Hrvatska audiovizualna industrija ni u jednom segmentu produkcije nije u takvom zaostatku za svijetom kao što je u dugometražnoj kino animaciji. U posljednjih četvrt stoljeća kino animacija prestala je biti oligopolski teritorij nekoliko krupnih američkih i japanskih igrača. Dugi kino crtići rade se posvuda, rade se u različitim tehnikama, s različitim poetikama i za različite publike. Cijela ta smjena epoha, nažalost, Hrvatsku je potpuno preskočila. Hrvatska animacija ostala je u tržišnom smislu tamo gdje je bila u zlatno doba "zagrebačke škole": radi kratkometražnu art-animaciju za nišu festivala.
Razloga za to je više. Ni u svoje herojsko doba 60-ih i 70-ih zagrebačka animacija nije lako prelazila razdjelnicu između obrta i industrije. Iz niza razloga...