Među najzapaženijim filmskim ulogama Ive Gregurevića, a glumio je u više od devedeset filmova, lik je Čaruge u istoimenom filmu iz 1991. koji je prema noveli Ivana Kušana snimio Rajko Grlić. U tu priču o slavonskom razbojniku, Jovanu Stanisavljeviću Čarugi, koji je potkraj 19. stoljeća rođen u blizini Orahovice, a osuđen na smrt i obješen u Osijeku, Gregurević je dao cijelog sebe.
Kako je, pitamo Grlića, odlučio Čarugu dati Gregureviću?
“I kada znam da je neka uloga pisana za nekog glumca, volim to provjeriti na audiciji. S Ivom sam prije toga radio samo jedan film, u njemu je imao malu ulogu. Po toj se ulozi nije moglo vidjeti može li Ivo glumiti Čarugu ili ne može. Dao sam mu da pročita scenarij. Negdje sam pročitao, i to baš nedavno, da je kasnije rekao, kad je pročitao scenarij: ‘Ja igram ili Čarugu ili ništa.’”
Grlić pamti da su dugo probavali i gledali može li Gregurević nositi Čarugu, taj lik u kojem je puno različitih lica, čovjeka koji se svako malo transformira u barem desetak raznih ljudi.
Veći od života
“Trebalo je jako pažljivo vidjeti gdje između tih likova naći tko je zapravo Čaruga i što je to on. Ivo je imao jednu potisnutu energiju, ona se kod njega nije vidjela izvana. Jer, on je na van gajio masku jednostavnog, tvrdog, nedostupnog čovjeka, a iznutra je to bila sasvim druga priča. Olakotna okolnost u svemu tome je da je odrastao u Donjoj Mahali, gdje je najveći san bio postati junakom s velikog ekrana, a taj junak je bio kauboj, to je bio vestern. Čarugu smo probali praviti kao priču koja ima element vesterna pa se tako Ivi odjednom ukazala mogućnost da ostvari sve svoje dječje snove o pravdi i nepravdi, o jahanju i pucanju... Njemu je do svega toga, do te uloge, bilo baš silno stalo i na tim smo probama išli polako, upoznavali se. Jer, jedno je znati glumca na ‘dobar dan’, a drugo je otkrivati ga, pronalaziti ga. Pamtim da smo taj film radili s velikim veseljem, obojica. Meni je bilo jako drago raditi taj svoj prvi i jedini vestern. To je san svakog dječaka, tako smo se i nas dvojica tu nekako našli, spojili se u našim dječačkim snovima i pravili priču o junaku koji je veći od života.”
Sa snimanja Čaruge redatelj pamti glumčevu strast za konjima: “Mislim da je on od djetinjstva znao jahati, ali i pripremao se. Zapravo je uživao, jer volio je životinje, volio je prirodu.
Pamtim taj njegov užitak jahanja, to kako smo polako, otkrivajući sloj po sloj, našli - pravog Ivu. Jer, režiserski posao je manje-više da polako skidate te opne koje glumac oko sebe stavi i da pronalazite tko je on. A meni se činilo da smo našli tog Ivu. I čak mi se činilo da je Ivo tu, igrajući Čarugu, bio više Ivo negoli bilo gdje drugdje. Ivo je igrao različite fantastične uloge, razne karaktere, tipove, ali nisam ga nikad vidio da je s većom strašću nešto na ekranu napravio negoli tog Čarugu.
Svaki glumac u sebi gaji desetak stotina raznih lica. Gluma omogućuje tu mnogokarakternost, da taj zbir različitih lica koji svaki glumac voli pokazati izađe van.
U tom Čarugi Gregurević nije igrao jedan lik, već je igrao deset kroz taj jedan”, kaže Rajko Grlić.
Ivo Gregurević i Ena Begović u filmu "Čaruga"
Uživao je
Najzahtjevnije u Gregurevićevoj ulozi Čaruge bilo je držati kontinuitet u različitosti. “Jer, igraš snašu, prosjaka, bandita, političkog vođu..., u svim tim likovima u koje se Čaruga presvlačio pitanje je bilo kako naći zajedničku liniju, kako pronaći onu žicu ludila koja spaja sve te različitosti. To doista nije bilo jednostavno, a mislim da je on to našao.”
