Ne znam jesam li spremna za novog Poirota... Ti brkovi... Ne... Jednostavno ne! Ovako mi nekidan govori prijateljica referirajući se - ne na pogledani film - nego na odgledani trailer. Na perone hrvatskih kinematografa stigla je prije nekoliko dana nova filmska kompozicija redatelja i glumca Kennetha Branagha. Ansamble cast, u najboljem smislu te riječi, od Michelle Pfeiffer i Johnnyja Deppa do Derecka Jacobija i Willema Defoea, ključna je sastavnica “Ubojstva u Orijent Expressu”, novog kinematografskog čitanja legendarnog romana Agathe Christie.
Redatelj Branagh u svojoj je karijeri snimio dvadesetak filmova. Shakespeare je glavni krivac da je redatelj superiorno uprizorio remek-djela “Henrik V.” i “Hamleta”, a duh varda s Avona redatelja je očito toliko obuzeo, da redovito nastupa sa svojom kazališnom trupom. Sjajno je uprizorio čak i “Frankensteina”, baš kao i potpuno promašio djelima iz kojih su hollywoodski studiji ispili posljednju kap njegove darovitosti, poput “Thora” i “Jacka Reachera”. Ipak, nakon dvije godine stare “Pepeljuge”, Branagh se sasvim neočekivano okrenuo novom čitanju romana Agathe Christie.
Četvrt stoljeća Davida Sucheta
Uz redateljsku, preuzeo je na sebe i glavnu glumačku ulogu, ustoličivši sebe kao novog Poirota kako bi mogao, kao i sam lik, beskrajno iritirati sve oko sebe (baš kao svojedobno i svoju stvarateljicu). Znali su to i producenti filma kad su već krajem proljeća ove godine ispred kanskog Ritz-Carltona postavili golemu lokomotivu zabijenu u santu leda na kojoj su bile fotografije redatelja i glumaca. Nije trebalo dugo da interes za neke programe filmskog festivala padne u drugi plan jer se sve više ljudi počelo okupljati oko scenografske lokomotive Orient Expressa i, jasno samo po sebi, fotografirati selfije.
Distributeri, svjesni toga, odmah su, na neviđeno, kupovali film, pretpostavljajući da će se raditi o sigurnom hitu. Međutim, debata koja se ovih dana povela oko filma, kao i Branagha kao tumača glavnog lika, polako se, dok čitate ove retke, pretvara u rovovsko ratovanje pobornika i protivnika ovakvog filmskog pristupa. Moja prijateljica i njezine horde istomišljenika redovito ponavljaju istu rečenicu: “Za mene je jedini Poirot David Suchet!”
Jedan od najdugovječnijih televizijskih Poirota, David Suchet, krajem osamdesetih ubacio se u ulogu belgijskog detektiva vjerojatno ne znajući da će ga tumačiti sljedećih četvrt stoljeća. Tih je četvrt stoljeća on toliko dominirao tom ulogom da je, slobodno možemo reći, obilježio čitavu generaciju. A kad jedna generacija poživi uz neku priču onih slavnih Herodotovih trideset godina, ta se priča polako pretvara u legendu, a nakon još jedne generacije, legenda se pretvara u mit. Suchet je, dakle, na prvoj stepenici vječnog pamćenja i prepričavanja. Međutim, tu se krije i glavni problem pogleda moje prijateljice na Branaghov film. Poirot ne postaje mitološki lik zahvaljujući Davidu Suchetu i njegovim adorantima. On je već odavno postao punokrvni član mitološke lepeze naše civilizacije - a da to mnogi nisu ni primijetili.
Sam lik Agatha Christie osmislila je još 1916., no za njegovu mitologizaciju bitne su njegove četiri ključne inkarnacije. Prva je nastala 1928., u kazalištu, gdje je belgijskog Herakla glumio slavni Charles Laughton. Sama autorica morala je biti iznimno ponosna da je glumac, a kasnije i redatelj tog kalibra oživio njezin lik preuzet iz “Ubojstva Rogera Ackroyda”.
