S nizom od sedamnaest filmova snimljenih od 1961. do danas, Fadil Hadžić još uvijek jest, a vjerojatno će i ostati najproduktivniji redatelj hrvatske igrane kinematografije. Istodobno, Hadžić je desetljećima bio redatelj kojeg se nije odviše cijenilo. Filmska kritika i kolege smatrali su ga neoriginalnim svaštarom koji imitira tuđe, bolje filmove. Imao je stigmu površnog eklektika koji se premalo udubljuje u projekt i ne pridaje pažnju pripremi.
Ta nepovoljna ocjena počela se mijenjati početkom prošle dekade, kad je generacija mlađih filmskih kritičara ozbiljno revalorizirala Hadžića. U moru doista traljavih redateljevih filmova pronašli su pet ili šest naslova koji su zaista dobri, ali i naslova koji su odavali pečat autorstva. Stigao je trenutak da se dobri Hadžićevi filmovi emancipiraju od gomile loših.
Rezultat te revalorizacije je i retrospektiva Fadila Hadžića, koja ovog četvrtka otpočinje u Kinu Tuškanac. Retrospektiva se otvara projekcijom redateljeva ponajviše revaloriziranog i najcjenjenijeg filma "Protest" (1967.), koji i stilom i temom podsjeća na najbolje istodobne naslove crnog vala. Uoči projekcije bit će predstavljena i monografska knjižica o tom filmu, koju su uredili Diana Nenadić i Dean Šoša.
Osim "Protesta", unutar retrospektive će biti prikazano još deset Hadžićevih naslova. Među njima vrijedi izdvojiti prvi Hadžićev film, komorni triler "Abeceda straha" (1961.) smješten u ustaški okupirani Zagreb. Tu je i "Službeni položaj" (1964.), politička drama s kojom je Hadžić prvi i jedni put pobijedio u Puli. Program zatvara "Druga strana medalje" (1965.), film koji je rijetka zvjerka unutar naše kinematografije. To je krimić u francuskom stilu u kojem Hadžić prvi otkriva fotogenični potencijal lokacija Rijeke.