Radivoje Raša Andrić

Dragojevićev film ‘Lepa sela lepo gore’ bio je antirežimski. Ne bi bio snimljen da im politički nije pomogao Bata Živojinović


Radivoje Andrić i Nenad Polimac

 Dusko Marusic/Cropix
Redatelj poznat po filmovima ‘Tri palme za dvije bitange i ribicu’ i ‘Munje!’ nakon duge je pauze režirao film ‘Ljeto kad sam naučila letjeti’ i razgalio gledatelje u Puli

U Puli se vidjelo da je Radivoje Raša Andrić potvrdio status hitmejkera. Nakon duge pauze (prije toga je režirao crowd pleasere “Tri palme za dvije bitange i ribicu”, “Munje!” i “Kad porastem, biću Kengur”) režirao je film za djecu i odrasle “Ljeto kad sam naučila letjeti” i razgalio gledatelje u Areni. Glumci su izlazili i po tri puta kako bi se naklonili publici, a i sam redatelj oduševljeno je primljen.

Vaša majka je Bojana Andrić, koja je uređivala emisiju ‘Trezor’ i napisala sjajnu knjigu, ‘Vodič kroz produkciju programa TV Beograd od 1958. do 1983.’. Je li se još bavi tim poslom?

- Neko vrijeme su je plaćali, ali sada su i to prestali. Tako da je ona urednik redakcije, ali volonter. Ona inače vodi inicijativu za Muzej televizije u osnivanju, o tome se priča već 15 godina, to su sad čak objavili i u Politici, pa možda bude nešto od toga. A ovi novi ljudi sve hoće da bace. Recimo, kad je Studio B rasformiran, ploče, trake i sve to što su imali nađeno je u kontejneru. Otprilike, sad smo sve digitalizirali i ono sve što se u to ne uklapa ćemo baciti.

Vi ste 1992. radili kao asistent režije na ‘Dezerteru’ Živojina Pavlovića? To baš nisu bila ugodna vremena…

- Bila su tako grozna da ih se jedva i sjećam. Mi mlađi tada smo živjeli samo noću. Bilo je važno izbjeći policiju i ove što te love da te strpaju na front. Nismo slušali ni vijesti, jer je sve bilo tako lažno i frizirano da se činilo potpuno besmisleno. Mentalno smo preživjeli tako što smo izbjegavali stvarnost. Znam da to nije neki najbolji životni put, ali drukčije se nije moglo. Ja sam sa Žikom, koji je onda već bio u godinama, u rodbinskim vezama, moji su roditelji bili povezani s njegovom suprugom Snežanom Lukić i ja sam se kao mali igrao s njihovom djecom, Milenom i pokojnim Vukom. Snimanje mi je bilo zanimljivo jer sam radio ono što bih preporučio svima koji počinju na filmu. Počneš od raznošenja kava i gledaš kako radi filmska ekipa. Tek kad to shvatiš, poslije je možeš i voditi. Ovako kad dođeš za znanjem koje si pobrao na fakultetu, to nije to, ne znaš ti kako oni, zapravo, funkcioniraju. Meni nije bilo nimalo neugodno i dalje raditi kao pomoćnik režije nakon što sam se afirmirao kao redatelj jer na svakom filmu nešto naučiš. Jedino što sam ipak počeo malo birati jest da radim s debitantima kojima mogu pomoći ili nađem nešto što je zbilja zanimljivo. Drugi film na kojem sam radio zvao se ‘Biće bolje’, igrali su gotovo svi poznati srpski glumci, od Dragana Nikolića do Seke Sabljić, ali kad sam dobio honorar - bilo je to doba one strašne inflacije - kupio sam sto piva, nekoliko šteka cigareta, napravili smo party i to je bilo to.

