni globus i nominaciju za Oscara, no Jadran film angažirao je uglednog talijanskog redatelja Giuseppea De Santisa, a uz jugoslavenske igrali su i najrenomiraniji talijanski glumci. “Deveti krug”, također nominiran za Oscara, režirao je najbolji slovenski redatelj France Štiglic, imao je univerzalnu temu holokausta, a dvoje glavnih glumaca - Dušica Žegarac i Boris Dvornik - prva iz Beograda, drugi iz Splita, bili su nevjerojatno svježi debitanti. Film je bio primljen i u Cannes u službeni program. Treću nominaciju dobili smo za “Bitku na Neretvi” Veljka Bulajića, najskuplji tadašnji jugoslavenski film, čija je glumačka ekipa bila puna stranih zvijezda. Danas nam fali takvo promišljanje projekata, moramo znati što prolazi, a što ne i potruditi se da promociju obavimo na najbolji mogući način. Zašto više nema pozivnih natječaja na određene teme, zašto prepuštamo slučajnoj inventivnosti - ili neinventivnosti - autora da nam dominira kinematografijom.
Kada je objavljena vijesti da ste postali vršitelj dužnosti ravnatelja HAVC-a, odmah su uslijedili komentari zašto su upravo vas odabrali. Na jednom je portalu pisalo da ste vrlo dobri s predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović, koja je s vama čitala poeziju u Klovićevim dvorima...
- To nema veze. Moja kolegica Milana Vuković Runjić i ja imali smo večer čitanja priča u Klovićevim dvorima, nazvano “Proljeće kod Klovića”, o Zagrebu dvadesetih, a Milana je prije toga s predsjednicom i gradonačelnikom Milanom Bandićem čitala djeci “Šumu Striborovu”. Spretni PR Klovićevih dvora obje priredbe smjestio je na isti dan, s tim da je “Šuma Striborova” išla prva. Ja sam tada bio samo u publici i predsjednica me sigurno zbog toga nije preporučila na ovu funkciju. Uostalom, ja je zapravo i ne poznam, samo su me tom prilikom predstavili i rekli smo si “dobar dan”. Kako sam već napomenuo, ja sam politički potpuno očišćen, nisam stvoren da bih nekoga slijedio, pa bez obzira na to kakvu ima karizmu.
Također je znakovito da se dio novinara u tekstovima o novoj situaciji u HAVC-u tek djelomično bavio vama, a puno više bivšim ravnateljem Hrvojem Hribarom. Dokle će to trajati?
- Ja mislim jako dugo. Ljudi žele krv. Kod nas je normalno da netko ukrade milijune, svote kakve su u HAVC-u nezamislive, i oslobode ga zbog proceduralne greške. Netko drugi ubije i puste ga uvjetno. Većina filmske zajednice očekuje Hribarovu krv, nekakvu katarzu, a meni je to odvratno. Rekao sam to i na presici, prestanite udarati leš Hrvoja Hribara.
Spomenuli ste - također u istupu na televiziji - da HAVC nikad ne bi smio biti institucija samo jednog čovjeka. Je li se to odnosili na Hribara?
- Ako se moja priča s HAVC-om završi nakon što prestanem biti vršitelj dužnosti, nastojat ću čak i u tom razdoblju da apsolutno ništa ne ovisi samo o meni.
Kako gledate na situaciju u kojoj se branitelji upleću u unutrašnji ustroj HAVC-a?
- Problem je u tome što njima nitko nije objasnio da ovo više nije kinematografija “Bitke na Neretvi”. Razumijem da bjesne na danski dokumentarni film “15 minuta: Masakr u Dvoru”, koji je HAVC isprva predložio za financiranje pa se povukao, no tu je trebalo stati. Žalite se da nema filmova o Domovinskom ratu? Dobro, a kakve filmove želite? “Bitku za Vukovar”? Tko će to režirati, Sergeja Bondarčuka više nema. Treba s njima sjesti, razgovarati i objasniti im stvari.
Jeste li optimist u odnosu na sadašnju situaciju?
- Uvijek sam optimist. Iako ne znam jesam li ja onaj tko se može izdignuti u odnosu na danu situaciju ili je pak sistem tako stabilan da se ja uz njega samo šlepam. Miran sam u odnosu na obje opcije, a kao što sam rekao, idućih dana vidjet ću kako zapravo stoje stvari.
Što vam je najteže kad ste prihvatili ovu funkciju?
- To što više ne mogu biti filmski kritičar. Zamislite onu situaciju u Puli kad vidite film koji je grozan ili fenomenalan i ne možete javnosti prenijeti svoj sud. To će mi najviše faliti.