U ponedjeljak u 20.15 sati na Prvom programu HTV-a prikazat će se dokumentarni film "Druga Amerika" Elizabete Gojan, koji bi trebali pogledati svi koji vole pravo, punokrvno novinarstvo, kakvog je danas sve manje. Što se nas tiče, na neviđeno prognoziramo da će ovaj aktualni 52-minutni dokumentarni film biti prava poslastica. Vjerujemo u to jer desetljećima pratimo rad autorice, čije ime jamči kvalitetu.
Uvijek elokventna, educirana i informirana Elizabeta Gojan na HRT-u je od 1988. godine. Svoju televizijsku karijeru gradila je ne preskačući stepenice, a počela je kao novinarka nedavno ukinute emisije "Zagrebačka panorama". Tijekom Domovinskog rata, od 1991. do 1995. godine, izvještavala je iz hrvatske i bosanske Posavine, Osijeka, Dubrovnika... Bila je i urednica središnjeg Dnevnika, urednica i voditeljica nama dragog talk showa "Damin gambit", autorica dokumentarnih filmova "Bosna - zemlja koje nema", "Tuga Indije i sjaj Šri Lanke". Elizabeta je na HRT-u komentatorica u rubrici vanjske politike od 1993. godine. Izvještavala je s ratišta u Ukrajini, a kako to rade pravi, prekaljeni novinari, pokazala je i kada je satima uživo vodila višesatne emisije povodom napada na SAD 2001., NATO-ova bombardiranja Jugoslavije, uhićenja Slobodana Miloševića...
U 52-minutnom filmu "Druga Amerika" Elizabeta odgovara na pitanje koliko je Amerika daleko od vizije očeva utemeljitelja nacije. Podsjeća kako je predsjednik Donald Trump obećao da će se svima "vrtjeti u glavi" od njegovih akcija i pokazuje kako to obećanje ispunjava. U filmu snimanom u Washingtonu, New Yorku, Iowi, Teksasu i Los Angelesu, Elizabeta tumači i što zamrzavanje saveznih potpora znači za Meskwaki Indijance u Iowi, pita smije li predsjednik raspoređivati vojsku na ulice američkih gradova, hvatati, zatvarati i protjerivati imigrante, masovno otpuštati državne službenike, ukidati prava LGBTQ zajednice...
Krenimo redom: kako to da ste se odlučili snimiti ovaj dokumentarni film?
- Nisam odlučila ja (smijeh)… Nisam, naime, u toj povlaštenoj ekipi koja na HRT-u ‘odlučuje‘ o tome što će se raditi. Da je tako, ne bih sjedila u sobici bez prozora i dnevnog svjetla s moje dvoje kolega i godinama radila vanjskopolitičke šihte. Osim, naravno, ako treba otići u ratnu Ukrajinu… Dakle, nisam ja to odlučila, ali sam prihvatila ponudu glavne urednice svih televizijskih kanala HRT-a Rahele Štefanović da baš ja, kao vanjskopolitička doajenka, napravim dokumentarni film o Americi u drugom mandatu Donalda Trumpa. Naravno, to je za mene bio rijedak izazov koji sam odmah prihvatila, gotovo bez razmišljanja.
Što je bilo najizazovnije u radu na dokumentarnom filmu?
- Svakako sama priprema. Razradila sam ideju i započela s teškim i zahtjevnim poslom dogovaranja snimanja tijekom ljeta, kada su i Amerikanci na odmoru. Istodobno sam odrađivala svoje uobičajene vanjskopolitičke šihte, moj mi prvi nadređeni nije dao ni dana za samu pripremu, pa sam nakon odrađenih osam sati i isporučenog priloga za Dnevnik ostajala na poslu, dugo poslije ponoći… Jedino pozitivno jest da sam tako svladavala vremensku razliku između Hrvatske i SAD-a (smijeh).
Zbog čega se film zove ‘Druga Amerika‘?
- Činilo mi se zgodno poigrati nazivom - ovo je drugi predsjednički mandat Donalda Trumpa, i Amerika, dakle SAD, postaje potpuno drugačija od one koju inače znamo, dakle, to je sada baš neka ‘druga Amerika‘.
Koliko ste dugo snimali na terenu?
- To je priča za sebe. Za snimanje smo, naime, imali samo 18 dana, putovali smo automobilom i avionom, zadržavajući se ponegdje samo 48 sati - to je golem tehnički, ali i fizički pothvat: prvo, vremenska razlika između Europe i Amerike, a zatim smo na putovanju kroz čak pet američkih saveznih država promijenili tri vremenske zone… A uz sve to morate to kratko vrijeme ispuniti zanimljivim, istinitim, teškim sudbinama ljudi, s kojima se povezujete i emocionalno.
U kojim ste gradovima i državama sve bili?