Nisam radio puno dokumentaraca jer sam emotivan čovjek, pa kad vidim da je netko u problemima, radije bih mu pomogao nego snimao o njemu film. Radio sam ‘Januarsku reku’, u prijevodu je to Rio de Janeiro, to je bilo ono vrijeme kada su bili veliki protesti protiv Slobodana Miloševića, a sve je izgledalo nekako karnevalski. Ali to baš nije bio čisti dokumentarac, dobar dio je izgledao kao videospot, s onim bubnjarima koji bude grad. Drugi sam radio potajno, jer su oni koji su tada snimali mogli biti osuđeni kao špijuni. Tri-četiri dana prije bombardiranja policija je upala na B-92 i svi su naši filmovi, pa i ‘Januarska reka’, nestali i nikad nisu vraćeni. Naravno, mnogo je toga sačuvano na videu, ali neki su nestali zauvijek i to je zbilja užas. Srećom smo sklonili mnogo opreme i tako smo snimili onaj dokumentarac ‘Jel’ bombarduju kod vas’. Zapravo su to bile grozne stvari.

Jako mi se svidio vaš prvi film ‘Tri palme za dvije bitange i ribicu’, jako ležeran i zafrkantski, a opet tu i tamo pomalo subverzivan. Takvih filmova tada nismo imali u Hrvatskoj krajem devedesetih…

- Da, kod vas je tada baš bila režimska kinematografija. Snimani su samo ultrapolitički korektni filmovi za tu politiku. Nama je inače pomagao Bata Živojinović, koji je bio član Socijalističke partije Srbije, tako je i mogao biti snimljen ‘Lepa sela lepo gore’, koji je bio čisto antirežimski film. Tu je bilo, recimo, sedam vrsta scenarija, jedan koji ide na odobrenje Ministarstvu kulture, jedan koji dajemo ovom glumcu, treći onome, i tako dalje. Bilo je samo glavno da se ne pomiješaju, da jedan od njih ne dođe u pogrešne ruke.

‘Tri palme za dvije bitange i ribicu’ čak je malo asocirao na Godardovu ‘Neobičnu bandu’…

- Može biti, samo ja nisam htio da to bude nekakvo zafrkavanje, radio sam film gotovo školski i zatim ga izokretao u detaljima.

Već vam je drugi film ‘Munje!’ puno slobodniji, kao da je rađen za mlađu generaciju…

- To što ste spomenuli Godarda, ima toga, iako je redatelj koji je na mene izvršio najveći utjecaj Jim Jarmusch. Međutim, ja stil prilagođavam produkcijskim uvjetima, ‘Munje!’ su snimljene za jako malo novca i pazio sam da nigdje ne pretjeramo. Puno smo izmišljali, pa kad smo imali kameru u pokretu, snimatelj je sjeo na automobil koji smo mi gurali. U ono doba više nitko nije koristio zum, davno su prošla vremena filmova Brucea Leeja i Rogera Cormana, no nama je dobro došao jer smo mogli naglasiti pokret. Scenografu smo dali nemoguć zadatak da snima u slijepim ulicama, tako da nema preveliku dubinu, ali bilo je bitno da u njima stanuje netko koga znamo, kako bi nam pogurao kabel da bismo mogli koristiti reflektor. Tako smo našli izvrsnu ulicu, ali u njoj nikog nismo poznavali sve dok nije naišao glumac Ljuba Tadić koji je tu živio i kad je shvatio što nam treba, odmah je pristao pomoći nam. Njegova nam je supruga kuhala kave dok smo mi snimali. Poslije su me novinari pitali, osobito nakon što sam napravio ‘Kad porastem, biću Kengur’, zašto imam taj fetiš benzinskih crpki - stvarno ih je puno u mojim filmovima - je li to neki znak, neka metafora, na što sam odgovorio: pa, zato što su noću uvijek jako osvijetljene i rade non-stop, tako da za malo novca dobijem puno svjetla. Stil je dobrim dijelom proizašao iz produkcijskih uvjeta, štos je u tome da nedostatke predstaviš kao svoju prednost, kao da si htio da to upravo tako bude.

