Dokumentarni serijal “Naši dani” o četiri dekade hrvatske rock-glazbe počeo je prije deset tjedana obećavajuće duhovitom te informativnom, dobro usustavljenom epizodom o “električarima”, odnosno prvim hrvatskim rock&roll sastavima koji su od ranih 60-ih do 1968. godine “premrežili” Hrvatsku, svirajući uglavnom obrade i prepjeve britanskih i američkih rock&roll hitova.
I druga epizoda o “Autorskom rocku” s težištem stavljenim na Grupu 220 i Dragu Mlinarca koji prvi s albumom “Naši dani” na ove prostore uvode snažan autorski izričaj držala je vodu. U te prve dvije epizode, autori serijala na čelu s redateljem Andrijom Vrdoljakom uspjeli su ispoštovati famozno novinarsko pravilo zvano “4W”, odnosno pitanja “tko, gdje, kada i zašto”, no od treće epizode “Ništa mudro” s usponom Parnog valjka, Timea, Drugog načina i Bijelog dugmeta kola su krenula nizbrdo.
Ne samo da nismo dobili odgovore na pitanja “kada” i “zašto” nego su se protagonisti tog razdoblja hrvatskog rocka počeli u serijalu pojavljivati bez “voznog reda”, odnosno bez poštivanja za ovaj tip serijala bitnih pravila o kontekstu i kronologiji događaja, pojava i izvođača, čime su se pogubili i koncept i kriteriji za usustavljenje važnoga i bitnoga u onome što se doista događalo na hrvatskoj rock-sceni. Umjesto da paralelno pratimo karijere niza izvođača s njihovim najvažnijim ostvarenjima, stalno smo dobivali vremenske skokove, odnosno povratak u početak priče o jednom s dovršetka priče o nekom drugom izvođaču, što je ostala konstanta do kraja serijala.
Onih nekoliko uvodnih rečenica naratora Gorana Navojca, a bez dostatnog “provodnog” teksta kroz pojedine epizode, nije ni izbliza bilo dovoljno da se bolje pojasni društveni, kulturološki, glazbeni, ekonomski, politički i svaki drugi kontekst u kojem se “hrvatski rock” događao u određenom razdoblju. Kad tome pridodate nepostojanje precizne kronologije i gotovo nikakav osvrt na ključne albume određenih izvođača u određenom trenutku, konačan rezultat je s čvrstih kriterija i preglednog koncepta prešao u konfuziju i kakofoniju. Time su epizode o usponu i padu Bijelog dugmeta, odnosno punku i novom valu, završile debelo ispod onoga što su u epizodama o tim “fenomenima” ponudili autori serijala “Robna kuća”, odnosno Igor Mirković u pomno osmišljenom i majstorski realiziranom dokumentarcu “Sretno dijete”. Previše Prljavog kazališta, premalo ostalih sukus je epizoda “Neprilagođeni” i “Heroj ulice” o punku i novom valu.
Ne znam je li sve ono što se dogodilo u prvih pet-šest epizoda “Naših dana” nagnalo dvojicu od četiri stručna suradnika, kolege Hrvoja Horvata i Arsena Oremovića da se ograde od serijala u kojem su imali učešća, no i taj podatak dosta govori o “konačnom proizvodu”, čijih se posljednjih šest epizoda montiralo, da ne velim “žbukalo”, iz tjedna u tjedan jer su do termina emitiranja bile zgotovljene tek prve četiri epizode, i to bez konzultacije stručnih suradnika na scenariju.
Još su zbrkanije i nedorečenije bile epizode o rocku 90-ih, odnosno ratnim, poratnim i “porinovskim” godinama pa smo tako u posljednje dvije epizode doživjeli da Urban u “priču o hrvatskom rocku” ulazi kao učesnik Gibonnija, a Majke tek s pjesmom “Ja sam budućnost”, bez spomena prva dva albuma, od kojih “Razdor” niz kritičara svrstava na najviša mjesta liste najboljih hrvatskih rock-albuma, i to ne samo 90-ih nego u cjelokupnoj povijesti hrvatske rock-glazbe. Slično je prošlo i Hladno pivo koje u priču ulazi tek s trećim albumom “Desetka”, a tek nešto bolje Pipsi i Let 3. KUD Idijota kao najžešćih kritičara sistema 90-ih u tom “ratnom i poratnom” kontekstu nitko se nije sjetio, tek ih se nešto malo spomenulo u epizodama koje su se bavile 80-ima, ali je zato Thompson ispao “heroj bez mana”.
To je otprilike kao da o engleskom ili njujorškom punku, odnosno Brit-popu ili grungeu radite dokumentarce u kojima “nemate vremena” dostojno se osvrnuti na debije Sex Pistolsa, The Clasha, Ramonesa, Talking Headsa, odnosno ključne albume Oasisa, Blura, Nirvane i Pearl Jama, ali istaknete pozitivnu ulogu nazi-punka.
Romantičarski nacionalni pristup Vrdoljaka, da budem blag, prilično je diskutabilan u priči o hrvatskom rocku, manje osjetno u epizodi o ranim 70-ima, ali prilično neugodno u epizodama o 90-ima koje su za niz rock-glazbenika bile politički “olovne” ili u najmanju ruku egzistencijalno teške godine. Preveliko, pak, davanje minutaže postanku Porina ispalo je potpuno nezanimljivo.
Propusta je, dakle, bilo koliko volite, a pogodaka premalo pa se zanimljivost serijala na koncu svela tek na manje ili više živopisne i duhovite storije sugovornika. Žao mi je, ali “priče sa šanka” ne mogu i ne smiju biti gotovo jedini adut ovakvog serijala kojem se moralo pristupiti mnogo studioznije . Navodno su “Naši dani” koštali dva milijuna kuna. U konačnici se ta cifra nije ogledala u kakvoći serijala, ali upravo bi ta cijena i “sveobuhvatnost” ovog projekta mogli biti argumenti da se u bližoj ili daljoj budućnosti od strane HRT-a i IHG-a odbiju zasebni dokumentarci o “električarima”, “novovalovcima” ili “Fiju Briju” generaciji iako bi, izgleda, bilo smislenije da smo umjesto takvog, “sveobuhvatnog dokumentarnog serijala o četiri dekade hrvatskog rocka” dobili nekoliko zasebnih dokumentaraca.
Primjerice, onakvih koji bi bili osmišljeni po uzoru na izvrstan BBC-jev dokumentarac “Synth Britannia” o britanskoj electro-pop sceni 70-ih i 80-ih koji je u 90 minuta besprijekorno obradio zadanu temu. Ostaje nam tek nada da eventualni partikularni glazbeni dokumentarci - zbog “sveobuhvatnosti” serijala “Naši dani” koja ipak nije realizirana - neće od institucija, koje su stale iza ovog u konfuzno realiziranog projekta, doživjeti odbijenicu.
Dapače, bilo bi uputnije “Naše dane” shvatiti tek kao okvir iz kojeg se može krenuti u zasebne dokumentarce o pojedinim izvođačima, stilovima i periodima hrvatske rock i pop-glazbe.