Razdoblje koronavirusa duboko je potreslo holivudske distribucijske standarde. Najprije je još u travnju kompanija Universal svoj crtić “Trolovi na svjetskoj turneji” prodala Amazonu, koji ga je odmah postavio na svoju streaming platformu Amazon Prime, no samo za područje Amerike, dijelove zapadne Europe i Južnu Koreju, dok je u mnogim drugim zemljama, u kojima su multipleksi još radili, film nuđen prikazivačima.
Neki ga nisu htjeli prihvatiti jer je već dugo pravilo da pojedini naslov mora najprije u kina i tek nakon tri-četiri mjeseca može na male ekrane, no u Universalu su ionako smatrali da je ovo izvanredna situacija u kojoj treba tražiti izvanredna rješenja. “Trolovi na svjetskoj turneji” koštali su oko 100 milijuna dolara, službeni prihodi u kinima vode se na 10 milijuna dolara bruto, što je smiješno malo, no nije zabilježeno koliko je Universal primio od Amazona. Bit će da u završnoj računici nitko nije bio na gubitku.
Zvučni efekti
Novi udarac prikazivači su pretrpjeli dva mjeseca kasnije, jer je kompanija Sony objavila da je svoj ratni blockbuster “Greyhound” s Tomom Hanksom u glavnoj ulozi prodala moćnom Appleu, to jest njegovoj streaming usluzi Apple TV+, koja se još uhodava i treba atraktivne filmove i serije kako bi skupila što više pretplatnika.
Prikazivači su pobjesnili jer su u kinima već početkom godine puštali najave za “Greyhounda”, koji je pomicao datume premijere od ožujka do lipnja, a sada ispada da su podupirali svoju televizijsku konkurenciju. Ipak, logika Sonyja je neumitna, multipleksi su trenutačno vrlo rizična platforma. Prva otvaranja skupih holivudskih filmova - “Tenet” Christophera Nolana i Disneyjev “Mulan” - najavljena su za kolovoz, a po američkim anketama samo 10 posto gledatelja namjerava pohrliti u novootvorena kina, dok će velika većina to napraviti tek naredne godine, kada će im jamčiti da koronavirusa više nema ili da je pronađeno spasonosno cjepivo protiv njega. Hoće li doći do novog odgađanja premijera dva spomenuta filma? Lako moguće, no Sony je tu u dobroj poziciji. Njegov “Greyhound” koštao je 50 milijuna dolara (“Tenet” i “Mulan” po 200 milijuna), a Apple mu je platio 70 (po nekim izvorima i 75) milijuna. Osim toga, imao je i kineske producente koji su zadržali prikazivačka prava za svoje područje, tako da o eventualnom gubitku nema govora. Prije će biti da će i neke druge velike kompanije, čiji filmovi nemaju goleme troškove produkcije, početi pregovarati sa streaming gigantima, jer je u multipleksima postalo jako teško dobiti povoljan termin. Zato se i toliko skupih filmova preselilo na narednu ili čak na 2022. godinu.
Nema zbora, televizija nikad nije bila atraktivnija. Netflix svakog petka izbaci po jedan jaki film ili seriju, Amazon Prime i Disney+ ga slijede, a u tom obilju “Greyhound” je novi adut (jedino vam treba pretplata za Apple TV+). Mnogi će prigovoriti da je takav film trebao igrati u kinima, njegovih vizualnih i zvučnih efekata ne bi se postidio ni lanac IMAX-ovih kina, no ako imate veliki televizor s potrebnom dodatnom opremom, dobit ćete najbolje u mogućim uvjetima.
Junak
Što je zapravo “Greyhound”? To je američki razarač čije je pravo ime USS Keeling, a ovo mu je nadimak. Film je snimljen po knjizi “Dobri pastir” C. S. Forestera (autor knjiga iz Napoleonskih ratova o britanskom pomorskom časniku Horatiju Hornbloweru), objavljenoj 1955., koja se tako detaljno bavi jednom operacijom iz 2. svjetskog rata da je ušla u obavezno štivo na američkoj pomorskoj akademiji. Predložak mu nije istinit događaj, Forester je bio majstor fikcije, ali iznimno uvjerljive, tako da vam se čini da je njegov junak, komandant Ernest Krause, uistinu postojao. Zašto je pisac dao svom junaku ime njemačkog podrijetla može se samo nagađati, no i u jeku bombardiranja Londona britanska je kinematografija pravila suptilno pacifističke filmove, pa je to možda odjek te tradicije.
