ZAGREB - Zamisao da se ciklus romana o Koku Ivana Kušana ponudi publici kao filmski serijal nadaje se kao toliko očita, da je pravi misterij kako se toga nitko nije sjetio. Od prvog romana “Uzbuna na Zelenom vrhu” iz 1956. do danas, Kušanovi romani o Koku vjerojatno su najpopularnija dječja književnost u Hrvatskoj, kanonizirani u školskoj lektiri, prepoznatljivi su u više generacija i - korporacijskim rječnikom rečeno - pravi su brend. O takav brend očešala bi se svaka razborita kinematografija, no ne i naša, koju već dugo karakterizira zanemarivanje dječje filmske produkcije.
Ciklus od 5 filmova
Te “banalne” ideje da se Kokov ciklus pretvori u film dosjetila se konačno tvrtka Kinorama danas najagilnije domaće filmske producentice Ankice Jurić Tilić, koja je pokrenula ciklus od pet filmova po Kokovim avanturama. Producenti su odlučili ciklus otpočeti od drugog Kušanovog romana, “Koko i duhovi”, koji je realiziran prema scenariju samog pisca, a režiju potpisuje njegov sin Danijel.
Otpočinjući rad na “Koku”, kreativna ekipa filma morala je razriješiti dvije početne nedoumice. Prva od njih bila je - kako početi ciklus od drugog romana, a preskočiti “Uzbunu na Zelenom vrhu”? Drugo je pitanje bilo: da li priču smjestiti u suvremenost, ili u epohu “zrelog socijalizma” kad su romani napisani?
Prvu dilemu otac i sin Kušan razriješili su tako što film otpočinju ironijskom, autoreferencijalnom TV reportažom u kojoj se ispripovijedaju zbivanja sa Zelenog vrha i upoznaje Koka, a u samoironičnom se “cameu” tu pojavljuje i Zoran Šprajc. Iako je na projekciji koju sam ja gledao s publikom taj uvod izazvao smijeh, moram priznati da je za moj ukus malo nespretno rogobatan i da se film “sporo pali”.
Šarmantno iznenađenje
Kudikamo zanimljivija je Kušanova odluka koja se tiče epohe radnje. On, naime, radnju doista smješta u fikcionalne šezdesete, a ikonografija, rekvizitarij, konzumni fetiši i upotrebni predmeti svi su iz srednjeg razdoblja socijalizma.
No, Kušan iz filma izbacuje politički kontekst te ere, pretvara se da komunizam i Jugoslavija ne postoje, a policija - primjerice - ima hrvatska obilježja na kapi. Film tako kao da se događa u nekom prostoru historiografske fikcije, u nekom paralelnom kozmosu gdje je samostalna Hrvatska postojala i u eri Brežnjeva. Nekom ta Kušanova odluka može biti politički iritantna, no meni je šarmantno iznenađujuća.
Razblaženi horor
Nakon početka koji je malo grbav i nevješt, “Koko i duhovi” brzo uhvati brzinu i postane ono što jest: brižljivo produciran, solidan, razmjerno zabavan “pre-teen” film. “Koko” je film u kojem se pazilo na detalj, a produkcijski dizajn je pravi užitak. Po vizualnoj i scenografskoj brižljivosti “Koko” je film namijenjen djeci koja su navikla na standard “Harryja Pottera”. Dječji glumci ( Antonio Parač, Kristian Bonačić, Nina Mileta, Filip Mayer) dobro su izabrani. S obzirom na to da je današnja dječja kultura nakon “Harryja Pottera” i “Sumraka” prožeta razblaženim hororom, Danijel Kušan je procijenio da i u “Koku” može jače odigrati na jezovitu kartu, što je OK, no pritom je izgubio osnovni detektivski zaplet.
“Koko i duhovi” nije savršen, no u malenoj i ne posebno dobroj produkciji domaćeg dječjeg filma produkt familije Kušan svakako diže ljestvicu osjetno naviše.