Ali u ‘Munjama’ je mnogo vizualnih zafrkancija koje su naknadno dodane…

- Iskreno, toga se i ne sjećam, u njemu je barem 150 stvari koje me jako nerviraju, pa se čuvam od ponovnog gledanja tog filma. To su, naravno, sve moje greške i zato ih se ne volim prisjećati. Prije nekoliko godina zvali su me u Kragujevac, gdje postoji ljetna filmska škola, i navalili s pitanjima o ‘Munjama’, a ja sam im iskreno odgovorio da nemam pojma o čemu govore. No, publika je tako dobro poznavala film da su jedni drugima objašnjavali o čemu se tu, zapravo, radilo. Mene je bilo sram, ali što mogu, nisam htio lagati niti izmišljati. Sada trebam raditi nastavak ‘Munja’, koji se zove ‘Munje opet’, i morat ću ih pogledati. Nema šanse da radim nastavak, a da nemam pojma što je bilo u prvom dijelu.

Tko će glumiti?

- Manje-više svi oni koji su bili i u prvom filmu osim, naravno, Nebojše Glogovca. Kad je on umro, gotovo sam odustao od nastavka, ali ipak, ispalo je da sada radimo na njemu.

‘Kad porastem biću Kengur’ po stilu jako odudara od ‘Munja’. Je li to da vam se filmovi jako razlikuju, ustvari, koncept?

Pa ne baš, sva ta tri filmova pisali su drugi scenaristi, što je već dovoljno objašnjenje. Moj pokojni montažer Marko Glušac, s kojim sam radio prva tri filma, rekao bi: ‘Ovo je dobar tekst, ali scenarij je loš’, što bi ‘u prijevodu’ značilo ‘ima tu dobrog materijala, ali nije pretočen u zanimljiv filmski jezik’. ‘Kengura’ nisam ni trebao raditi, htjeli smo tada ekranizirati predstavu Zorana Bačića i Zlatana Fazlagića ‘Ljubavno pismo’, koja je jako dugo igrala u Ateljeu 212, ali nam se to nekako otimalo i onda me nazvao Miroslav Momčilović te mi rekao da ima filmski scenarij, ali da nema baš puno iskustva u tom poslu, pa nije siguran vrijedi li to išta. Otpravio sam ga rekavši da upravo radim na drugom projektu, no onda mi je nešto propalo s ‘Ljubavnim pismom’, pa sam pročitao Momčilovićev scenarij, koji mi se svidio. Nazvao sam producenta Milka Josifova, koji ga je pročitao iste večeri, nazvao me i rekao: ‘Snimamo’. Sutradan ujutro javio sam se Momčiloviću, on se zgranuo zbog mojih promjena mišljenja, ali onda smo počeli raditi i poprilično izmijenili izvornik. Kod njega su to bile odvojene tri priče, što se meni općenito ne sviđa, jer nešto počne pa stane i usmjeri se na nešto sasvim drugo. Tu je u montaži mnogo napravio Marko Glušac, koji je te tri linije jako dobro isprepleo. On je bio dramaturg u slikama, sa svojim asistentom Dejanom Uroševićem, koji mi je montirao ovaj posljednji film, zapravo je sve napravio. Ja u montažu nisam puno dolazio jer smatram da redatelju tamo nije mjesto; on bi htio montirati film koji je zamislio da je snimio, a ovi drugi naprosto koriste najbolje dijelove. U montažu dođem tek na kraju i onda se usuglasimo. To je lekcija koju sam naučio od Gorana Markovića na Fakultetu dramskih umetnosti - prvo izbaci scenu koja ti je najdraža, a poslije se snalazi. Dobra mi je strana što nisam pretjerano zaljubljen u kadrove koje smo snimili. Suština je također da mnogo radim na scenariju, priča se mora dobro pripremiti.

image

Radivoje Andrić

Dusko Marusic/Cropix

To se vidi na filmu ‘Ljeto kad sam naučila letjeti’…

- Tu nam je pomoglo i to što smo imali prisilne pauze zbog produkcijskih uvjeta. Kad imate mali odmak od materijala, jako je dobro što ga možete pročitati iz nove vizure. Novac smo prikupljali tri godine, a cijelo to vrijeme radili smo i na tekstu, pa smo to dobro ispeglali. Producenti su za sve to imali razumijevanja. Na sreću, to su ovi novi, moderni producenti, koji se razumiju i u scenarij i u podjelu uloga, pa smo sve to dobro posložili.

image

Ljeto kada sam naučila letjeti - Fotografije iz filma

Radivoje Andrić

Ipak je neobično da ste nakon uspjeha ‘Kengura’ toliko morali čekati sljedeći film?