Hanks je smatrao film svojim vrlo osobnim projektom, sam je napisao scenarij, a njegovo poduzeće Playtone jedan je od koproducenata. Odabir redatelja je njegov, Aaron Schneider bio je pomoćnik direktora fotografije na “Titanicu”, zatim je 2004. dobio Oscara za najbolji kratki film, zvao se “Dva vojnika” i snimljen je po priči Williama Faulknera, a odlično mu je ocijenjen i dugi prvijenac “Pritaji se” (Get Low) iz 2009. Zatim je dugo pauzirao, sve dok ga nisu pozvali za “Greyhound”, očito je Hanks htio redatelja koji nije zakrečen rutinom, a i nekoga tko će mu u potpunosti biti na raspolaganju. Uostalom, i sam je imao dosta redateljskih iskustava, od kojih je najsloženije bilo epizoda iz ratne mini-serije “Združena braća”.
Glumac i scenarist u potpunosti dominira filmom, iako ni o njegovu liku ne doznajemo puno. Godina je 1941., nakon Pearl Harbora, kad je Amerika i formalno ušla u rat. I prije toga je pomagala Veliku Britaniju koju su napali nacisti, ali što je moguće diskretnije. Ernest (svi ga zovu Ernie) Krause upravo je promoviran u komandanta i žali se svojoj dragani Evie, s kojom još nije u braku (kratak nastup Elisabeth Shue), da nije siguran je li dorastao svom prvom ratnom zadatku, zapovijedanjem razaračem USS Keeling, odnosno Greyhoundom. Realno, za nekoga tko tek stupa na zapovjednički most to nije nimalo lak posao. Njegov razarač je glavna zaštita savezničkom konvoju sastavljenom od 37 savezničkih brodova (prevozili su vojnike, opremu i snabdijevanje), a jedina su mu potpora bila dva britanska i jedan kanadski razarač nešto niže kategorije. Najveća opasnost na Atlantiku je tzv. crna jama, široki pomorski pojas do kojeg nisu mogli avioni ni s američke niti s britanske strane, tako da su se morali snalaziti kako znaju ako ih na tom prostoru ugroze njemačke podmornice. Imali su kakvu-takvu zaštitu u podmorskim minama, no nisu ih imali u neograničenim količinama, a kad su onesposobili prvu, napao ih je “vučji čopor” od šest podmornica i prijetio im radioporukama (glas Thomasa Kretschmanna glumio je njemačkog časnika u “Pijanistu” Romana Polanskog).
U tim trenucima Krause manijakalno obavlja svoju dužnost, često se moli, jedva da išta jede, samo pije bezbroj šalica kave, zuri u radar i konzultira se s njemu najpovjerljivijim osobljem, zamjenikom Charliejem Coleom (Stephen Graham) i glavnim kuharom Georgeom Clevelandom (Rob Morgan). Najviše ga smeta što ne pamti dobro imena mornara, to ga razdražuje, kao i torpeda koja se stalno upućuju prema Greyhoundu.
Prijetnja
Film balansira između komorne drame koja se odigrava u razaraču i akcijskog spektakla na pučini. U jednom trenutku Greyhound se na nekoliko metara mimoiđe s tankerom goriva, u drugom torpedo prođe kraj njega čak ga i ne okrznuvši. Sve to zahvaljujući smirenosti koju Krause pokazuje u kormilarenju brodom.
Prizor koji najbolje pamtite je uzburkano, mračno more, po svoj prilici dotjerano uz pomoć kompjutora da izgleda tako prijeteće. Ponekad zažalimo što ne znamo što se događa u samom konvoju, gdje ima dosta stradalih od neprijateljskih torpeda, ali ovako je film dramski usredotočeniji i efektniji. Onako bi bio prostorno razigraniji, ne bi trajao samo 80 minuta (s odjavnom špicom 90) i bio bi puno, puno skuplji. U svakom slučaju, sada ga ne bismo mogli gledati na malim ekranima.