Desetljeće kasnije i skoro četvrt stoljeća nakon pojave lika, Poirot je superiorno zavladao radijskim eterom. Te, 1939. godine, u pjenušanje radiovalova, odaslao ga je svojim nikad nadmašenim glasom Orson Welles, čija je radijska trupa Mercury Theatre on the Air također adaptirala “Rogera Ackroyda”. Emisija je bila iznimno slušana i, sasvim uobičajeno, prekidana legendarnom reklamom za - Campbell juhu iz konzerve.
Agatha ga nije voljela
Na srebrni ekran Poirot se projicira prvi put 1931. u britanskom filmu “Alibi”. Film je, jasno, bio adaptacija “Ubojstva Rogera Ackroyda”.
Ključni moment u razvoju lika nije bilo “Ubojstvo u Orient Expressu” iz 1974. s Albertom Finnyjem u glavnoj ulozi, filmu koji je Ingrid Bergman donio njezina posljednjeg Oscara, iako je Agatha Christie filmom bila iznimno nezadovoljna. Producenti su je, nakon uspjeha tog filma, pokušali nagovoriti da im proda prava za novi, “Smrt na Nilu”, no ona je to odbila. Odlučili su pričekati da se 86-godišnja Dame Agatha Mary Clarissa Christie, Lady Mallowan, oprosti s ovim svijetom te su tri godine kasnije od “Smrti na Nilu” stvorili filmski spektakl. Lik Poirota ostao je bez stvarateljice, ostario pune dvije generacije i napokon zaslužio da mu pripadne mjesto među bogovima kinematografije. Bette Davis, David Niven i Angela Lansbury predstavljali su najbolje od klasičnog Hollywooda, Jane Birkin, Mia Farrow i Louis Chiles zastupale su onaj novi, dok je sve predvodio nenadmašni Peter Ustinov, prvi put u ulozi slavnog detektiva.
Film “Smrt na Nilu” bio je sve samo ne skroman. Snimao se na originalnim egipatskim lokacijama dok je brod, na kojem se odvija većina radnje, filmska ekipa pronašla u Kairu i na njemu, kao jedinom preostalom plovilu iz tridesetih godina dvadesetog stoljeća, snimila većinu egipatskog dijela filma. Taj je hollywoodski Poirot donio kinopublici ono najljepše od Egipta. Od samog Kaira i Asuana, Luksora i Abu Simbela do sjajno snimljenih staroegipatskih ruševina obavijenih ceremonijalno-intimnom glazbom Nina Rote, stvoren je jedan od najuzbudljivijih, vječno suvremenih i nimalo zastarjelih filmova čija magija i danas u potpunosti obuzima. Ovaj je sjajan film bio ogrnut i u jednako sjajnu marketinšku kampanju. U njoj su kvalitetom posebno stršali filmski plakati, koje je vrhunski dizajnirao Richard Amsel, sjajno spojivši odjeke Klimtovske secesije i simbolike drevnog Egipta. Uspjeh “Smrti na Nilu” rezultirao je snimanjem još triju filmova za kino i triju za televiziju. U svima je glumio genijalni Ustinov, a zabavlja podatak da je 1985. njemu uz bok nastupio i David Suchet (kao inspektor Japp). On ubrzo preuzima lik koji će mu obilježiti karijeru i postaje neprijeporni Poirot televizije.
Sve do danas punokrvni filmski (ne kazališni, radijski i televizijski) detektiv nije imao ozbiljnu konkurenciju. Iako Branagh nije bolji od Ustinova niti ima bolji glas od Wellesa, njegov je Poirot u punom smislu te riječi uklopljen u filmsku sliku. Film je snimljen na 65-milimetarskoj filmskoj vrpci i kao takav je, dakle s filmske vrpce, prije nekoliko dana projiciran na londonskoj premijeri u Royal Albert Hallu. U eri digitalnih kina, ovakvo “filmično” ostvarenje zaslužuje posebnu pozornost. Film je to koji nas podsjeća koliko smo svojega života proveli uz razne Poirote (ne samo onog televizijskog) te kako za naše vrijeme pojava božanstvene Michelle Pfeiffer u novom filmu ima istu snagu kao već spomenuta oskarovska pojava Ingrid Bergman. Ostarjeli smo uz lik Agathe Christie i sada imamo potrebu braniti ne njega, nego našu predodžbu njega, koja nas podsjeća na vlastitu izgubljenu mladost.
