Uh. Teško je odabrati pravu riječ kojom bi se precizno mogao opisati “Altered Carbon”, i nisam siguran je li promašaj baš ta riječ, ali uspjeh svakako nije. Razočaranje? Propuštena prilika? Kaotično? Pomalo mlako?
U svakom slučaju, nova Netflixova serija (dostupna od petka) nije impresionirala. Da, vrlo je skupa (šuška se o iznosu većem od sto milijuna dolara za deset epizoda), i to se vidi. Pokušava biti ambiciozna, vizualno i tematski, s nogom na gasu, i bez ručne kad su u pitanju nasilje i golotinja. Uostalom, to se od adaptacije kultnog noir cyberpunk romana Richarda K. Morgana i očekuje.
I u tome je možda osnovni problem, moj, a očito i većine kritičara koji o njoj trenutačno pišu. Pročitao sam Morganov “Altered Carbon” (preveden kod nas kao “Digitalni ugljik”) i jednostavno nisam vidio to “kultno” u njemu. Spretno je to sve skupa napisano, Morgan je u priči o mračnom svijetu budućnosti izvrtio nekoliko zanimljivih ideja, ali sve u svemu predložak, a ispostavit će se i adaptacija, nikako ne uspijevaju prijeći onu finu granicu i iz tek dobro remiksirane kopije odavno preispitanih ideja i motiva (i to od puno boljih autora) nisu postale uistinu originalna priča s likovima do kojih je publici iskreno stalo.
Kopija kopije
Mlađi gledatelji možda se neće složiti s ovime, ali jednom kad pročitate najbolje od Philipa K. Dicka ili Williama Gibsona, ili u mojem slučaju odrastate uz SF remek-djela poput Scottovih “Aliena” i “Blade Runnera”, Cameronovih “Aliensa” i “Terminatora”, ili Millerova “Mad Maxa”, pa čak i ako ste pogledali samo trilogiju “Matrix” ili recentniju, također Netflixovu uspješnicu “Black Mirror”, “Altered Carbon” sa svim svojim nasiljem, mračnim, prenatrpanim megapolisima budućnosti, digitalnim transferima svijesti, letećim automobilima, okrutnošću i distopijskim motivima izgledat će vam kao blijeda kopija originala.
U svakom slučaju, ako je ovo Netflixov odgovor na lanjski HBO SF hit “Westworld”, možda je vrijeme da pokušaju - ponovno. O čemu se ovdje radi?
Ukratko, u godini smo 2384. i planet je pod vlašću UN-ova Protektorata. Ljudi su kolonizirali nekoliko planeta i otkrili tragove izvanzemaljske rase koje više nema pa pomoću njihove tehnologije postignu svojevrsnu besmrtnost. Naime, ljudsku svijest moguće je pohraniti u diskove koji nam se nalaze u vratovima i ona se, pod uvjetom da se ne disk ne ošteti, može seliti iz jednog tijela u drugo.
Smrt više nije ništa drugo nego usputni problem, kad umreš, ako imaš novca ili sreće, prebace te u novo tijelo. Joel Kinnaman glumi Takeshija Kovacsa, bivšeg vojnika i plaćenika kojeg Laurens Bancroft (James Purefoy), najbogatiji čovjek na Zemlji, nakon 250 godina budi i seli u novo tijelo kako bi razriješio ubojstvo. I to njegovo vlastito.
Ispolirano i mlako
I to je osnovna potka na kojoj se razvija radnja za koju glavna producentica Laeta Kalogridis obećava da će propitkivati klasne i rodne razlike, utjecaj tehnologije na civilizaciju, sociopolitičke posljedice “besmrtnosti” i ostali pomodni bla bla. Međutim, gotovo pa bilo koja epizoda “Black Mirrora” to radi puno bolje i uvjerljivije, a osim puno pucnjave, na trenutke impresivnih vizuala (iako uglavnom pokradenih iz “Blade Runnera”), golotinje i raznih polukuhanih, već stoput viđenih šokova (gle seks je samo isprazna zabava, gle sirotinja nema nikakvih prava, gle dokoni bogataši uživaju u bizarnim ekscentričnostima...), “Altered Carbon” zapravo u prvoj sezoni ne nudi puno više od toga. Ipak, ima tu i pluseva.
Kad se opuste, scenaristi mogu smisliti zanimljive štosove poput hotela koji kompletno vodi posesivna umjetna inteligencija (jednog takvog voditelja Poea sjajno glumi Chris Conner), ili recimo situacije u kojoj, samo za blagdane, policajka Ortega (Martha Higareda) svoju mrtvu baku budi u tijelu pankerskog delinkventa i vodi je na obiteljsku večeru.
Ima, priznajem, negdje u tom kaotičnom neredu i natruha pravog noira i ambicioznih ideja, ali nikako da s mjesta za volanom svrgnu klišeje, isforsirane šokove i ispeglani CGI i preuzmu kontrolu.
Gledati? Svakako. Nadati se novoj opsesiji? Pa baš i ne.