- Činilo mi se da pokušati suvislo odgovoriti na pitanje gdje je i kamo ide Amerika 2025. znači posjetiti što više njezinih dijelova - od Washingtona, u kojem je, zbog politike i njezina utjecaja na život glavnoga grada, logično krenuti u priču, preko New Yorka, jer nikako ne možete zaobići tu vibrantnu svjetsku metropolu. Naravno, trebalo je stići i do ruralne Amerike, pa smo u saveznoj državi Iowi snimili i autohtono indijansko pleme Meskwaki, na čiji život ozbiljno utječu najnovije izvršne odluke američkog predsjednika. Zbog vjerojatno najvažnije teme kojom se Trump odlučio baviti, masovne deportacije imigranata, otišli smo u Teksas, gdje smo snimili razgovor s imigranticom koja, nakon više od 20 godina rada i života u ‘obećanoj zemlji‘, sada strahuje da će je, kao i mnoge druge, službenici ICE-a, Imigracijske i carinske službe, uz pomoć policije i FBI agenata, uhititi na cesti i deportirati u njezinu domovinu. Nažalost, najgori njezin strah - o kojem mi je kroz plač govorila, a to je i mene nagnalo na suze - strah svih majki, koje zbog djece prolaze kroz mnoge teške trenutke - ispunio se. Federalni agenti koji rade uz ICE, mjesec dana nakon našeg razgovora, uhitili su na ulici njezinu kćer koja, kao ni ona, nema papire za legalan boravak u SAD-u, u koji je stigla kad je imala samo godinu dana… I nakon vrlo kratkog sudskog postupka, deportirana je u zemlju rođenja u Srednjoj Americi, u kojoj više nema apsolutno nikoga od rodbine. Naravno, htjela sam imati i stranu onih koji su od samog početka stali na stranu ugroženih, a to su stanovnici Kalifornije, koji su prosvjedovali protiv drakonskih odluka administracije Donalda Trumpa, a on je uzvratio slanjem vojske na ulice Los Angelesa, poslije i mnogih drugih gradova i država u kojima su na vlasti - demokrati.
Tko je uz vas činio snimateljsku ekipu?
- Sve te lokacije obišli smo i na njima snimali - snimatelj Mario Marić te tonski snimatelj Filip Požgaj. No, svakako moram spomenuti i Zinetu Alibegić, novinarku istraživačicu, koja mi je zaista pomogla u pripremama puta i postprodukciji. A za sam finalni proizvod zaslužan je nevjerojatno kreativan profesionalac, montažer iz snova Domagoj Frisch. Volim se šaliti kako sam ga ja ‘otkrila‘: zajedno smo radili i prije više od 20 godina, neke moje dokumentarce: ‘Bosna - zemlja koje nema‘ i ‘Indija i Sri Lanka‘.
Obišli ste Washington, New York, Los Angeles... Koji vam se od tih gradova najviše svidio i zašto?
- Naravno, ovo nije moj prvi boravak u SAD-u, godinama sam, prije nego što smo zaposlili stalnu dopisnicu, radila i izvještavala odatle, a bila sam i stipendistica američke vlade dva puta i proboravila tako u Americi nekoliko mjeseci. New York je velika ljubav mnogih, pa i moja, ali jako volim i L. A., i to ne Hollywood, nego Santa Monicu: imam tamo i ulicu i kuću u kojoj bih, da se snovi ispunjavaju, živjela (smijeh).
Kako je izgledao vaš prosječan radni dan tijekom boravka u Americi?
- Udarnički, baš je bilo udarnički. Rano ustajanje, doručak u osam pa cjelodnevni rad - najmanje do 22 sata. Takvi su uglavnom uvijek radni dani ekipa na službenom putu.
Koliko je vremena prošlo od vašeg posljednjeg boravka u Americi?
- Posljednji sam put tamo bila 2014. godine, kada sam u New Yorku i L. A.-u snimila dva ‘Damina gambita‘.
Koliko se Amerika od tada promijenila, koje su najveće promjene?
- Amerika je apsolutno neprepoznatljiva. Da, zapravo je ne prepoznajem. Američki san je odsanjan, ugasnuo je u ovoj drugoj Americi. Vrijeme je lošeg buđenja…
Što vam se najmanje svidjelo u ovoj Trumpovoj, drugoj Americi?
- Vojska, pripadnici Nacionalne garde na ulicama, uglavnom djeca, mladi Amerikanci koji u nepoznatom gradu bauljaju ili kad su u akciji, napadaju prosvjednike… Pa te stalne racije zbog imigranata, čak i nasred autocesta…
Što je ono najvažnije što publici želite poručiti svojim dokumentarcem?
- Zaintrigiralo me je kako nacija, stvorena na pobuni protiv tiranije, gubi neke osnovne slobode. Kako vizija očeva utemeljitelja nacije nestaje donošenjem izvršnih naredbi i odluka Donalda Trumpa i njegove administracije. Tražila sam odgovore na pitanja smije li predsjednik raspoređivati vojsku na ulice američkih gradova, hvatati, zatvarati i deportirati imigrante, oduzimati beskućnicima apsolutno sva prava, protjerivati ih s ulica i iz sklepanih šatorskih naselja u kojima oni - jer nemaju druge mogućnosti - preživljavaju, masovno otpuštati državne službenike, ukidati prava LGBTQ+ zajednice... Ugroziti financiranje zdravstva, obrazovanja, ključnih socijalnih usluga, ali i provedbu zakona autohtonih zajednica, starosjedilaca Indijanaca… Zaista se nadam da će gledatelji doživjeti i osjetiti tu neku drugu Ameriku, koja se vrlo lako, u nekim detaljima, prepoznaje i iskustva koja danas i mi u Hrvatskoj živimo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....