Nepostojeća brda
Ako kroz život niste bili posebno zainteresirani za film, Peter Ustinov vam je lako mogao promaknuti. Ako ne tragate za predratnom radijskom ezoterijom, jasno je da nećete čuti Orsona Wellesa. A ako ste, pak, gledali Charlesa Laughtona kako glumi Poirota, ovaj tekst sigurno više ne možete čitati. Međutim, Davida Sucheta niste i još ne možete izbjeći. Stotine repriza, specijalnih emisija i dokumentaraca, obilje zaboravljenih DVD-a pobacanih po mračnijim košarama nasilno osvijetljenih šoping-centara doslovce su vas okružili i uvjerili da je Poirot samo jedan. Nije! On je najmanje njih četiri.
Ovaj najnoviji rješava ubojstvo u vlaku zatrpanom lavinom negdje između Vinkovaca i Slavonskog Broda. Imena tih gradova izgovaraju glavni glumci filma. Sve skupa zvuči nevjerojatno zanimljivo i intelektualno poticajno.
To je veća šteta što hrvatska premijera filma nije napravljena u jednoj od kompozicija zaboravljenih na brodskom kolodvoru. Marketinška kampanja mogla je kinovlakovima premrežiti cijelu Hrvatsku, koje se ovaj film izravno tiče. Prilika je propuštena i time samo možemo žaliti za generacijom novih kinogledatelja koji bi premijerno u spomenuta dva grada s ponosom gledali ovaj film. Nažalost, domaći se internetski puk bavi filmskim CGI brdima oko Broda (“koja ne postoje!”) umjesto da lokalne zajednice doslovce zaskoče distributera i brendiraju sebe kroz ovaj film.
Nažalost, i distributer je u potpunosti promašio iskoristiti ovakvu jedinstvenu priliku, i to u trenutku dok su mediji puni “zaboravljene Slavonije” i “uvredljivo sporih vlakova”. Zašto nikome, baš nikome, nije palo na pamet da iskoristi potencijal ovog filma i njime se podiči?! Knjiga Agathe Christie napisana je još 1934. Gdje su turističke rute koje je slijede? Gdje su ljubitelji, ako ne ovog, onda filma iz 1974.? Gdje su događaji koji će povezati lokalnu zajednicu u prihvaćanju i ovog i ovakvog identiteta nastalog iz pera jedne od najčitanijih i najprevođenijih autorica u povijesti popularne književnosti?
Dok ovo čitate, Michelle Pfeiffer izgovara ime “Vinkovci”, a Kenneth Branagh “Brod” u milijunima kinematografa diljem svijeta. Oni koji su film ukrali s interneta, slušaju sad to na svojim kompjutorima. Dio njih, nakon odgledanog filma, upisivat će u internetske tražilice dva njima nepoznata slavonska toponima kako bi otkrili nešto više. Međutim, dok se to događa baš sada, mi se bavimo neautentičnim filmskim izgledom obiju željezničkih postaja i po tko zna koji put pokazujemo kako ne znamo iskoristiti dar koji nam netko izvana, ničim izazvan, poklanja.
Iz broda u Egipat
Odlučujemo se radije na sjetno konverziranje o tome kako se David Suchet ne može ni sa kim mjeriti, svjesno propuštajući zgrabiti filmsku sadašnjost, oplemenjenu vlastitom prošlošću kako bismo sami, makar u ovom segmentu, zacrtali barem dio svoje budućnosti. Slavonijom, koju sami pustošimo i napuštamo, bave se drugi dok mi i dalje odlučujemo od svega okrenuti glavu.
Hercule Poirot Kennetha Branagha sišao je iz vlaka na stanici u Slavonskom Brodu i zaputio se u Egipat. Prije nego što tamo stigne i počne se diviti drevnoj ljepoti, krajnje je vrijeme da se upitamo je li ovo posljednji trenutak u kojem se i mi možemo popeti na taj vlak i ovu divnu priču napokon prisvojiti i pretvoriti u nešto pozitivno za sebe? I zato, kad se na kraju pitate jeste li spremni za novog Poirota, kronometar će vas opet podsjetiti da vas, na sreću, nitko ništa nije pitao.