U kojem se od tih likova Gregurević možda i najviše pronašao?
Grlić se nasmije na trenutak. “Teško je reći. Stvarno teško. Uživao je u svima njima, u svakoj od njih. Njega ima u svakom od tih lica. U njegovom karakteru čuči baš svako lice koje je u Čarugi odigrao. Zato je on i izgledao tako beskonačno jednostavno, jer je u sebi zapravo nosio toliko različitosti.”
Još nešto redatelj iščitava u toj jednostavnosti: “Ona je bila, s druge strane, i neki njegov obrambeni sistem. Bio je vrlo zatvoren čovjek. U ova dva dana otkad je Ivo umro dao sam više intervjua o Ivi negoli je on dao za cijelog života. Jer, nije volio pričati o sebi. Tako da i ja, sad kad vam ovo govorim, zapravo to činim i s nekom zadrškom, jer evo pričam o njemu koji nije volio pričati o sebi.
Možda ne trebamo o njemu pričati, već ga treba samo - gledati. Stalno je ponavljao da želi da ga pamte samo po ulogama i ni po čemu drugom, da su njegove uloge ono najbolje od njega, a da njegov život, njegove osobne drame, njegova veselja... da to nije i ne treba biti predmet javne domene.”
Najjače glumačko oružje Ive Gregurevića, uvjeren je Rajko Grlić, bila je - istinitost.
“Bez obzira na to što je i koga je igrao, vi ste mu vjerovali da je stvaran. Nekad mu je neki lik bolje legao, nekad lošije, ali što god je igrao, vidjevši Ivu na ekranu, vjerovali ste u vjerodostojnost toga lica. Imao je dodir stvarnosti u sebi, a to je na filmu za glumu ponekad i najvažnija stvar.”
Izražena osobnost
To Grlić naziva - ličnošću, osobnošću. “Kad se dugo igrate s glumcima, kao ja, dođete do zaključka da je ličnost glumca presudna u kvaliteti lika koji igra. Da je glumac onaj koji ima svoj svijet, onaj koji je snažno sagradio neki svoj svijet, bilo intuitivno ili racionalno, ali koji ga ima u sebi; da takav glumac može igrati, može ići van, može nekoga činiti zanimljivim. Kad nema te ličnosti, izražene osobnosti, tog sadržaja u glumcu, onda nikakva tehnika ne pomaže. Ivo nije imao nekakvu specijalnu tehniku, nije imao nikakvo specijalno umijeće u odnosu s kamerom, on je jednostavno imao sebe, samo bi malo navukao kostime tih likova i ušetao u razne filmove.”
Po čemu će ga kao čovjeka ponajviše pamtiti? “On je baš jako htio dijeliti to svoje veselje, taj festival koji je radio u Orašju, to dovođenje glumaca i režisera, to veselje koje je pravio u rodnom kraju doista je fantastično. Imao je glumačku strast za dijeljenjem. Mislim da će ga njegov rodni kraj dugo pamtiti kao čovjeka koji im je dao divne momente, ne samo na platnu nego i uživo.” Grlić i Gregurević ljudi su formirani u različitim sredinama i obiteljima. Što je redatelj naučio od glumca?
“Ne bih htio da ovo zvuči pejorativno, jer je zapravo silno pozitivno, u suštini je to velika i silna stvar, Ivo je imao tu zdravu seljačku logiku. Ona je bila ugrađena u njegovu biću, ta logika poštenja, dobrog i lošeg. I to sam ja učio od njega. Kao čovjek koji je odrastao u siromaštvu, koji se zaista sam probijao kroz život, koji je baš ono zrno po zrno gradio svoj život i svoje uloge i uvijek izgledao kao netko nepovjerljiv prema svijetu, on je zapravo baš jako volio taj svijet.”