ZAGREB - Mlada akademska filmska redateljica Irena Škorić prva je žena na ovim prostorima koja je snimila dugometražni igrani film u nezavisnoj produkciji, i to još erotske tematike. Film se zove “7 seX 7”, a premijerno će biti prikazan na ovogodišnjem Pula Film Festivalu u srpnju, u službenoj konkurenciji u Areni.
U filmu je okupila impresivnu plejadu najboljih glumaca mlade generacije: Jelenu Perčin, Csillu Barath-Bastaić, Roberta Kurbašu, Anu Majhenić, Ivana Glowatzkog, Franu Maškovića, Marinka Leša, Kristijana Ugrinu, Asima Ugljena, Petru Težak, Miu Biondić, Ivana Đuričića, Saru Stanić, Juru Radnića, beogradsku glumicu Jelenu Jokić i, kao guest star, Marija Kovača.
Irena je režirala više od 20 filmova i osvojila više od 40 nagrada. No, nisu to bile samo nagrade na međunarodnim filmskim festivalima.
Osvojila je i nagradu za kratku priču na Večernjakovu natječaju Ranko Marinković prošle godine te, najnovije, drugu nagradu za najbolji godišnji dramski tekst, nagradu Marin Držić za dramu “Libreto”, koja joj je uručena u travnju u Splitu na Marulićevim danima. Često je zovu i za članicu raznih žirija pa je tako u travnju bila predsjednica žirija 58. beogradskog festivala dokumentarnog i kratkometražnog filma na kojemu je njezin “Rastanak 2” imao premijeru te ga je i otvorio.
Eros protiv pornografije
Atraktivnu redateljicu mnogi bi radije vidjeli ispred kamere, kao kad je zaigrala u filmu “Rastanak 2”, autoironičnoj posveti vlastitim redateljskim mukama.
- Puno radije stojim iza kamere - kaže Irena.
- Uživam kad držim sve konce u rukama; to nosi veliku odgovornost i stres, ali i pozitivan adrenalin.
Irena je ovaj svoj prvi dugometražni film snimila u sasvim nezavisnoj produkciji, bez ikakve dotacije. Naslov filma “7 seX 7” izravno navodi na erotsku tematiku.
- Oduvijek me zanima erotsko na filmu. Eros u filmu ‘Poštar uvijek zvoni dvaput’ bio je tema mog magistarskog rada na Akademiji, a moj kratki erotski film ‘9. ožujak’ također je dobio nekoliko nagrada - objašnjava.
Iako se kod nas eros prečesto shvaća banalno, Irena je nastojala ispričati nešto uzbudljivije od doslovne golotinje. - Eros neki definiraju kao pokretačku snagu svijeta.
U vremenu kad je pornografija preplavila svijet i svima je lako dostupna, čini mi se važnim ponovno otkrivanje erotike na filmu, ali one vrste erotike koja se nudila još u davnom Boccacciovu ‘Decameronu’. Moj film, između ostalog, govori o obnavljanju života kroz ispunjenje žudnje. To je film o zaboravljenoj ljepoti i radosti tjelesnog koje je danas postalo sredstvo propagande, manipulacije i potrošnje, oblik vladanja - napominje Irena.
Njezin se film sastoji od sedam erotskih novela snimljenih u jednom kadru, čvrsto strukturiranih, kako ističe, po Aristotelovu jedinstvu mjesta, radnje i vremena, s obratom na završetku. Nižu se priče o pet muško-ženskih parova, ali i po jednom žensko-ženskom i muško-muškom. - Govor erotskog je govor posrednog, stoga ni u jednoj priči nije riječ o seksu, nego o krokijima ljudskih odnosa koji posreduju erotski naboj.
Gay seks
Te su filmske pripovijesti i vragolaste i duhovite i gorke, a očita je provokacija s gay i lezbijskim parovima.
- Htjela sam istražiti sve oblike erotskog - naglašava. Erotsko je za Irenu ono što se tek nazire, što se sluti i polako otkriva.
- Sjećam se jedne davne crtane karikature: muškarac leži na nudističkoj plaži okružen mnoštvom golih ljepotica, ali ih niti ne primjećuje, nego krišom viri pod suknju jedine odjevene žene - objašnjava.
Irena smatra da se erotiku uglavnom drži muškim područjem: - Filmskom industrijom uglavnom vladaju muškarci i erotski su filmovi namijenjeni muškarcima. Osim svega, mislim da je muškarce strah erotskog koje je promatrano iz ženske vizure. U mom filmu ‘7 seX 7’ žene su na neki način ‘muškarci’, a muškarci su ono što obično zovemo ‘objektima’.
Ipak, naglašava kako nije feministica i kako joj je svaka ideologija strana, pa tako i ona spolna: - Nastojim biti slobodna i oslobođena bilo kakvih predrasuda.
Svaka od sedam erotskih priča koje čine film snimljena je u jednom kadru. Redateljica je sama sebi zadala tešku i rizičnu disciplinu u kojoj se u montaži ne može ništa dorađivati u slici.
- Postavila sam cjelovečernji film kao jedinstvenu filmsku simfoniju od sedam stavaka, od kojih su neki smiješni, neki luckasti, poneki sjetni, a ima i mračnijih. Mislim da kontinuitet jednog kadra povećava dozu istinitosti i autentičnosti događanja. Nema ‘montiranih’ stvari. S druge strane, rascjepkanost snimanja često dekoncentrira glumce, koči nadahnutost i kontinuitet - napominje redateljica.
Film je snimljen u nezavisnoj produkciji, što znači bez državne i bilo čije druge potpore, a Irena je, shodno tome, sama i producent.