Ima žena koje bi priču o svom djetinjstvu započele s prvom rečenicom romana “Opustjeli raj”: “Rodila sam se onda kad se moji roditelji više nisu voljeli”.
No, kako pisac, ovdje španjolska spisateljica Ana María Matute (1925 – 2014), odluči pričati o malodobnom, “dječjem” junaku velikima a ne malima? A ona je baš autorica koja je pisala za “sve” vrste publike, pa i za onu holivudsku: o srednjovjekovnom kraljevstvu Olar s gnomima, vješticama i ostalim protagonistima block-buster filmova i serija.
Matute je objavila “Opustjeli raj” sa 83 godine i dodala točku na svoj opus što tek sada, uz umijeće prevoditeljice Gordane Tintor, postaje dostupan na hrvatskom jeziku. Kao i drugi veliki pisci, spisateljica je savršeno “riješila” desetljeća što su prošla od romanesknih zbivanja do pričanja, cijepila je začudnost djetinjstva s mudrošću zrelih godina. Naime, njen roman pripovijeda junakinja u prvom licu, ali mnogo godina kasnije.
U srcu “Raja” je Adriana, djevojčica koja je živjela sa starijom sestrom Cristinom i s dvojicom braće, s blizancima Jeronimom i Fabianom. Njihovi su roditelji “tipični predstavnici” visokog, madridskog društva - otac je ugledni odvjetnik - koji su bračni život dijelili samo na papiru, sve dok se nisu razdvojili u sobama ogromnog stana. I u životu. No, pored velike obitelji, Adriana je, zapravo, sama; njeno najbliže društvo jesu dadilja Maria i kuharica Isabel.
Bezazleno odrastanje, što je podrazumijevalo čitanje Andersenovih bajki, kao i gledanje “Orašara” i filmova, dolazi do vrhunca s doseljenjem jednoga dječaka, Gavrila - sina ruske balerine - u istu zgradu. Doveo je sa sobom psa Cara i slugu Tea, koji će postati njeno društvo i prijatelji. Uočila ih je s prozora, dok je bolovala od “gripe”, pa se nije smjela igrati u dvorištu.
A razboljela se na sam Božić, nakon proslave s tatom, kada “svi pristojni” slave u kući s obitelji: gledali su dva filma i jeli u restoranu. S bolesnom curicom ponajviše su se bavile kuharica i dadilja. Pomažu joj da, potajice posjećuje Gavrila, provodeći s njim najljepše mjesece, više od pola godine, za koje se između njih razvila ljubav, što je počela na prvi pogled. (Njoj je jedanaest, a on je malo stariji.)
U životu Adriane simboli su gdjekad življi od okoline, posebno Jednorog, “koji je živio u reprodukciji jedne poznate tapiserije”, a znao bi tu i tamo “odjednom” potrčati (sa slike). Javlja se kao svojevrsni leit-motiv cijeloga romana, markirajući istinske doživljaje djevojčice, ono što se osjeća. Čudesna životinja biljeg je srednjovjekovlja koje je autorica, s tolikom predanošću, štovala tijekom cijele duge i predane spisateljske karijere.
Zbirevi ili grozdovi metafora obilježje su Matutina rukopisa, rađaju se u ključnim momentima, kao onda kad Adriana promatra Gavrila i Cara u igri sa crvenom loptom: “Ne znam koliko je dugo trajala ta slika, ali sjećam se, i to vrlo jasno, trenutka u kome su njih dvojica napustili dvorište i nestali kroz jedna vrata. I tada mi se učinilo da se pali nešto što je do tog trenutka bilo ugašeno. Svijet, ili moj svijet, prvi se put upalio. Jer na snijegu se pojavilo, i danas se jasno sjećam, nešto što nitko drugi osim mene nije mogao vidjeti: tragovi kopita Jednoroga”.
I to su ti časovi koje je Adriana podijelila s čitateljem, to su ta intimna priviđenja - jer, poslije će joj Gavrila reći da snijega nije ni bilo - koja čine velike knjige. Jedino ono neobično bilo je život što ju je vezao za se i bodrio, dok je obično ostala bračna i obiteljska dosada, koja je ojačala uoči građanskog rata. Adriana je čeznula za posjetama tete Eduarde i njenim društvom (Michel Mon Amour), koje je bilo “punokrvno”, puno zaigranosti i ljubavi prema postojanju, vlastitom i drugih. Njeni posjeti Gavrilinom domu, u kome se isticalo kućno kazalište, baš kao i u njenom, bili su tragovi zbiljskog postojanja.
Samo ti i takvi trenuci, tako rijetki, čine Adrianu vedrom i sretnom djevojčicom, pa poslije, u trenutku pisanja, isto takovom osobom. Pa, ako treba tražiti “poštarsku” poruku Ana Maríje Matute: koliko god rijetka, ljepota osjećajnog življenja neprocjenjivo je vrijedna prema ubrojivom, primjerice novcu i društvenom statusu. Roman završava preranom smrću jedno od dvoje protagonista, ali ne smijem ga odati.