Pet dana je ostalo do početka najveće regionalne filmske smotre, 19. izdanja Sarajevo film festivala. O proteklim godinama te ovogodišnjem programu razgovarali smo s direktorom i osnivačem SFF-a Mirsadom Purivatrom.
Vizija Sarajevo film festivala koju ste imali prije 20 godina ostvarena je - danas je to najvažniji međunarodni filmski fesitval u regiji. Da li imate viziju kako bi se SFF dalje trebao razvijati i koji su novi ciljevi?
- Čini se da smo uradili veliki posao u ovih, skoro dvije decenije djelovanja. Blizu smo onoga što smatramo željenim oblikom i sadržajem festivala. Ipak, još uvijek može bolje, bliže cilju koji smo zacrtali nekad kad smo započeli cijelu ovu priču. Naravno, bilo je i iskušenja koja su nas tjerala na kompromise, ali nikad nismo otišli predaleko od sebe. Koliko god širokoj publici i medijima bila zanimljiva naša zabavna crta i veličina gostiju, mi smo ostali doslijedni u nastojanju da žarište interesa javnosti i struke usmjerimo prema našim takmičarskim programima i novoj, mladoj regionalnoj kinematografiji. U izboru filmova koji se bore za nagradu Srce Sarajeva, trudimo se izbjeći nacionalne i političke ključeve, i tako sačuvati vjerodostojnost takmičarskih selekcija. Pristupile su nam i tri zemlje iz Južnog Zakavkazja, Armenija, Gruzija i Azerbejdžan koje su donijele jedan novi kvalitet i raznolikost našim takmičarskim selekcijama. Kroz druge programe imamo već duži niz godina intenzivnu komunikaciju sa bliskoistočnim kinematografijama, tako da očekujem da bismo u godinama koje su pred nama mogli i toj suradnji dati i neki formalni oblik. No, ne vjerujem da bi se to desilo u okviru takmičarskih programa.
Na festivalu će ove godine biti prikazano 214 filmova u 12 različitih selekcija. Možete li nam ukratko izdvojiti vaše osobne favorite?
- Godina koja je za nama je u filmskoj industriji bila posebno zanimljiva. To potvrđuju i izuzetno dobra izdanja Berlinskog i Kanskog festivala. Neke godine su jednostavno plodonosnije od drugih. Neskromno zvuči, ali tvrdim da će i Sarajevo Film Festival imati jedno od svojih najboljih izdanja u deceniji. Sve selekcije su pomno sklapane. Trudili smo se ispoštovati radoznalost i publike, ali i najozbiljnijih filmofila i filmskih profesionalaca.
Stignete li pogledati sve filmove?
Ne gledam ih za vrijeme festivala, gledam ih prije nego što budu pozvani. Ako mi nešto promakne, to gledam nakon što je festival završen.
Proteklih smo godina svjedoci ekonomske krize koja se posebice održava na kulturu. Ovogodišnji budžet festivala za 20 je posto manji nego prošlogodišnji. Kako ste rekomponirali festival s obzirom na tu činjenicu?
-Mi smo neprofitna organizacija koja svake godine mora iznova tražiti sredstva sa svoj projekat. To je mučan, iscrpljujući posao, često na granici profesionalnog i ljudskog dostojanstva. U Bosni i Hercegovini mnogo toga ne ide lako i jednostavno. Prije tri-četiri godine smo poduzeli mjere koje su nam pomogle da lakše prebrodimo udare ekonomske recesije. Naš cjelokupni tim je bio spreman dati svoj doprinos mjerama štednje. Smanjili smo i broj zaposlenih. Ipak, ono što se dešavalo u politici i ekonomiji u Bosni i Hercegovini od poslijednjeg festivala do danas je, slobodno mogu reći, donijelo najveće iskušenje za organizaciju ovogodišnjeg festivala. Na svu sreću, u zadnjem trenutku su se nekako desili i neki dobri, sretni obrti pa organizacija festivala na nivou na kojem mi to radimo nije dovedena u pitanje.
Jedan od problema s kojim se festival suočava je i nedostatak infrastrukture odnosno festivalskog centra. Sarajevo film festival svojom je veličinom odavno prešao postojeće kapacitete. Vidite li rješenje ovog problema u skoroj budućnosti?
- Festival u Cannesu je osnovan 1946., a već 1949. je gradsko vijeće za potrebe festivala izgradilo veliku dvoranu Palais koja u nešto drugačijem, poboljšanom obliku služi i danas kao festivalski centar i svojim ogromnim, lijepim filmskim dvoranama služi još i brojnim kulturnim i gospodarskim programima, po kojima je Cannes danas postao poznat. U Sarajevu se nije desilo ništa slično. Mi smo kao Sarajevo film festival i dalje tamo gdje smo bili prije dvije decenije. Naš ured je u iznajmljenom općinskom stanu, od općine iznajmljujemo jedan prijeratni dom kulture, koji smo sami, sredstvima sakupljenim od stranih donatora obnovili, pretvorivši ga u mini kino dvoranu. Za vrijeme odvijanja festivala na desetak lokacija iznajmljujemo dvorane, i još sagradimo dva kina na otvorenom. Uprkos toj činjenici, naše projekcije su izvrsne u tehničkom smislu, pa sve to na određeni način daje i neku zanimljivu crtu ovom cijelom projektu, crtu neke lude strasti na koju, vjerujem, publika ne ostaje ravnodušna.