- Problem je bio i u tome što nisam odmah pronašao scenarij koji bih radio. Primjerice, producent Milko Josifov za mene je sam bog; on je u ‘Munjama’ prepoznao komercijalni film koji jedva da ima priču. Sve je u atmosferi, u likovima i u odnosima, a on je to prepoznao. Stalno mi je govorio da će to biti hit, a ja sam mu ponavljao da će to biti underground film za deset do petnaest tisuća gledatelja. Osim toga, on mi je poslije ‘Kengura’ tvrdio da se moramo prebaciti na serije, jer će kina propasti. I u tom pogledu bio je u pravu. Zato sam se i bacio na serije, napravio dva jako dobra teksta sa svojim pokojnim ocem, Vladimirom Andrićem, koji je također redatelj, dječji pjesnik i književnik; vrlo mu je dobra TV drama ‘Šešir profesora Koste Vujuća’, napravljena znatno prije ove verzije Zdravka Šotre, no naši su projekti bili ‘Hajduci’ po Branislavu Nušiću i ‘Jeb’o sad hiljadu dinara’ po Borisu Dežuloviću. Obe su serije bila ambiciozne, po 13 epizoda, ali su, očito, bile preskupe jer nijedna nije snimljena. Ja sam opet nakon ‘Kengura’ pogrešno procijenio da sam već velika faca i da ću lako dobiti pravi novac, ali nije bilo tako. Onda sam se prisilio snimati reklame, za što sam mislio sam da ne znam, ali već prva koju sam napravio nagrađena je na nekakvom ‘reklamožderu’. I to me držalo, a novac sam potrošio popravljajući kuću u Zatonu pokraj Dubrovnika. I tako je prošlo mnogo godina.

I onda ste se zalijepili za knjigu Jasminke Petrović.

- Ne, to je bio slučaj kao i s ‘Tri palme’, gdje su me glavni glumci Dubravka Mijatović i Goran Radaković suočili s gotovim projektom. Ja sam se izvlačio da to nikad nisam radio, ali oni su znali bolje. Od prvog telefonskog razgovora s njima i informacije da su osigurali budžet do završne verzije prošlo je samo devet mjeseci. A kod ovog posljednjeg filma, od prvog poziva producenta pa do premijere prošlo je četiri i pol godine.

Jeste li očekivali da će film u ovim vremenima sakupiti 200.000 gledatelja na prilično zahtjevnom srpsko-bosanskom tržištu?

- Time se ne opterećujem. Najvažnija mi je priča, a sve drugo izvan je moje moći. Priča mi je ideja vodilja i nastojim da ne nakalemljujem stvari. Jesmo li očekivali da će biti tako gledan? Naravno da nismo, ali to se dogodilo iz niza razloga. Kao prvo, u Srbiji je u posljednjih 20 godina snimljeno četiri do pet filmova za djecu i ta ga je grupacija izdigla u hit. Za Klarom je bila prava pomama, u Kragujevcu smo doslovno bježali od djece koja su jurila za nama. U jednom smo se trenutku našli između dvije skupine djece, jedne koja je ulazila u kino i druge koja je izlazila. Morali smo jako paziti kako se ponašamo. Klara Hrvanović koja igra glavnu ulogu uistinu je postala njihov idol, no mi smo je još prije snimanja pripremali da bi se nešto takvo moglo dogoditi, no, naravno, prizemljivali smo je koliko smo mogli. To i sada radimo, film jest važna stvar, ali nije važnija od života.

Ona zaista fantastično drži film.

- Tu sam shvatio nešto važno. Kada se mali glumac ne snalazi u sceni, ne treba posezati za previše repeticija, nego nešto treba promijeniti u scenariju. Tako spasim sebe, glumca i scenu. Raditi 40 repeticija u takvim je situacijama besmisleno.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
30. siječanj 2023 13:03