Osmogodišnja djevojčica Fatma cijeli je svoj dosadašnji život provela u libijskom zatvoru, gdje su njena majka i teta završile nakon što su kao tinejdžerice napustile dom kako bi se pridružile grupi ekstremista Islamske države.
Istinita životna priča spomenutih žena te njihove majke Olfe Hamrouni polazišna je točka za Oscara nominiranog dokumentarnog filma "Četiri kćeri" (Four Daughters) tuniske redateljice Kaouther Ben Hanije, koji tematizira radikalizaciju dviju tinejdžerki, slika intimni portret kaotičnog i često disfunkcionalnog obiteljskog života te promišlja o generacijskoj traumi, patrijarhatu, majčinstvu i adolescenciji, piše APnews.
Film pripovijeda priču najstarijih kćeri Olfe Hamrouni, no to, objašnjava APnews, nije samo njihova priča. I niz drugih ljudi u jednom se trenu počeo pridruživati militantnim skupinama u konfliktnim područjima, uključujući Islamsku Državu.
"To je...otvorena rana moje zemlje", kaže glumica Hend Sabri koja se u nekim scenama filma pojavljuje u ulozi tuniške majke Hamrouni.
I dok se Hamrouni nada da će glas o filmu pridonijeti njenom pokušaju da kćeri iz Libije vrati kući, u dijelu stanovnika Tunisa, ali i drugih zemalja, takvi povratnici, zbog sigurnosnih razloga, izazivaju strah i sumnju.
Hamrouni se nada i Fatminu oslobađanju. "Za što je ona kriva? Ona nije mogla birati oca ili majku", pita se.
"Svojski se trudimo pritisnuti tunišku vlast. Zemlja je odgovorna za svoje građane", svoje zahtjeve vokalizira i Ben Hania, redateljica i scenaristica filma koji eksperimentira s formom.
Naime, dok se u filmu, koji u potrazi za razlozima radikalizacije rekonstruira obiteljsku prošlost, pojavljuju Hamrouni i njene mlađe kćeri Eya i Tayssir, neke osobe, poput Hamrounijinih kćeri Ghofrane i Rahme, tumače glumci. U nekim scenama glumci su uprizorili ključne trenutke, u drugima propitivali i promišljali. Svoju ulogu u filmu filmašica Ben Hania pak vidi kao onu nekoga tko treba analizirati i razumjeti, a ne prosuđivati. Film, piše APnews, nudi teorije, no ne i konkretne motive.
Kako se pripovijeda, Hamrounijine kćeri odrasle su u siromaštvu i turbulentnom domu. Otac je bio mahom odsutan te je previše pio, a majka je bila preopterećena i oštra. Hamrouni je u filmu usredotočena na održavanje predbračne čistoće svojih kćeri. Lako sklizne u vrijeđanje i optužbe te kažnjavanje teškim premlaćivanjem, kako stvarnih prekršaja, tako i postupaka koje takvima doživljava: obrijana noga, dnevnička ispovijest o prvom poljupcu.
Faktor u filmu su i promjene koje su u Tunisu uslijedile nakon Arapskog proljeća te borba raznih aktera, uključujući ekstremiste, za utjecaj.
Ghofrane i Rahma koje su, tvrdi njihova majka, odrasle uz bazično poznavanje vjere, upoznale su se sa strogim interpretacijama. Rahma je, rečeno je u filmu, zbog preskakanja ili odlaganja molitve bičevala mlađe sestre, samokažnjavala se zbog tračanja te fantazirala o kamenovanju žene koja se upustila u izvanbračni spolni odnos.
Kada je Ghofrane prije gotovo deset godina otišla, Hamrouni je, tvrde u filmu, potražila pomoć policije da bi spriječila da je Rahma slijedi. No, policija nije učinila mnogo, mišljenja je Hamrouni.
Hamrouni je tugovala zbog kćeri koje su otišle te bila zabrinuta za one koje su ostale. Jedna od njih, koja je još bila djevojčica, divila se Rahmi te je upila njena uvjerenja. Druga se pak raspala. Mlađe kćeri smještene su u ustanovu, koja im je pomogla da ponovno izgrade svoje živote. Ipak, susjedi i rodbina obitelj su odbacili.
Neki ljudi koji su se našli u srodnim situacijama odrekli su se članova obitelji koji su otišli kako bi zaštitili one koji su ostali. Neki se bore za repatrijaciju svojih voljenih, a neki ne znaju jesu li živi ili mrtvi, kaže Mohamed Iqbel Ben Rejeb iz Organizacije za spašavanje Tunižana koji su zapeli u inozemstvu.
On tvrdi da organizacija ne brani Tunižane koji imaju krv na rukama, već se zalaže za rehabilitaciju drugih, a posebice za spašavanje i reintegraciju djece koju su roditelji odveli u konfliktna područja ili koja su se tamo čak i rodila.
"Normalno mjesto za djecu je...njihova šira obitelj, škola", kaže Mostafa Abdelkebir, čelni čovjek Tuniskog tijela za ljudska prava, koji smatra da će "nakon dugog perioda provedenog u zatvorima i kampovima... ona početi zamjerati društvu te postati vrlo opasna".
Tuniške vlasti pozvao je da pronađu rješenje te da, prije svega, iz inozemstva kući vrate djecu. Razlog zastoja pri repatrijaciji često su, objašnjava, diplomatski, politički, pravni te logistički izazovi.
Sabri ne nedostaje empatije prema Fatmi, no s Ghofrane i Rahmom, kaže, teže suosjeća. Hamrouni priznaje vlastite greške, no smatra i da njene greške ne opravdavaju odluke njenih kćeri. Krivnju pripisuje i političkoj klimi te politikama vlasti u doba njihove radikalizacije. Njene kćeri su zbog svojih odabira požalile, uvjerena je.