S obzirom da SFF nudi odličan uvid u kinematografiju regije, prema vašem mišljenju, koja je trenutno vodeća kinematografija u regiji odnosno koja je vama osobno najzanimljivija?
-Jako je teško dati prednost jednoj kinematografiji nad drugom. Svugdje u našoj regiji se gomilaju zanimljive kreativne energije. Trenutno, rumunska kinematografija je po broju zanimljivih autora i osvojenim festivalskim nagradama najuspješnija. Već je jasno da pojava Cristia Puiua i Cristiana Mungiua nije neki incident. Mogao bih nabrojati barem jos pet-šest fantastičnih rumunjskih režisera i svi su oni dio jedne iste generacije. I tek što je filmska scena naučila razlikovati njihova imena i osobne crte u njihovim pristupima filmu, a već ove godine u našem takmičarskom programu imamo dva izvrsna debitanta iz ove zemlje. Dakle, novi Rumuni dolaze. I savremena grčka kinematografija je trenutno izuzetno zanimljiva. Kao da je pojava samo jednog izvrsnog režisera Yorgosa Lanthimosa, zakotrljala neku kreativnu lavinu u toj zemlji. Kako mi na festivalu imamo mogućnosti sagledavanja malo šire slike stanja regionalnih kinematografija ne samo kroz proces selekcije zrelih autora za takmičarske programe -ove godine je bilo prijavljeno preko 700 naslova- nego i kroz odabir mladih talenata za naš Talent Campus - tristotinjak prispjelih prijava- , i sve to kroz niz godina, u stanju smo pratiti i uočavati neke jasne tokove i promjene koji bi mogli obilježiti budućnost filma u regiji. Kad bi se moglo govoriti u okviru kvaliteta po grupnim, nacionalnim kategorijama, kao u sportu, onda bi grčka mlada ekipa bila rangirana vrlo visoko. Kad je riječ o našoj užoj regiji, području bivše Jugoslavije, tu se ne može govoriti o nekim posebno uočljivim trendovima, osim da kao i uvijek imamo obilje pojedinačnih, ali izuzetnih talenata. Kako će se oni dalje razvijati zavisit će najviše od njih samih. Što se tiče hrvatskih mladih snaga, sudeći po talentima koje pratimo kroz prijave i učešće na Talent Campusu, s opravdanim uzbuđenjem svi zajedno možemo očekivati njihove prve korake na velikoj sceni.
Prije osam godine u intervjuu za Jutarnji rekli ste kako je pitanje vremena kad ćete se okušati u filmskoj produkciji i to se dogodilo (Danis Tanović, Nuri Bilge Ceylan). Kakva su vaša iskustva?
- Da, iskusio sam i taj posao. Uzbudljivo je i lijepo, pogotovo ako radite sa ljudima koji vas inspirišu. Uzbudljivo je pratiti proces od rađanja ideje, preko razvoja scenarija do same realizacije i prve projekcije sa publikom. Oba iskustva su bila veoma uspješna, a film ”Bilo jednom u Anadoliji” je kao što znate čak i ovjenčan Velikom nagradom Cannes Film Festivala (Grand Prix). U ovom trenutku sarađujem sa Cristi Puiu-om, na njegovom novom filmu „Siera Nevada“. Taj projekat pratim od trenutka kad je bio tek verbalizirana ideja za film do evo sadašnje faze, dva-tri mjeseca do početka snimanja. Raditi sa ovakvim autorima, sa kojima sam imao sreću raditi do sada, smatram jednom velikom životnom i profesionalnom privilegijom.
Toliko puno radim da baš i nemam vremena za sjećanja
Prije Sarajevo film festivala radili ste kao menadzer Otvorene scene Obala, te se bavili kazališnom produkcijom. Da li se danas sjećate tog perioda s nostalgijom, odnosno da li se ponekad umorite od festivala i filmova kao takvih?
- Ja sam čovjek koji toliko puno radi da nema vremena za sjećanja. Promijenio sam puno različitih zanimanja, ali kao da su sva ona služila sakupljanju iskustava upravo za ovaj posao koji radim u okviru festivala. Od pozicije menadžera Otvorene scene Obala sam naučio mnogo toga, ali i od upravljanja državnom televizijom. Ogromno iskustvo sam stekao radeći i kao direktor MccannEricson marketinške agencije. Za vrijeme sarajevske olimpijade radio sam u turističkoj agenciji, to je inače bilo moje prvo zvanično zaposlenje nakon završenog fakulteta, kako se to onda zvalo “pripravnički staž”. Ni danas ne mogu reći da sam neki od tih poslova radio sa više ili manje entuzijazma...Iako smo uznapredovali u mnogo čemu, organiziranje svakog novog festivala je i dalje na nivou ispunjavanja nemoguće misije. To nepotrebno oduzima ogromnu energiju i meni i ljudima koji pored mene rade. Na svu sreću i dalje volim film do te mjere da mi to održava motivaciju potrebnu za obavljanje onih manje prijatnih stvari koje su vezane za moj posao. Manje pratim pozorište i to mi jako nedostaje. Možda je krivo to što sam pozorište zavolio u jednoj skoro neprekinutoj 4-5 godina dugoj turneji po svijetu, za vrijeme koje sam vidio sve što je u tom trenutku činilo umjetničku oštricu svjetske pozorišne produkcije. Poslije toga je bilo teško prisiliti se na obično...