ZAGREB - Koko i duhovi Daniela Kušana ovog će vikenda premašiti brojku od 40 tisuća gledatelja, što nijednom hrvatskom filmu nije uspjelo već punih pet godina. Pouke iz tog malog podviga su očite i nude izlaz iz slijepe ulice u kojoj se našla domaća kinematografija u ratu s publikom.
Ponajprije, neophodan je oslonac na popularnu književnost: roman redateljeva oca Ivana Kušana imao je već bezbroj izdanja, a, uostalom, i drugi najgledaniji film u tom razdoblju, “Metastaze” Branka Schmidta, također je snimljen po bestseleru, knjizi Ive Balenovića.
Kaos u sistemu
Drugo, žanr filma za djecu uvijek je bio pouzdan mamac za klince i njihove roditelje, a Hrvatska u njemu ima iznimnu tradiciju, još od “Sinjeg galeba” Branka Bauera, snimljenog prije gotovo šest desetljeća. Karakteristično je, međutim, da su u prošlosti, a i danas, vrijedila gotovo ista pravila: filmovi za djecu iskrsavali bi gotovo niotkuda, najčešće su imali veliku gledanost u kinima, osvajali nagrade na međunarodnim festivalima, pa unatoč tome nikad nisu postali dio redovne godišnje produkcije.
Uvijek je vladao kaos: nakon niza sušnih sezona odjednom bi se - kao što je bio slučaj na pulskom festivalu ovoga ljeta - pojavila tri filma s djecom kao protagonistima (uz “Koka i duhove”, prikazani su i “Duh babe Ilonke” te “Lea i Darija”). Kinematografija nam se nikad nije bavila planiranjem, koje uključuje raspisivanje posebnih natječaja, sve je ovisilo o nadahnuću pojedinih filmaša kojima bi se takve teme nametnule, a njihovi eventualni uspjesi rijetko kad su bili putokaz drugima. Zašto se u nas izbjegavalo film za djecu?
Rad s klincima
I danas postoji predrasuda da se time ne bave “ozbiljni” redatelji, a povrh svega s malim glumcima nije baš lako raditi.
Kada je Bauer 1953. pokazao svoj filmski prvijenac, ekranizaciju popularnog romana “Družina Sinjeg galeba” slovenskog pisca Tone Seliškara, šefovima zagrebačkog Jadran filma, dobio je pohvalu: “Napokon smo napravili film koji se da gledati”. Odjek u kinima bio je solidan, ali puno važnije da je to u svijetu - uz slovenski hit “Kekec” - bio najprodavaniji film iz bivše Jugoslavije.
32-godišnji filmaš, koji je prije toga studirao veterinu, imao je dara za rad s klincima, pa je s njima počeo pripremati i svoj naredni film “Milijuni na otoku” (1955), zafrkantsku pustolovnu priču, koja se dobrim dijelom odigravala na moru.
Poput “Sinjeg galeba”, film je bio uspješan i u nas i u svijetu, a Bauer se otad prometnuo u jednog od najvažnijih jugoslavenskih redatelja, koji je nastavio raditi s malim glumcima, ali u filmovima za odrasle kao što su “Ne okreći se sine” (1956), “Boško Buha” (1978) i serija “Salaš u Malom Ritu” (1975).
Pedesetih godina u Jadran filmu nitko nije pokušao slijediti njegov primjer, ali je poduzeće Zora film, specijalizirano za tzv. nastavni film, počelo producirati srednjometražne filmove za djecu. Prvi filmski dragulj koji su producirali zvao se “Piko” (1959), u režiji Srećka Weyganda, priča o dječaku koji protestira protiv prezaposlenih roditelja lutanjem gradom , no pravo remek-djelo bila je “Izgubljena olovka” (1960), koju je režirao beogradski gost Fedor Škubonja (rođen na Murteru, umro na Braču): crno-bijela minimalistička drama o dječaku koji je u siromašnoj bosanskoj zabiti okrivljen da je ukrao lijepu olovku svog vršnjaka iz razreda osvojila je 1961. Zlatnog lava u dječjoj sekciji venecijanskog festivala, a zatim je u Cannesu proglašena jednim od deset najboljih filmova za djecu svih vremena.
Pravi hit
U Veneciji je dobro prošao “Opasni put” (1963) Mate Relje, drama o dvojici dječaka koji se za 2. svjetskog rata iz izbjeglištva zapute u domovinu kako bi svojoj bolesnoj prijateljici donijeli spasonosne jabuke, a s velikim nadama je dočekan i igrani prvijenac oskarovca Dušana Vukotića “Sedmi kontinent” (1966), međutim, zbog apstraktnog prosedea malo tko ga je mogao prihvatiti.
Pravi hit - i dotad najuspješniji film za djecu (ali i odrasle) - u kinima se pokazao “Vuk samotnjak” Obrada Gluščevića (1972), metaforična melodrama o potrebi za tolerancijom (lički dječak zavoli njemačkog ovčara koga su trenirali nacisti), koja je snažno odjeknula u razdoblju kada za tu osobinu nije bilo sluha (politički progoni nakon Karađorđeva): film je dobio Veliku srebrnu arenu u Puli, pobijedio je na najvažnijem festivalu dječjeg filma u Teheranu i prodan je u čitav svijet.
Prodavan u svijetu
Scenograf Vladimir Tadej debitirao je 1970. kao redatelj ekranizacijom popularnog romana Mate Lovraka “Družba Pere Kvržice”, koji je bio gledan u kinima i prodavan u svijetu, no puno superiorniji posao s Lovrakovom knjigom obavio je Mate Relja u svojoj filmskoj adaptaciji “Vlaka u snijegu” (1976). Produkcijske tegobe s čekanjem snijega su se isplatile, jer je to šarmantno djelce imalo odjeka i u nas i u svijetu.
Narednu poslasticu klinci su dobili tek potkraj osamdesetih, kada je Milan Blažeković za Croatia Film napravi prvi hrvatski cjelovečernji film “Čudesna šuma” (1986).
Film se u kinima morao boriti s francuskim blockbusterom “Asterix protiv Cezara”, ali je izborio podjednako dobar rezultat. Uslijedio je “Čarobnjakov šešir” (1990), no redateljev vrhunac su “Čudnovate zgode šegrta Hlapića” (1997), koje su skupile 227 tisuća gledatelja u hrvatskim kinima.